U službenim i zvaničnim zapisima iz rata “92 -“95. mnogo je “formaliziranih” istina i podataka, jedan od tahvih je i ovaj;
Suljić Jasmin (1976 – 1994)
Rođen 22.08.1976. godine u Sarajevu, nastanjen u Rakovici. Pripadnik jedinica Armije BiH od 03.03.1994. godine. Poginuo 16.07.1994. godine u rejonu obdaništa “25. maj” Visoko, kao pripadnik 321. bbr. Ukopan 18.07.1994. godine na mezarju u Topuzovom Polju – Visoko.
Jasmin Suljić je bio maloljetnik kada je poginuo.
Jasmin i Narcis su bili maloljetnici i rodbina. Čini mi se da su bili tetići i prijatelji. Da, bili su dva cvijeta kako im i imena kažu. Bili su sve što mladost može biti, samim tim i skloni “šalama” i zezancijama koje znaju biti kobne. U jednoj takvoj “neslanoj šali – zezanciji” jedan je cvijet “ugašen”, a drugi i danas proživljava posljedice kobnog trenutka.
Jedna stara izreka kaže da i “prazna puška” opali
Maloljetnici u ratu nisi imali neke zahtjevne zadatke. Po komandi su obavljali kurirske poslove, bili “požarni” redari, “pri ruci” borcima i stariješinama, a u suštini radilo se o svojevrsnom društveno-socijalnom nastojanju da se nekim porodicama pomogne u preživljavanju ratne neimaštine.
Jasmina se danas neće sjetiti silna boračka udruženja, a Narcisa pogotovo. Tog kobnog dana Jasmin je malo prilegao. Narcis je bio “požarni” u komandi. A mladost ko mladost, sklona radoznalosti i površna u suštini, nije dala mira “požarnom” u ovoj priči te je posegnu za oružijem koje mu se našlo pri ruci da malo razgleda, da “odglumi” borca sam za svoju dušu. I kada je trebalo da probudi Jasmina zbog obaveza, budi ga je “igrajući se rata” – budio ga “praznom puškom”.
Jasmin je, nisam siguran – samo pretpostavljam, iz sna otišao u vjećnost.
Jasmin i Narcis jedna su priča sa dva kraja. Koja je tužnija to samo Bog dragi zna. O njima vam niko ništa neče reči. Oni su samo statistički podatak iz rata. Jasmin je svoju dunjalučku misiju završio na danšnji dan 16. jula 1994. godine. Jedan cvijet je ugašen ali uspomena živi.
Drugi cvijet devera dunjalučke iskušnje i nosi se s “teretom rata” – kobnim trenutkom, a pitanje je da li je ikada i bilo ko upitao ga “Kako je?”, “Treba li ti pomoć?”, “Možeš li sam?”. Odgovor ću Vam odma reči: NIJE. Nikad i niko nije obratio pažnju na subinu Drugog cvijeta. Ide kroz život “ko bos po trnju”. Ali, sreća je da Bog nafaku i sabur daje.
Rahmet vjećni Jasminu!
visoko.ba – M.H.
