Urednički kutak

Kad sve ode u tri LPM?

Kad sve ode u tri lijepe pizde materine?

Vjerovatno, vrlo moguće je da ovdje živi FIN narod …, moguće, valjda i kad prdnu, stave maramicu na šupak!?

Dileme je; da li to rade iz pristojnosti ili od straha da ima se u šupak, dok je iole raširen, kojim slučajem ne uvuku političari, NVO aktivisti, mediokriteti i svi ini “društveno odgovorni” pojedinci.

(Redigovan tekst “Jeftina “ŠUPLJA” ili diletantski kvazipatriotizam” iz 2013. godine)

Između naprijed navedenih krajnosti, ovdašnja društvena zajednica parazitira upravo na logici nedostatka dobrovoljnosti da se adaptivni mehanizmi ličnosti izmjeste iz egocentrizma u opće društvenu korisnost. Ovdje je svaka “UBLEHA” spremna da se zakrvi za vlastito mišljenje, koje nije utemeljeno na argumentaciji, već na ličnim predrasudama i pretpostavkama, odnosno isfabrikovanim “istinama”.

Civilizacijsko iskustvo kazuje da se u takvim vremenima javljaju pojedinci ili grupe koji iz niskih pobuda pokušavaju da obnove “izgubljeno jedinstvo”, a da ni sami nisu svjesni šta bi i kako bi izgledalo – podrazumjevalo se stanje kada bi bilo u skladu s njihovom voljom. Takva politika je osuđena na propast, naprosto zbog činjenice da je međuljudski odnos metafizičke prirode, te da se ne može regulirati političkom akcijom. Takva nastojanja prerastaju u mantru iz koje se izgubi svaki smisao. Takva politika završava podjelama na “pozitivce” i “negativce” – koalicione potencijale s jedne i druge strane, među koje se udobno smjeste “UBLEHAŠI” koji se u toj vrsti konfuzije “najbolje SNALAZE”.

Suštinska slabost te vrste lokal-patriotizma jeste JALOVOST.
Ako smo svjesni svrhe ljubavi i zajedništva, onda se ništa izvan toga ne može političkom doktrinom nametati. Sve ostalo je stvar dobre volje.

Šta smeta tim “ideolozima”, dobošarima i telalima lokal-patriotizma?


Šarlatanska narav, u svojoj namjeri da univerzum saobrazi u “vlastito viđenje stvari”, razočarava se u vlastito okruženje – narod. Ne shvatajući da je idiotizam svako nastojanje da se apsolutizira relativno – volja drugoga, pravo drugoga; GRAĐANSKO PRAVO.

Takvo nastojanje – sveopća provincijalizacija – vodi samo u jednom smjeru, u svojevrsnu postmodernu kolektivističku zajednicu.
Sluteći da akteri ovdašnje zbilje jesu svjesni prethodno rečenog, skloniji sam uvjerenju da takvo stanje CILJANO proizvode, jer isto im osigurava atmosferu relativizacije svega i svačega iz perspektive “LOKAL-PATRIOTE”. Samo u takvoj atmosferi “ONI” mogu da funkcionišu kao politički “komesari” – nesposobnjakovići i lovci u mutnom, koji bi da kontroliraju prostor društvene zajednice.

Po pitanju kolektivne svijesti treba kazati, istine radi, nekoliko činjenica.
Psiholog Carl Jung je imao teoriju o dijeljenju zajedničkih podsvijesti?
Na prestižnom Institutu za istraživanje anomalija iz Princeton-a (Princeton Anomalies Research Institute – PEAR) su uvjereni u postojanje kolektivne svijesti, u stvari oni kontinuirano monitoriraju cijeli svijet, pa tako i sada dok čitate ove riječi! Profesor Robert Jahn i kolege radili su serije laboratorijskih eksperimenata u pokušajima dokazivanja ili obaranja postojanja psihokineze (PK), sposobnosti utjecanja mislima na neživu materiju.
Provodili su testove više od desetljeća, testirajući stotine ljudi u hiljadama pokusa, da bi zaključili kako je PK realnost. Zaključili su čak kako su PK sposobnosti do određene mjere prisutne u svakom čovjeku. Utjecaj svijesti nije ograničen samo na kvantno područje kvantne fizike, već igra i značajnu ulogu u makro svijetu u kome živimo.

“Lokal-patriote”, vjerovatno da nisu dosegli do ovih naučnih dostignuća, prije će biti da su pomješali tikve i šljive – tehnološka i deomkratska dostignuća s nostalgičnim vremenima, kolektivitetom kao jedinim načinom društvene afirmacije, jer ličnih rezultata i referense, takvi obično nemaju.
Niz je primjera, naše svakodnevnice, iz kojih se mogu isčitavati sistemski deformiteti utemeljeni na uvodnoj opservaciji, kao polazište za analitičko sagledavanje ovdašnje zbilje. Bilo kojim redom, unutar društvene hijerarhije, vertikalno ili horizontalno da se sagledava, krajnje ishodište, odnosno polazište će se svoditi na uvodne osnove ovog teksta.
Društvenu nadgradnju čine područja društvene stvarnosti koja su u konačnici uvjetovana ekonomskom osnovom društva. To je društveno-politička organizacija društva (država, pravne institucije, političke organizacije) i društvena svijest koja se sastoji iz pravno-političke nadgradnje i viših oblika svijesti (religija, moral, filozofija, znanost i umjetnost). Novi društveni tokovi svakako donose izazove, za koje moramo pronaći održiva, dugoročna i demokratska rješenja. Više ne možemo pretpostavljati da će demokratija voditi do društvenih modela koji su nam do sada bili poznati.

Realno sagledavanje zbiljskog stanja društveno-političkog trenutka nas dovodi do INDIVIDUE – pojedica, koji vlastitom sebstvu prisvaja ingerencije općenitosti, smatrajući se kompetentnim, legalnim i legitimnim samo zbog činjenice da je unutar nekog kolektiviteta uspio vlastito sebstvo nametnuti kao meritum zajedničke vrijednosti. Kako u naravi ljudskoj nije urođeno, a još manje društveno svojstveno kritičko propitivanje i edukativno unapređivanje – INDIVIDUE postaju kreatori zbilje, a njihovi sljedbenici “vodonoše”, i statistički pokazatelji legitimiteta i legaliteta.

Budimo realni?

Sve u ovom društvu funkcioniše logikom dvostrukih aršina.
Bliski kreatorima političke zbilje “uče se na vlastitim greškama” – društvenim dobrima i poreskim novcima. Svi oni koji nisu skloni takvoj vrsti improvizacija postali su anatemisani i javno ih se optužuje za ključne krivce svih društvenih deformacija.
Najporazniji i društveno najštetniji su kolaboracionisti koji se drže političke filozofije prvog predsjednika u Bošnjaka, koji je mislio jedno do podne, a drugo od podne.

VIZIONARI koji vide u ime NARODA – koji vide sve što NORMALAN svijet i ne naslučuje.

Sve dok samo u takvom teferičli mentalnom sklopu, svako od nas ima alibi za vlastiti dembenluk, društveni defetizam i kakofoniju.
Svaka BUDALA ima pravo da iz vlastite GLUPOST crpi društvene kompetencije u svojstvu GLASA NARODA i promotora društvenog dobra, a u suštini se sve svodi na sitnošićarluk.

Aferim nam SVIMA.

Aferim nam, kad se u septičkoj jami možemo osjećati kao na morskim valovima i kad ugledamo GOVNO u čvrstom agregatnom stanju da se isčuđavamo odakle ono na tom mjestu i u to vrijeme.
To je današnje perspektiva OVOG društva i na žalost – sveopću, mogla bi biti i dugoročna strateška kondicionala.

Ovdašnja politika  nema kadrovsku infrastrukturu koja bi znala i umjela stećene prilike kapitalizirati PROJEKTNIM aktivnostima koje bi za posljedicu imale investicijske cikluse, kako s ovdašnjih viših nivoa vlasti, isto tako sa svih međunarodnih nivoa.

Ono što je, već sada evidentno, jeste radikalizacija ovdašnjih odnosa po svim društvenim sferama. Isključivanje kritičkog diskursa kao elementarnog polazišta za svako kompromisno rješenje, kratkoročno može donijeti neku vrstu pozitivnih promjena, ali dugoročno se radi o pješćanim dvorima ili kuli od karata, koja u konačnici ne može podnijeti uticaj kritičkog propitivanja.

I na kraju, i unatoč svemu, može se zaključiti da BiH nije CRNA rupa – niti je u tako poražavajućem stanju kako bi se dalo zaključiti na osnovu sagledavanja političkog miljea.
Kako smo već kazali – politika je društvena nadgradnja.
Resursi ovog okruženja, kako prirodni, historijski, geostrateški i nadasve kadrovski – nude neslućene mogućnosti.

Ovdašnja javnost je zapala u jednu vrstu društveno-mentalne krize,  promociju SNALAŽLJIVOSTI, kao društveno poželjnog modela ponašanja i djelovanja. Iza “SNALAŽLJIVOSTI” se krije politički diletantizam (miloklizje u šupak lideru), privredni kriminal, nevladin sektor kao praonica poreskog i međunarodnog novca, vjerske zajednice kao duhovna abolicija za prethodne rabote.

Na kraju, izvinjenje ČASNIM izuzetcima kojih ima svugdje i svuda.

KRIVI SMO MI!?!

www.magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close