Kolumne

Ladislav Babić: Kad propis blokira mozak

Kad propis blokira mozak

 

 

Gotovo da postoji suglasje kako svi moraju poštivati zakone, statute, propise, odnosno pravila. Kako je sve na ovom svijetu relativno, nastojat ću pokazati nekim primjerima, dijelom iz vlastitog, dijelom iz tuđeg odnosno povijesnog iskustva, da apsolutno prianjanje uz tu tvrdnju može uzrokovati dehumanizaciju osobe, a često i neviđene posljedice po ljude koje tretiramo krijući se iza važećih zakona.

 

Priča mi korisnik socijalne skrbi koji se hrani preko nekovrsne „pučke kuhinje“ (o čemu sam već pisao), kako se žalio kod onih koji mu osiguravaju „privilegiju“ da ne krepa od gladi. Primjerice, grad i županija učestvuju popola u financiranju obroka (s oko 20Kn po danu, izuzevši subote, nedjelje i blagdane; navodno je županija odustala uočivši nepravilnosti u odnosima između grada i davatelja usluge), a zna se dobivati obrok koji se sastoji od 5 ribljih štapića uz dodatak pomfrita, što sve skupa (uz potrošeno ulje i uračunati rad) jedva da vrijedi 10Kn. Daklem, moj izvor se žalio socijalnoj skrbi na zakidanje korisnika pučke kuhinje, na što je dobio odgovor da oni samo predstavljaju poveznicu između plaćatelja i davatelja usluge, te nemaju ništa više s tim – pa neka se dotični žali gradu ili županiji! Pametnome dosta! Naročito u svjetlu navodne društvene skrbi za čovjeka, od institucije koja je za to zadužena.

 

Vrlo rijetko mijenjam devize (stigle od stranih obavještajnih službi za koje provodim protuhrvatsku djelatnost, ha, ha!) za još uvijek važeću domaću valutu. Uglavnom to činim u privatnim mjenjačnicama, mada sam ponekad bio primoran to činiti preko banke. S mjenjačnicama nema problema. Donesete devize, provjere ih učas ultraljubičastim svjetlom te odmah isplate kunsku protuvrijednost. S bankama je mnogo kompliciranije. Nakon što se načekate na svoj red (čega u mjenjačnicama nema) morate se legitimirati, pa uz zapis vaših podataka tek potom – poslije svjetlosne provjere analogne onoj u mjenjačnici – dobijate protuvrijednost deviza. Jasno je što je za korisnika povoljnije. Kad sam upozorio šalterske službenike da je to nonsens i bespotrebno kompliciranje, jer u konačnici i devize iz mjenjačnice (koje ne traže vaše podatke) završe u banci, odgovor je bio rezolutan: takav je propis, i mi samo radimo po njemu! Ni traga preispitivanju opravdanosti propisa; propis je propis, zakon je zakon, pa ako podrazumijeva eksterminaciju nepoćudnih – mi samo radimo po njemu!

 

U lokalnoj biblioteci uobičajeno možete podići tri knjige, s mogućnošću produljenja korištenja još dva puta. Ali, ne lezi vraže! Uplati li netko 5Kn za rezervaciju knjige koja trenutno nije na raspolaganju, vi gubite pravo produljenja. Na primjedbu diplomiranoj bibliotekarki kako to nije u redu; da se doduše slažete oko rezervacije ali bi ona trebala važiti od trenutka vraćanja knjige (nakon mjesec dana, ili još dva produženja), odgovor je bio pokazivanje na istaknuto pravilo kako to baš ne ide tako! Prigovor da to nije humano, jer zbog izvjesnih razloga – primjerice, tek ste je dopola pročitali – morate neku produžiti, ona ustrajno vergla ponavljajući pravilo knjižnice. Nikakav argument tu ne vrijedi, a kad ustvrdite da bi knjižnica trebala djelovati po humanim a ne ekonomskim principima – jer u suštini knjige i knjižničarstva leži humanizam a ne novac – ona naprosto zečepi, ne želeći dalje raspravljati. Što ćeš ludom (meni) tumačiti, kad on ionako ne shvaća! I tako, ako vam ne žele produljiti knjigu jer ju je netko rezervirao, jedino preostaje zadržati je i plaćati zakasninu, čime knjižnica zaradi 5Kn za rezervaciju knjige plus iznos zakasnine.

 

Prečesto sam bio u prilici, ili slušao od drugih, da žalbe korisnika davateljima ovih ili onih usluga ne zaliježu, jer se oni naprosto inercijom duha ravnaju po postojećim propisima, odbijajući razmotriti njihovu valjanost, svrhovitost ili humanost, a kamoli uvesti neke promjene ili prenijeti žalbe do viših instanci. Valja se ne zamjeriti šefovima, jer bi se ovi morali zamjeriti svojima, i tako sve do vrha piramide koja se nerijetko proteže do same vlade koja donosi neprimjerene zakone, i parlamenta koji ih prihvaća. Čuvaj posao prije svega, i eskiviraj sve prigovore „budala“. Čuvaj svoju guzicu, jednostavnije rečeno.

 

Namjerno sam – zagrijavanja radi – počeo s benignijim primjerima koji većinu tek tu i tamo pogađaju, jer bi oni ozbiljniji mogli izazvati kolaps njihova živčanog sustava. „Zakon je zakon“, ali pogledajmo do čega dovodi njegovo beziznimno, podaničko prihvaćanje u specijalnim slučajevima, koji baš i nisu u povijesti toliko rijetki. Eksterminacija Židova, Roma, homoseksualaca, mentalno zakinutih, kao i protivnika režima dešavala se u nacističkoj Njemačkoj kao i njenom satelitu NDH (s dodatkom Srba na listu), sasvim legalno – po zakonu! Ne samo da je pristajanje uz takvu rabotu, provođenu po zakonu (koji svatko treba poštivati, zar ne?), dovelo do genocida, već i do masovne dehumanizacije ljudi koji su sve to znali i mirno prihvaćali, jer se sve zbivalo zakonito (uostalom, ubijem li susjeda samoinicijativno to je zločin, ali uz blagoslov države to može postati – domoljublje)! Postoje apriorna i aposteriorna pravdanja mirenja s nesrećama ljudske braće. Apriorna su obično bazirana na ekstremističkim teorijskim razlozima zbog kojih treba likvidirati neprijatelje (uglavnom po ideološkom ili nacionalnom ključu – kojim se kitimo kao velikim humanističkim dostignućem), a u aposteriorna spadaju ona tipa: da se samo postupalo po zakonu, vršilo svoju dužnost, da se nije znalo, ili naprosto – šutećim pristankom na posljedice neljudskih čina.

 

Neporeciva je činjenica da je ogromni dio stanovništva NDH (kao i nacističke Njemačke; vidjeti V.Klemperer„Želim svjedočiti do kraja. Dnevnici 1933-1945.“) vrlo dobro znao što se dešava njihovim, za vlast nepoćudnim sugrađanima. Sve po zakonu, dakako. Tek kad se ratna sreća nacifašističke alijanse promijenila, kapitulacijom Italije krajem 1943. godine, kad su i crvi u zemlji te vrapci po granama znali budućeg pobjednika, probudio se u mnogih Hrvata potisnuti „humanistički gen“, do tada snivajući blaženim snom. Podaci (1, 2) jasno ukazuju kako se od tada znatno povećava udio Hrvata u partizanskim jedinicama otpora, ipak do kraja rata ostajući ispod njihove proporcionalne zastupljenosti u stanovništvu. Moj daljnji rođak stameno je kao domobran – do kapitulacije Digića – branio NDH, da bi potom prešao u partizane jednako se stameno boreći protiv nje. Međutim, ni u jednom trenutku nije priznavao da se gotovo do kraja prijelomne godine rata borio za ciljeve rasističke, totalitarne, fašističke i nehumane kvislinške, ustaške kvazidržave. On je „samo“ branio hrvatstvo, štogod ono njemu ili bilo kome značilo.

 

Iako se teritorij današnje Republike Hrvatske ne poklapa s onim što ga je zauzimala NDH, pa su usporedbe tek relativne, ipak možemo iz njih štošta naučiti. Srbi u NDH su činili oko četvrtine stanovništva, prema službenim podacima iz 1941. bilo ih je 1.848.000 od ukupno 6.966.729 stanovnika (26,5%)“. Po prvom poslijeratnom popisu stanovništva, Srba je u Hrvatskoj bilo 14.4%, a po poslijednjem jugoslavenskom popisu iz 1991. godine 12.2%. Popis pak proveden u samostalnoj državi, pokazuje da ih u njoj živi 4.36%. I, „mirna Bosna“, jebi ga, tak je kak’ je, što se bre može, to je život i slična mirenja sa situacijom – poput američkog s genocidom svojih starosjedilaca, na kojemu je izrasla mnogima „uzorita demokratska nacija“ – sasvim dovoljno govore o etičkim karakteristikama većinskog dijela, učestvujućeg ili neučestvujućeg, predačkog ili potomačkog stanovništva, eufemistički zvanog prosjekom, koji određuje moralni profil svakog naroda. Brojke su nepodmitljive, treba samo podmiti savjest prikladnim objašnjenjima njihova iznosa.

 

„Oholost je, na neki način, prirodna mana svih onih koji dolaze poslije i ne moraju stati, oči u oči, s kaosom i kontingencijom povijesne stvarnosti, nego se, preko ramena, osvrću na njezin posmrtni red, onih koji bez ikakvih vlastitih zasluga stječu privilegiju da joj konačno sude. Posebni vid te oholosti u našim postkomunističkim vremenima ogleda se u sveprisutnom uvjerenju da su protagonisti naše komunističke prošlosti vidjeli svijet kroz ideološke naočale, dakle iskrivljeno, dok mi danas vidimo taj isti svijet onakvim kakav on stvarno jest. Pod tom pretpostavkom, razlika između nas i njih, između naše sadašnjosti i njihove prošlosti, postaje razlikom između istine i zablude. Mi smo, naravno, ti koji tobože znamo istinu. Za razliku od njih koji su zabludjeli u ideološkim iluzijama.“, Boris Buden; („Zbogom avangardo“, Domagoj Mihaljević“)

 

Moralniji „majmuni“ crvene se što su evoluirali u klasu amoralnih nasljednika svoje loze, koji za sva svoja (ne)djela imaju zakonski alibi, tek tu i tamo se ispričavajući žrtvama kad ovima to više ništa ne znači.

 

Eto, u nedostatku boga, čije ionako navodne zakone iz sata u sat, iz dana u dan, godine u godinu i tako već tisućljećima kršimo kako nam se prohtije:

 

  • imamo sijaset bogova iz „našeg sokaka“
  • svakodnevno ga psujemo
  • neke „dane gospodnje“ svetkujemo, druge ne
  • masovno ne poštujemo roditelje, gledajući ih se ratosiljati u staračke domove
  • ubijamo kad se to „odozgo“ naredi, prečesto i samoinicijativno
  • ljubakamo uokolo, a u velikom postotku muževi ne slute da nisu i očevi
  • krade se, od državnog vrha naniže
  • laže se čim se ukaže potreba vlastite zaštite
  • spolno se opći s rođacima i kućnim prijateljima
  • bližnjega se potkrada gdje god i kadgod se stigne,

 

pa što si onda ne bi prilagađavali i po potrebi kršili one vlastitom rukom pisane. Jauci i kukumavčenja nad likvidiranim „svojima“ (prepoznatljivima po rodijačkom i etničkom kriteriju) ali ne i „tuđima“, tragikomične su žalopojke rase koja ih je na „onaj svijet“ poslala vlastitim postupcima ili nedjelovanjem. Najopćenitije pravdanje sličnog ponašanja je indiferentna konstatacija „C'est la vie“ (u smislu, a što se tu može), i to nakon kršenja vlastitih pravila smišljenih da bi ga (život) civilizirano organizirali.

 

Zaista postoji avangarda ljudskog roda; kulturna, umjetnička, tehnička, naučna, etička, politička… Komunisti u početku bijahu upravo poslijednje (pobijedili su fašizam, oslobodili zemlju, vratili otete krajeve, razračunali sa staljinizmom, sekularizirali državu, uveli samoupravljanje, provodili nesvrstanu politiku, proklamirali bratstvo među narodima, ukinuli imovinski izborni cenzus, dali ženama pravo glasa, poradili na ravnopravnosti spolova, opismenili veliki dio stanovništva, uveli obavezno sedmogodišnje (osmogodišnje) školovanje, uveli obavezne mješovite razrede,…), a krivica nije toliko na njihovom izrođavanju koliko na onima koji su im to dozvolili, pridruživši im se u nečasnoj raboti umjesto da ih spriječe.

 

Čitave generacije učile su čitati i pisati, i to ne više pod plamenom svijeća nego pod svjetlima žarulja. U brojna kućanstva uvedena je struja i voda, gradile su se ceste, pruge, mostovi, naselja, vrtići, škole, bolnice, domovi kulture, kazališta, kina… Sva ta modernizacijska postignuća izgrađivana su u cilju razvoja i napretka, a ne za potrebe tržišta. U međuvremenu su mnoge tvornice, domovi kulture i kina uništeni, zatvoreni ili prenamijenjeni u procesu «prilagođavanja tržištu», a javne institucije poput bolnica i fakulteta komercijalizirane su. Nemoguće je vratiti se unatrag, nemoguće je ponovno proživjeti bolju prošlost, ali se iz prošlosti mora učiti. Historija bi trebala ukazivati na vrijedne lekcije o onome što nam može i danas koristiti. To su elementi budućeg u prošlosti i možda nam pomognu na putu prema budućnosti.“

 

Kao što reče jedan iz plejade malobrojne naučne i humanističke avangarde: Svijetu ne prijeti opasnost od ljudi koji čine zlo nego od onih koji to dopuštaju“. Ljudima uvijek preostaje, uslijed nepovratnosti prirodnih i društvenih procesa – kao što su to radili cijele krvave ljudske povijesti – lelek i kvazimoralna aposteriorna pravdanja učinaka zlog dijela vlastite srži. Jasno da će autor biti optužen za moraliziranje, kao samoobrambeni mehanizam osoba koje ne mogu podnijeti vlastito licemjerje, te uvijek nalaze krivce za svoje amoralno ponašanje: od Srba, čiju krv ne bi primili ni transfuzijom (kad im je život u pitanju primili bi je od ma koje džukele!), do autora koji ukazuje na stvarni život, nasuprot onoga kakvim ga njegovi žitelji peglaju da bi se što teže prepoznalo kako se u njemu zbiljski vladaju. Svijet pokreću oni koji se ne mire sa stanjem, koji krše i zakone po cijenu vlastite žrtve kad je to neophodno (Sokrat, Giordano Bruno, Gandhi, Rosa Parks,…). Bespogovorno služenje zakonima u svakoj prilici (bez njihova propitivanja) jednako je naticanju robovskih negvi na noge. Zakon je uvijek podređen etici, upravo stoga što bi potonja njemu trebala biti osnovica, a ne obrnuto. Kako prosjek o etici ima vrlo maglovite predstave, a moralno mu je uglavnom sve što odgovara njegovim interesima, ravnajući se uglavnom po pisanim zakonskim propisima tražeći – gdjegod i kad god se može – „rupe“ u njima, istovremeno strahujući da ne budu uzapćeni radi njihova kršenja, postaje jasnijim njegovo ponašanje. Na svako zašto, na svaki pokušaj traženja objašnjenja pravila, propisa ili zakona, od većine možete čuti isključivo rezolutni odgovor – takav je zakon, ja ga samo poštujem! I prečesto je čovjek koji krši zakon u odnosu na onoga tko ga slijepo slijedi, zapravo pionir novih puteva koje će jednog dana i drugi (ponovno slijepo) slijediti, ne pitajući odveć zašto to rade.

 

Ladislav Babić

magazinplus.eu

 

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close