logo
bios

Jaše Huso Zmajku u zemlji nacionalnih mitova

Objavljeno prije 2 sedmice . u sub, maj 12th, 2018

Zapravo su naši nacionalni mitovi poprilično neoriginalni. Radi se o prepravci jedne te iste biblijske priče o Adamu i Evi u Edenskom vrtu

Nažalost, ne radi se o nekoj bajci nego o vrlo realnom problemu društva u kome živimo. To da živimo u nacionalizmu i nije neka novost. Tako je već dugi niz godina. I na svakom koraku vidimo rezultat takve ideje života i postojanja. Ono što je novo u ovoj našoj priči je bojanka s Husom i Zmajkom. O čemu se radi?

Na indiegogu se pojavila kampanja skupljanja sredstava za štampanje dječije bojanke. Ništa čudno naizgled. Tisuće su takvih kampanja. Indiegogo i Kickstarter su bili platforme za skupljanje novca nekim od najgenijalnijih ideja, poput projekata za čišćenje oceana od plastike ili pretvaranja smoga u dijamante. Međutim, spomenuta bojanka nema ideju da očisti zrak i oceane, čak očito ni primarnu ideju da zabavi djecu. Osnovni smisao bojanke je indoktrinacija djece nacionalizmom.

Bojanka je nazvana „Hus i Zmajki“, a osmislilo ju je udruženje „Sitan vez“ iz Sarajeva koje se samo na svojim stranicama hvali kako mu je svrha „jačanje svijesti o sopstvenom identitetu, tradiciji i kulturu“. Hajde, onako kad čovjek pogleda naizgled ne mora biti to ni loše. Mada, priča je to kao da ne živimo u društvu u kome su baš „identitet, tradicija i naša kultura“ na svakom milimetru, uvukli se u svaku poru društva. Tako imamo slučajeve da je Djed Mraz nepoželjan u vrtićima jer „nije naš“, pa onda smislimo „Djed Hidžr“ (koliko god to komično zvučalo), pa krhnemo križinu iznad Mostara, onda malo još veću zastavu da pokažemo čiji je veći, nacionalni ponos naravno. Pa malo studentski dom Radovan Karadžić, malo krst iznad Sarajeva… Ima tog „našeg identiteta, tradicije i kulture“ na svakom koraku.

Osmisli tako „Sitan vez“ bojanku „Hus i Zmajki“ za djecu od 18 mjeseci do 10 godina. Naravno, aluzije su jasne. Hus i Zmajki su zapravo „Zmaj od Bosne“, kapetan Husein Gradaščević. Sam Gradaščević da vidi danas čime ga smatraju rođenog sebe prepoznao ne bi. Ta historijska osoba u Bosni i Hercegovini je postala mitski junak, jednako kako je knez Lazar Hrebljanović u Srbiji ili Petar Svačić u Hrvatskoj.

Gradaščević je živio početkom 19. vijeka u Bosanskom ejaletu, u sastavu Osmanskog Carstva gdje je rukovodio gradačačkom kapetanijom, vojnom oblasti na granici sa Austrijom. Historijski nije sasvim utvrđeno da li se Gradaščević protiv Osmanlija pobunio zbog otpora prema tanzimatskim reformama u Carstvu koje su ukidale plemićke privilegije ili je otpor došao kao reakcija na autonomiju Srbije ili kao nacionalni pokret. Kako god okreneš, ovo prvo djeluje najvjerojatnije, ali nije za ovu priču toliko ni bitno. Ostavimo to stručnim ljudima na razmatranje.

Danas je taj osmanski kapetan postao nacionalni idol kod Bošnjaka. Nazvali čovjeka „Zmaj od Bosne“ iako ovaj veze sa zmajevima imao nije. Ni zmaja na grbu nije imao. Po svemu sudeći taj naziv dolazi od autora Nijaza Alispahića, književnika koji je napisao dramu Zmaj od Bosne, a kasnije i libreto za istoimenu operu. Citati iz ove drame, dakle čista fikcija, uzimaju se kao „mudre misli“ Huseina Gradaščevića. U to ubrajamo one „bilo je Bosne i Bošnjaka prije vas, bit će i poslije vas“ kao i onaj da se „boji sultana ko’ dorata svog“. I ne možeš ti ljude ubijediti da je to fikcija, rečenice koje je smislio Nijaz Alispahić za svoje književno djelo. Kakvi, „Huso rek'o“.

Da se vratimo na bojanku. Naš „Husaga“ i njegov „Zmajko“. Tema slikovnice je, zamislite, srednji vijek, period 500 godina prije rođenja Huseina Gradaščevića. Glavni lik slikovnice, Hus, naravno s osmanskim turbanom na glavi koji je bio simbol statusa i vlasti, obilazi srednjovjekovnu Bosnu i priča priče o njoj. I to kakve priče!

Prvi problem je baš taj turban koji nikakve veze nije imao sa srednjovjekovnom Bosnom kao ni ime Huso. Ljudi se zvali Stjepan (Stefan), Sandalj, Hrana, Kuljava, Vuk, Hrvoje, Katarina… Takva imena nalaze se u poveljama iz tog doba. Jedino gdje sam našao Husu, Muju i Besimu u srednjovjekovnoj Bosni je videoigra Europa Universalis IV, a i tamo greškom. U dokumentima Huse u srednjovjekovnoj Bosni naravno nema. Ovi spomenuti bi se naježili kad bi vidjeli Husu i turban jer teško da ih je to na lijepe uspomene podsjećalo. Bitka na Kosovu, Bitka kod Bileće, osmansko zauzimanje Bosne…

Svrha Huse i turbana u bojanki jeste ideološko povezivanje srednjovjekovne Bosne sa Husom i turbanom, zapišavanje te „historijske teritorije“ kao „naše“. Zna se, Bosna=Huso=turban. I ta misao vodilja je tako naivno vidljiva u cijeloj bojanki. Uporno se naglašava bošnjaštvo, bosanstvo, posebnost Bosne, ljubav prema Bosni. U tu svrhu koriste se klasični nacionalistički mitovi.

Tako u jednoj od slika koju djeca trebaju obojati Huso priča o stećku: „Dobri ljudi dobre zemlje Bosne klešu stećak“. Ovdje se radi o historijskoj budalaštini koju je izgleda prvi izmislio Enver Imamović, arheolog, koji je 1990-ih otkrio svoju ljubav prema srednjem vijeku pa na temelju termina „dobro“ u poveljama koji se odnosi na „ljude s dobrima“, to jest zemljom, posjedom, koji su bili svjedoci na poveljama, izveo zaključak da su tadašnji Bošnjani bili eto „dobri ljudi“. Ma duša od čovjeka svaki bio po njemu. Rasturanje ovog mita (zajedno s ostalima) profesora Dubravka Lovrenovića i njegovu porodicu je glave koštalo na kraju!

Možda vrhunac mitologije koju nam Huso nudi jeste bojanka u kojoj navedeni drži ćirilićnu ploču, sa slovima poredanim po abecedi, i govori: „Ovo je bosančica – staro bosansko pismo“. Naravno da bosančica nije čak ni posebno pismo, a kamoli da je „staro bosansko“. Radi se zapravo o lokalnoj varijanti ćirilice koja opet, gle čuda, nije „srpska“ nego su je za potrebe slavenskog jezika osmislili Grci, iz grčkog alfabeta. Tko zna današnju ćirilicu bez problema može čitati tu „specijalnu bosansku bosančicu“ koja se od „srpske ćirilice“ srednjeg vijeka razlikuje u toj mjeri u kojoj se moj rukopis razlikuje od vašeg.

Kompletna svrha ove bojanke je nacionalistička indoktrinacija djece, usađivanje od najranijih nogu nacionalističke mitologije po kojoj je Bosna oduvijek „naša“ i naravno posebna, sa posebnim pismom totalno drugačijim od susjednih. Priča po običaju ide dalje – Bosna je posebna i naša, dakle posebni smo mi. I naravno kao takvi posebni, mi danas imamo posebna prava. Potpuno identičan nacionalistički mit na našim prostorima iz kojeg izviru politički problemi jer svaki pod vodstvom nacionalnih vođa traži baš nešto „posebno“ i više jer je „poseban“. Apsolutno svaki konstitutivni narod ima takvu mitologiju i takvu političku misao vodilju proizašlu iz mitologije.

Zapravo su naši nacionalni mitovi poprilično neoriginalni. Radi se o prepravci jedne te iste biblijske priče o Adamu i Evi u Edenskom vrtu. Svaki naš mit ima iste karakteristike: idealno doba koje je nekad postojalo, izdajnika zbog kojeg je sve propalo nakon čega slijedi kazna i potreba nacionalne žrtve da se okaje taj grijeh iz prošlosti. Potpuno identično kako su Adam i Eva iz idealnog božjeg vrta protjerani zbog zmije u smrtni život, a sad cijelo čovječanstvo nosi „istočni grijeh“ koji mora kroz život okajavati.

U slučaju Huseina Gradaščevića „Edenski vrt“ je Osmanska Bosna i kratko vrijeme u kome je Gradaščević imenovan polu-autonomnim namjesnikom Bosne. Bosna ovog perioda se idealizira kao savršena zemlja socijalnog mira i etničke jednakosti, naravno pod vlašću „prosvijećenih Bošnjaka“ begova. Zmija u mitu je Ali paša Rizvanbegović koji se svrstao na stranu Osmanlija i pomogao da se uguši Gradaščevićev ustanak. Kazna je propadanje, izumiranje, genocid, zaostajanje i strana vlast. Okajanje je naravno „jačanje svijesti o sopstvenom identitetu, tradiciji i kulturi“, kompletno služenje naroda nacionalnom projektu.

Čisto radi usporedbe, za Srbe je idealno doba Dušanovo carstvo, Adam i Eva su Lazar i kneginja Milica, zmija je Vuk branković, kazna osmansko osvajanje Srbije, a ludilo 1990-ih pokušaj okajavanja tog grijeha i vraćanja stare slave. Kad je to propalo, opet ide ukrug. Opet novi junaci, novi izdajnici i nova kažnjavanja koja se trebaju nanovo okajati novim žrtvama.

Edenski mit s glavnim junakom Gradaščevićem želi se indirektno, umotano u celofan, plasirati djeci od 18 mjeseci, plasira se svakom uzrastu kroz nacionalističko obrazovanje, medije, politiku i umjetnost. Naše kompletno društvo posvećeno je jačanju tog „edenskog mita“, traženju „izdajnika“, obračunavanju sa istim i sanjanju o nekom „idealnom dobu“ prije izdaje. „U jedinstvu je snaga“. Zvuči poznato. Svaki koji nije za to jedinstvo u ludilu mitologije je „zmija“ i „kriv je za sve“.

Kada se „od kolijevke do groba“ učimo da smo posebni, drugačiji, s posebnim pravima, s posebnom prošlošću, posebnim pismom, posebnim jezikom, posebnom vjerom, ne čudi što danas imamo ljude koji smatraju da ljudi „s druge strane“ u Mostaru imaju „drugačiju boju kože“. Mi zaista imamo ljude koji su ubijeđeni da je par milijuna naših naroda stvarno drugačije i posebnije od svih drugih na planeti, da imamo što niko nema. Ovo može vjerovati samo neko tko nikad nigdje nije bio i ništa nije vidio, a takvih je debela većina.

Autor: Dino Šakanović

 

Prometej

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh