logo
VGT

Josip Kregar: Odlučni koraci u budalizaciji Hrvatske

Objavljeno prije 1 mjesec . u čet, sep 14th, 2017

Jesen je vrijeme pospremanja radnog stola. Budući da je moj stol u kroničnom neredu, sakupio sam snagu i počeo uklanjati papire uvjeren da ću uz čist stol dobiti nadahnuće za nove tekstove.

Ništa. Ne mogu. Tvrdim i dalje, neiskreno i bijedno, da ja u svem tom neredu imam neki skriveni red, da čuvam samo najvažnije.

To nije kreativni kaos. To je običan nered. Ne uživam baš u neredu. Na kraju krajeva, lakše se pravim važan, stvaram dojam uznemirene radišnosti, riječju: kakav je to profesor s čistim stolom bez knjiga i papira.

Imam bogato iskustvo razgovora s ljudima na vlasti. Njihovi stolovi su bez knjiga i papirića. Iza stakla u ormarima imaju knjige egzotičnih naslova ”Uloga Majke Božje u Domovinskom ratu” (k vragu i gramatike, pa ne može sve velikim slovom!), ”Bitka na Krbavskom polju”, ”Tražio sam crni konopac”, monografije o gradovima i selima u brdsko-planinskim područjima i poneka enciklopedija.

Brižne tajnice, kad ne ispunjavaju putne naloge, pažljivo uklanjaju pisma, gase računalo na kojem je premijer igrao ”Solitaire”. Eventualno tamo stoji fascikl sa slikama tekstova i komentara, ispisanim kolumnama i povjerljivim podacima o prisluškivanjima. Čist stol je produkt bolesnog uma (parafraza jedne naljepnice sa stražnjeg stakla jednog fiće).

Ljudi kao ja, skloni prebrzom zaključku, smatraju da je to dokaz da vlast ne radi ništa. Takav dojam pojačavaju njihove opsesije pločama i imenima ulica, mrki pogled iz kojeg bi susjedne zemlje trebale osjetiti opasnost ako nas naljute. Putuje se, organiziraju se presice, daju izjave i šalju priopćenja, dodaci Dnevniku. Stvara dojam korisnog i kreativnog rada. A ništa.

Istina je drukčija i bolna. To je običan nerad. Ne nered – nerad. Oni uživaju u neradu. Stvara se dojam uznemirene radišnosti. Riječju, kakav je to političar koji nešto čita, sluša i zapisuje. On govori. On djeluje. Dela.

Sluša kad prima predstavnike uzrujanih ljudi kojima ne plaćaju mlijeko, koji ostaju bez posla. Još bolje – primaju se pobjednici natjecanja u matematici, robotici ili gađanju samostrelom. Davati odlikovanja generalima posebno je zgodno. Stvara se dojam važnosti, ugroženosti domoljublja i zasluga, identiteta. Već prema potrebi. Tako naša narodna vlast.

Ne bih trebao biti zajedljiv. Bavi se vlast i ozbiljnim problemima. Prodaje pa kupuje najveću kompaniju. Prati propast najvećeg koncerna. Razgrće magle povijesti. Dobro, ne rade sami. Osnuju povjerenstvo, pa se ono time bavi.

Država spasi koncern, postavi upravnika. A ako se u tim stvarima uspije, zaslužna će biti vlast, a ne mudrost i rad tih ljudi. Ako ispadne loše, krivo je povjerenstvo, ekspertna skupina, neprijateljski mediji – za istu svrhu postoje i glasnogovornici. Oni govore kad se nema što ili kad se ne želi ništa reći, a kada je, na primjer, turizam uspio prestići rekorde iz 1989., tada će slavodobitno brojeve čitati ministar, a neglasnogovornik.

Ministar ne smije reći da ne zna, jer kad tako nešto kaže, to znači da nije u milosti premijera, da postoji raskol u koaliciji.

U europskim institucijama postoji poseban mehanizam pripremanja odluka (comitology) u kojem se diskretno postižu kompromisi, slušaju primjedbe i potiču ideje u donošenju i primjeni odluka.

Inspirirane tim terminom nastaju povjerenstva, radne skupine i grupe, međuresorske koordinacije i angažiraju se savjetnici. Suprotno smislu, ovdje se namjerno stvara smušenost, a ne usklađenost, kupuje vrijeme i prodaje magla (zato je najbolja jesen).

To, zbrkana, ignorantska vlast osobno lojalnih, klikaški i frakcijski zavađenih klapa, motivirana plemenitim materijalnim egoizmom, samo je jedna strana. Naličje je kako svi to trpimo. Ljudi se malo bune, malo gledaju nogomet i piju pivo. Glavna ekonomska aktivnost je turizam, a najveća dilema toplo ili hladno mlijeko u kavu.

U Hrvatskoj se malo što može učiniti, a sve se može spriječiti i ismijati. Dobro ili loše, po namjeri, po zamisli ili izvedbi.

Mogu se polako umiriti pa uspavati ljudi da ne misle ništa i da su ponosni na zemlju i vlast koju imaju. Stalno bombardiranje simbolima izjašnjavanja i podjela ostavlja traga.

Dolazi do zamora intelekta, glasna pobuna ne završi u glasačkoj kutiji. Tiho i uporno rastaču se institucije najavljene kao rješenje za društvena zla. Sudstvo, USKOK ili Porezna uprava pokazuju se prije instrumentima nego ograničenjima političke volje.

A što tek reći za tajne službe i javnu televiziju.

Jedan moj kolega pažljivo je pobrojao pogreške (teška nepažnja je što i namjera) razgradnje demokratske i ustavne prakse. Kaže: ”Meni se čini da je u ovoj zemlji ključno pitanje ostvarivanje pravnoga sustava, za što ja, možda zato što sam ustavni pravnik, mislim da je u temelju perspektive razvitka. Inače prijete opasnosti dezintegracije države i pravnog sustava kroz organizirani kriminal, samopomoć, pobune i nerede. Mislim da nisu prošle ni opasnosti od vraćanja na nekakav autoritarni sustav pod firmom demokrature. Te su tendencije u pojedinim društvima iznimno jake – kao da se klatno vraća u svoju ravnotežu. S tog stajališta razvitka ustavnosti i pravnog sustava, bez čega nema demokracije, općeg napretka, nema ni Europe, ni ekonomskog razvitka, ni trgovine, ni izvoza, ni ičega; dobro je imati slabu vlast u ovoj zemlji i još će dugo biti dobro imati slabu vlast u ovoj zemlji. Jer to je jedino sredstvo i način da postavimo temelje djelotvorne, ali pristojne vlasti u ovoj zemlji u dogledno vrijeme.”

Na tržnici mi je prišao čovjek u svijetloplavoj majici i nakon uvodnih šala o Hasanbegoviću i Bandiću pita zašto smo zašutjeli.

U prvi čas mislio sam da se radi o još jednoj šali, ali ne, njega zanima zašto ljudi ne misle, zašto prihvaćaju idiotska objašnjenja, plitke laži i zašto smo postali narod ovaca.

Mislim u sebi da je to zato što smo bili prividni heroji prije par stotina godina u ratovima za druge, jer nema heroja ili svi smo heroji u ratu u kojem smo se jednom borili za pravednu stvar i za sebe.

Heroj se postaje dizanjem neke optužnice ili pristankom da se misli tuđom glavom. A to se od vulgarne upotrebe troši i postaje tanko i prozirno. Država se osipa, a vlast linja.

Odgovaram da ljudi šute jer se boje. On kaže da se nije bojao ni jače sile. Pravo je na našoj strani.

Možda to nije sasvim točno. Ljudi se ovdje trebaju bojati i kad su pravo i istina na njihovoj strani. Ustavni sud jasno je napisao: ”Uzvik ‘Za dom’ uz odzdrav ‘Spremni’ simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne Države Hrvatske, te kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti, te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti, nakon čega je s uzdignutom rukom, ponovno, okrenut prema gledateljima, uzviknuo ‘Za dom’, na što su gledatelji odgovorili sa ‘Spremni’, odnosno, isto se ponovilo tri puta, dakle, dobacivao gledateljima poruke, čiji sadržaj potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti” (8. studenoga 2016.). Ustavni sud!

Pravno nedvosmisleno jasno. Kako sada raspravljati radi li se o starom hrvatskom pozdravu. Causa finita.

Ali nije kraj. Najviši uzori govore da se primjena prava treba tumačiti u kontekstu i da zakon nije isti za sve. Vrijedi načelo oportuniteta a ne legaliteta. Svi su pred zakonom jednaki, ali su neki jednakiji. Tko će to razumjeti? Još jedan korak u budalizaciji Hrvatske.

Vlast, umjesto da bude uzor dinamizma, da inspirira vizijom, sitno spletkari, rješava ono što može riješiti, a sve teško ostavlja nekom za budućnost.

Štoviše, stvara i izmišlja probleme koje može riješiti, a ne dira ono što ne donosi politički profit, što može izazvati otpor (obrazovanje, teritorijalni ustroj, javna poduzeća, korupcija).

Nastoji vladanje učiniti dosadnom aktivnošću i da se to eventualno materijalno isplati, jer je tako sigurnija da će se vlast sposobnima gaditi, a privlačiti pohlepne i nesposobne, no poslušne. Gađenje i strah su osjećaji masovno rašireni u narodu.

I tako smo zašutjeli. Mladi zgađeni bježe. Stari ne mogu otići, pa šute.

Stav javnosti simuliraju internetske rasprave. Stručnjaci šute jer ih se ne plaća za znanje, nego tek za nagradu ako su podržali i dali vjerodostojnost glupim odlukama: graničnom prijelazu u Metkoviću, prodaji Kutine ili stečaju Agrokora, gradnji plinovoda za Dalmaciju koji nitko ne želi. Nesposobna vlast i ravnodušno društvo opasan su spoj.

Morate se odjenuti toplije. Ne dirajte radni stol. I to je to.

 

AUTOR: 

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh