Kaka odigrao posljednju utakmicu u karijeri, u suzama se oprostio od nogometa
Šta god da odluči, Kaká će svoj kraj sasvim izvjesno doživjeti tiho, mirno, daleko od velikih takmičenja i užarenih stadiona Evrope. Čak je i u tom posljednjem meču za Orlando pretrpio minimalan poraz (1:0) i ostavio svoj tim na pretposljednjem, 10. mjestu Istočne konferencije MLS-a., a do kraja je ostalo još samo jedno kolo u kojem Kaká neće nastupiti.
Njegov skromni odlazak iz profesionalnog fudbala bit će još jedan u nizu odlazaka najvećih imena u historiji svjetskog fudbala. Još jedan odlazak koji ni približno ne pokazuje trag koji je velikan poput Kake ostavio u najpopularnijem sportu na svijetu.
Posao Kakinog oca, koji je bio građevinski inženjer, brzo ga je odveo od rodne Brasilije do Cuiabe, a onda i do Sao Paula, grada koji će sedmogodišnjem dječaku postati i ostati dom. Prvi sport u koji se maleni Ricardo zaljubio bio je tenis, ali to nije dugo trajalo pošto je na prijedlog učitelja tjelesnog obrazovanja odlučio početi trenirati fudbal.
Velika vjera i traženje pouka u poteškoćama
Nadimak po kojem će postati poznat širom svijeta dobio je od brata Digaa, koji nije znao lijepo izgovoriti njegovo ime Ricardo. Tako je od prvog nadimka Ricardinho nastao nadimak Kaká.
Poslovi i vjerska uvjerenja Kakinih roditelja iscrtali su njegov karakter i odredili njegovu sudbinu, jer pored navedenog sudbnosnog odlaska u Sao Paulo, gdje će početi njegova fudbalska karijera, roditelji su ga učili i o vjeri. Familija je bila čvrsto vezana uz Evangelističku crkvu, pa je tako Kaká u ranim tinejdžerskim godinama bio vrlo privržen vjeri što će se kasnije odraziti i na proslave njegovih golova i pobjeda zapečaćenih pogledom prema nebu, a ponekada i majicom s natpisom “Pripadam Isusu”.
Njegova vjerska uvjerenja će se posebno razviti nakon nesreće koju je pretrpio kao 18-godišnjak na bazenu. Slomio je vrat i njegov šesti pršljen na vrhu kičme bio je polomljen, a doktori su tvrdili da je Kaká imao mnogo sreće, jer je mogao ostati praliziran. Ionako je morao dva mjeseca ležati u krevetu i zajedno s porodicom moliti se za oporavak.
“Ne mislim da je to bila slučajnost. Mislim da je Bog sa svrhom poslao tu nesreću”, kasnije je govorio ovaj fudbaler napominjući da ga je nesreća još više približila Bogu.
Mnogi smatraju da je to jedan od ključnih momenata njegovog života, trenutak koji je primjernog, skromnog i inteligentnog momka dodatno ojačao i karakterno oblikovao. A nije to jedini dio njegovog života iz kojeg je izvlačio velike pouke. Naime, pošto je bio omalen rastom u odnosu na svoje vršnjake, preporučivana mu je posebna ishrana obogaćena karbohidratima i kreatinima kako bi se ubrzao razvoj njegovih kostiju i mišića, a on je, prisjećajući se perioda kada je bio inferioran u odnosu na vršnjake, govorio da je tada naučio kako se boriti za sebe.
Ta borba za sebe i svoje mjesto u timu pratila ga je tokom karijere u omladinskom pogonu Sao Paula. Bez obzira što je kao 15-godišnjak potpisao profesionalni ugovor s prvim timom, morao se boriti za svoje mjesto čak i u juniorskom pogonu, a u namjeri da to uspije otežavale su mu već navedene okolnosti zbog kojih je imao posebnu prehranu, kao i teška povreda na bazenu. Paralelno sa svim tim nedaćama, imao je problema i s vidom, pa je zbog kratkovidnosti morao nositi leća. Taj problem riješit će nešto kasnije laserskom operacijom.
Njegov talent bio je neupitan, ali njegovo mjesto u prvom sastavu juniorskog tima bilo je upitno. A njegova izjava vezana za trenere od kojih je najviše naučio, izjava koja šalje sjajnu poruku svima koji žele uspjeti u fudbalu, sportu i životu teško se zaboravlja.
“Treneri koji me nisu koristili naučili su me istrajnosti, strpljivosti i borbi za ono što želim. Oni koji su me koristili naučili su me o taktici i tehnici”, kazao je jedne prilike za FourFourTwo još jednom pokazujući kako je u svemu tražio razlog, kako je na sve situacije pokušavao gledati kao šansu za novim korisnim iskustvom, a nikako za traženjem izgovora.
Šansa da pokaže šta može stigla je u februaru 2001. godine kada je Vadão, prvi trener Sao Paula, od trenera juniorskog pogona tražio da mu predloži jednog veznjaka za prvi tim. A trener juniora je navodno predložio Kaku uz obrazloženje: “Kod mene ne igra, jer imam startnih 11, ali je dobar igrač”.
Uzlet u Sao Paulu
Samo mjesec dana kasnije Kakin život se totalno promijenio. U finalu turnira Rio-Sao Paulo, u kojem igraju klubovi iz Rio de Janeira i Sao Paula, dobio je šansu s klupe protiv Botafoga. Pred više od 70.000 gledalaca na stadionu Murumbi s nepunih 19 godina na leđima Kaká je postigao dva gola za preokret i pobjedu (2:1) svog tima. Brazil je imao novu zvijezdu.
Biti fudbalska zvijezda u bilo kojoj zemlji lansira vas na posebno mjesto u društvu. Biti fudbalska zvijezda u zemlji gdje je fudbal “od života veći” donosi vam sasvim drugačiji život. Kaká je to brzo shvatio. I nije se promijenio.
Odlične predstave u dresu Sao Paula donijele su mu mjesto u timu Brazila na Svjetskom prvenstvu 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji gdje je nastupio samo u meču protiv Kostarike, ali nije imao za čim da žali, jer bio je dio tima koji se okitio titulom svjetskog prvaka.
Snovi su jednostavno postajali java, a odlazak u Evropu neizbježan. Godinu dana nakon titule na Mundijalu, Kaká se zaputio u Italiju, u Milan, na San Siro. Tadašnji predsjednik Rossonera Silvio Berslusconi platio je 8,5 miliona eura za 21-godišnjeg Brazilca. U to vrijeme cifra od 8,5 miliona eura nije bila bezazlena, ali kasnije će svi shvatiti da se radilo o “jackpotu”. Berlusconi je tu kupovinu slikovito opisao rekavši da je Kaka doveden za “kikiriki”.
Za kikiriki ili ne, to je sada manje važno. Za ovu priču je najinteresantnije da tadašnji trener Milana Carlo Ancelotti nije imao pojma o mladoj brazilskoj zvijezdi koja dolazi u klub.
Ancelottija nije imao pojma ko je Kaká
Na konferencijama za medije Ancelotti je o Kaki pričao uglavnom samo ono što je čuo od drugih, ali na svoj način kako niko ne bi shvatio da nije upućen u situaciju. Njegove predstave nije vidio ni na TV-u ni na internetu. Čak ga je usporedio i s Toninhom Cerezom. I debelo promašio poređenje, jer je Cerez bio poznat kao neumorni trkač koji je igrao za poziciji zadnjeg veznog. Kaká je bio umjetnik kojeg tek treba upoznati.
“Tako je obično na konferencijama za medije. Vi izvaljujete besmislice, a ostali mudro klimaju glavom. Čak i oni koji rade s vama”, opisao je Ancelotti u svojoj knjizi izjave koje je davao o Kaki.
Slušao je Ancelotti ismijavanja Luciana Moggija, bivšeg direktora Juventusa koji je ismijavao Milanovo dovođenje Kake. Čak su ga ta ismijavanja navela na sumnje. A Ancelotti, poznat kao vrlo opušten, druželjubiv i izrazito duhovit trener, na svoj je način opisivao njegove impresije o Kaki govoreći kako ga je Kakino puno ime i prezime više navodilo na misli da dolazi propovjednik, a ne fudbaler te da mu je Kaká po dolasku na aerodrom izgledao kao štreber, Jehovin svjedok i pitao se da li će ga zaštitari na trening-centru Milanella pitati za vozačku dozvolu… I tako je bilo sve do prvog treninga.
“Tog ljeta 2003. godine sletio je Marsovac”, napisao je Ancelotti u knjizi objavljenoj 2010. godine dodavši: “Onog trenutka kada je uzeo loptu, prestao sam pričati, jer nije bilo riječi uz koje bi objasnio šta sam osjećao. Možda nije bio na levelu Zidanea, ali je bio blizu. Bio je drugi najbolji igrač kojeg sam trenirao i sigurno najinteligentniji.”
Kaká je preokrenuo Milan, ekipu koja je već po njegovom dolasku bila aktuelni prvak Evrope. Svojom igrom, dugim korakom, lucidnošću, šutem, pasom i svim ostalim osobinama koje je imao, Kaká je u periodu od 2003. do 2009. godine važio za jednog od najboljih igrača svijeta. Upoređivan je sa Zicom, Michelom Platinijem i Johanom Cruyffom. igrao je na poziciji prednjeg veznog zajedno sa Clarenceom Seedorfom i ispred Gennara Gattusa, Andree Pirla i Massima Ambrosinija u poznatom Ancelottijevom “božićnom drvcetu”, odnosno formaciji 4-3-2-1. Istina, Milan je u tom periodu igrao i u formaciji 4-1-2-1-2 gdje je Kaká igrao iza dva napadača.
Pošto su Rivaldo i Rui Costa brojali posljednje godine svoje karijere, Kaká je stigao u pravo vrijeme, a bio je okružen izuzetno iskusnim i uspješnim igračima koji su godinama igrali skupa. U ekipi sjajnih majstora u sredini terena, gdje je Milan imao i razbijače i neumorne znalce, kao i umjetnike poput Pirla, zajedno s odbranom koju su, među ostalim, predvodili Cafu, Alessandro Nesta, Paolo Maldini i Jaap Stam te s napadačima poput Andriyja Shevhcenka, Pippa Inzaghija i Hernana Crespa, Kaká je bio igrač s najviše slobode u igri, figura koja je vodila mašinu, davala joj široku lepezu mogućnosti.
Sjajni Brazilac je izgledao kao perfektan produkt, bez mane. Brzina i dribling su mu omogućavali izlazak na krilne pozicije, stabilnost na lopti, snalažljivost, brze reakcije i fantastičan pas dopuštali su mu spuštanje po loptu, a šut i odlična realizacija otvarali mogućnost da sam završava akcije. Kaká je bio igrač koji je od Ronaldinha preuzeo Zlatnu loptu 2007. godine, igrač koji nas je navodio na razmišljanje: “Gdje mu je kraj?”. Zapravo, bio je, valjda, igrač čiju su dominaciju mogli prekinuti samo Cristiano Ronaldo, Leo Messi i – povrede. A to se i desilo.
Real i nove titule, ali i boravak na klupi
Nakon što je s Milanom osvojio Seriju A (2004.), italijanski Superkup (2004.), Ligu prvaka (2007.), evropski Superkup (2007.) i Svjetsko klupsko prvenstvo (2007.) pri čemu je od 2004. do 2007. godine stalno igrao polufinala i finala Lige prvaka i sve okrunio Zlatnom loptom 2007. godine, u Milanu je nastupila sasvim prirodna, ali i bolna smjena generacija, a zov arapskih dolara i novog projekta Real Madrida bio je sve jači.
Bilo je pitanje vremena kada će Kaká otići, a to se desilo na ljeto 2009. godine kada je za 67 miliona eura stigao na Santiago Bernabeu zajedno s Cristianom Ronaldom, Karimom Benzemom i Xabijem Alonsom. Iako je “samo nebo bilo” granica za družinu koju je okupio Florentino Perez, Realu nije bilo lako zaustaviti pakleni tim koji je imala Barcelona.
Dolazak Josea Mourinha i povrede vremenom su Kaku pretvarale u igrača koji šansu dobija s klupe, dok su ispred njega igrali Mesut Ozil i Angel Di Maria zajedno s ostalim Galacticosima. Ipak, i uz takve probleme Kaká je uspio ostaviti trag u Realu s kojim je 2011. godine osvojio Kup kralja, a onda i La Ligu i španski Superkup godinu dana kasnije. Ostat će veliki žal zbog promašenog penala u seriji protiv Bayerna iz Minhena u polufinalu Lige prvaka kada su osim njega promašili još Ronaldo i Sergio Ramos. Bayern je kasnije izgubio od Chelseaja u finalu. Bio je, dakle, Kaká jako blizu da s Realom ipak osvoji skoro sve što se osvojiti moglo.
Uslijedio je povratak u Milan u septembru 2013. godine, a onda i u Orlando City naredne godine. Bilo je jasno da od ozbiljnog fudbala u Kakinoj karijeri više neće biti ništa. Kratko je igrao i za svoj Sao Paulo od jula do decembra 2014. godine kao posuđeni igrač Orlanda za koji je protekle nedjelje odigrao posljednji meč.
U Orlandu smo vjerovatno vidjeli posljednji meč velikog Kake, jedinog fudbalera uz Zinedinea Zidanea, Ronaldinha, Rivalda, Paola Rossija, Franza Beckenbauera, Gerda Mullera i Bobbyja Charltona u historiji fudbala koji je osvojio Ligu prvaka, Svjetsko prvenstvo i Zlatnu loptu, posljednjeg kralja koji je osvojio Zlatnu loptu prije nego su se za nju počeli otimati Cristiano Ronaldo i Leo Messi.
Kaku su godine skoro pregazile da bi i dalje igrao profesionalni fudbal, godine su možda odnijele u zaborav i mnogo utakmica koje je riješio, ali historija fudbala ne može zaboraviti da on spada među najveće koji su ikada igrali ovu zabavnu igru.
