-TopSLIDEKultura

Jakob Augstein: Demokratija je u krizi reprezentacije i legitimacije

PONOVLJANA OBJAVA

Razgovor vodio Dominique Eigenmann.

Govori se o desnom populizmu, a vi kao odgovor nudite levi populizam.

Populizam sam po sebi nije loš. Loš je samo loš populizam. Politika u otvorenim društvima ne zastupa samo elite i eksperte, već sve ljude i u tom smislu je populistička. Političari svoje stavove obrazlažu svim građanima. Dodatak „izam“ nepravedno izvrće ovaj pojam u negativan i čini ga terminom političke borbe kojim se drugima umanjuje vrednost.

Populizam se izjednačava sa ekstremizmom, to jest nečim opasnim.

Politika često ima pežorativni predznak populistička. Političari koji osluškuju želje građana i govore njihovim jezikom nisu zbog toga loši političari. Loši su kada im je politika loša.

Vi tvrdite da je populizam zasnovan na otporu.

Uspeh desnog populizma je veliki zato što se odnosi na realne probleme. Svaka nova politička snaga ima objektivni razlog svog nastanka. Levičari i liberali se radije uzrujavaju: „Tramp je zao, Le Pen je zla, Petri je zla“, umesto da razmisle kakve to veze ima sa njima. Meni su te reakcije razočaravajuće i glupe, čak opasne.

Populizam je odgovor na šta tačno?

Na krize. Demokratija je u krizi reprezentacije i legitimacije. Čak i uz različite zaključke, desni i levi populisti bi mogli da nađu zajedničko polazište. Elite su tokom poslednjih 30 godina sklopile nečasnu pogodbu: zalagaćemo se za društvene slobode, neka svako radi šta hoće. Neka se razvijaju ljudi i tržišta. Ovaj pristup odgovara i kapitalisti iz Ciriha i zelenom arhitekti iz Berlina. To je liberalna tržišna privreda. Problem je u tome što ova kombinacija zanemaruje trećinu stanovništva, koje propada ekonomski i politički. To su ljudi koji čiste naše kancelarije, umesto nas voze kamione, pakuju pakete, imaju poslove koji se plaćaju tek iznad minimalca i žive bez ikakve perspektive. Iz takvih poslova se teško izvlačite, bez obzira na rezultate. Ali arhitektu iz Berlina koji poručuje paket preko Amazona to se ne tiče. Prosto ga nije briga. I političari su zapostavljali te ljude, jer oni nisu izlazili na izbore.

Da li je po vama taj nepravedni sistem razlog krize i pojave populizma?

Neka se kapitalisti bogate, to je u redu. Ali politika treba da vodi računa o opštem dobru. Predugo smo ga poistovećivali sa ekonomskim napretkom. I još uvek nemamo politiku koja će opet razdvojiti te dve stvari. Velike krize često dovode do radikalnih promena u politici. Posle katastrofe u Fukušimi većina u Nemačkoj je rekla: „I pre smo zazirali od nuklearne energije, ali sada je stvarno dosta“. Ali finansijska Fukušima iz 2008. nije imala takve posledice. Niko nije ukrotio „monstruma tržišnog kapitala“, kako je to zvao tadašnji nemački predsednik Horst Köhler.

Nova desnica je u izbegličkoj krizi prepoznala takav preloman događaj: „Sad je dosta“, rekla je. „Ne samo da nećemo ove izbeglice, nego više uopšte nećemo imigraciju.“

Izbeglička kriza je postavila pitanje identiteta, pre svega na istoku Nemačke. Ljudi sa već ugroženim osećajem pripadnosti osetili su se lično pogođenima imigracijom, iako mnogi od njih nikada nisu videli Sirijca.

Kako će se to odraziti na ekonomiju?

Potrebna nam je emancipacija od ekonomije koja ljudima ukida mogućnost izbora i dostojanstvo. Tu nam je potreban levi populizam o kome govorim. Populisti s levice treba da se obrate građanima i predlože im novi društveni ugovor. Populističko u tom postupku je zaobilaženje elita i direktno obraćanje građanima, kao što kralj preskače plemstvo i razgovara direktno s narodom – radi obnavljanja pojma opšteg dobra zasnovanog na solidarnosti.

Zvuči avanturistički i revolucionarno.

Da, to bi bila revolucija i nesumnjivo opasan proces, jer bi mnogi nivoi filtriranja bili svesno isključeni. Ali naše elite su podbacile i potreban nam je prelomni trenutak. Stvari mogu poći naopako, ali možda i uspemo.

Donald Tramp se pojavio kao simbol takvog reza.

Da, Donald Tramp se upravo time bavi u SAD: novom definicijom opšteg dobra. Mi ga preziremo, jer njegov pristup je suprotan našim vrednostima i idejama. Ali to jeste rez. Naš socijaldemokrata Martin Schulz trenutno ima veliku podršku i mnogima se čini da on hoda po vodi. Možda iz toga izađe nešto dobro.

Da li je Schulz levi populista?

Da, za nemačke prilike.

Zašto mislite da se levi populizam može bolje suprotstaviti desnom od liberalnog centra?

Zato što protiv jakih osećanja možete da se borite jedino jakim osećanjima, a ne razumom. Tako bar tvrdi politološkinja Chantal Mouffe. Politika je emotivan biznis.

Problem sa emocijama u politici je u proizvodnji mržnje i straha desničara protiv stranaca i levičara protiv bogatih. Kako to može da vodi ičem dobrom?

Politika i inače barata strahovima. Ona je u osnovi populistička delatnost.

Da li je onda poželjno da gnev bude pogonsko gorivo političkih rasprava?

Ne, dovoljna je nada u promene.

Nju gaje i desni populisti.

Pogrešno je to večito izjednačavanje ekstrema. Postoji odlučujuća razlika između pozitivne i negativne vizije sveta. Levica se politički organizuje protiv jakih, a desnica protiv slabih. U tome je fundamentalna razlika između leve i desne politike. Etički gledano, prihvatljivije je zastupanje ideje oduzimanja novca bankama nego zabrane ulaska u Nemačku izbeglicama iz Alepa. I novinarski je nepošteno stavljati te dve stvari u istu ravan.

Koliko su za populizam važni harizmatični lideri?

Harizmatičnost je važna u politici. Još jednom naglašavam da ne priznajem podelu na populističko i političko. Svako ko se upušta u ta pitanja već se bavi politikom. I Angela Merkel je populistička političarka. Slogan „Mene poznajete“ pomoću kojeg je dobila izbore 2013. ili „Uspećemo“ tokom izbegličke krize – primeri su čistog populizma. Samo je njen populizam suptilniji. Ona izgovori jasan iskaz, da bi mu već u sledećem trenutku zamaglila značenje. To je primer uspešne populističke strategije.

Ko bi po vama trebalo da bude lider levog populizma? Antikapitalistkinja Sahra Wagenknecht koja polemiše protiv izbeglica, EU i globalizacije, a za Rusiju? Ili socijaldemokrata Schulz koji govori u prilog izbeglica i EU, slobodne trgovine i SAD?

Uz sve razlike u njihovim stavovima, njihovo zajedničko obeležje je pokušaj ponovnog uspostavljanja demokratije.

Zašto mislite da je ona trenutno van funkcije?

Zato što se remen, prenosnik između stanovništva i medija i stanovništva i političkog postrojenja izlizao. Zato što politika i mediji više zastupaju vlastite nego interese građana. Zato Sahra Wagenknecht putuje po zemlji i zahteva socijalnu tržišnu privredu u tradiciji Ludwiga Erharda, oca nemačkog ekonomskog čuda (Wirtschaftswunder) posle 2. svetskog rata. Ona to čini zato što socijalna tržišna privreda u Nemačkoj više ne postoji. A kada ljudi traže da se ona vrati, elite kažu: „Ne možemo se vraćati u 60-e godine prošlog veka“. A zašto da ne, u smislu veće društvene jednakosti?

Da li bi jezgro tog novog društvenog ugovora bilo obnova socijalističke države?

Više mi je stalo do ponovnog uspostavljanja prava i dostojanstva koje nam je neoliberalizam oduzeo, nego do preraspodele zarade.

Da se vratimo na populizam: ko više doprinosi demokratskoj kulturi – onaj ko pojednostavljuje stvari ili onaj koji ih diferencira?

Stvari možete da pojednostavite na dobar način samo ako ste ih sasvim razumeli. Dakle, neko ko je u stanju da precizno formuliše činjenično stanje, postiže više u politici nego onaj ko od silnog diferenciranja tapka u mestu.

Tramp odaje utisak čoveka koji stvari vidi jednostavno zato što ih ne razume.

On je primer lošeg populiste. Zato on toliko laže. Termodinamika njegovog sistema može se ujednačiti samo neprekidnim laganjem. Pritom treba razlikovati populistu i lažova. Prvi zaoštravaju stvari dok ne počne da boli, ali ne lažu. Populisti podležu moralnom imperativu iskrenosti. Ako to odbiju postaju najobičniji lažovi.

Koji levi populista vas impresionira: Sanders, Iglesias, Corbyn, Wagenknecht?

Horst Seehofer je talentovani populista. On ne zastupa moje stavove, ali poštujem njegov talenat. On je hrišćanski socijalista. Oni su u Bavarskoj državna partija koja je prinuđena da bude bespoštedno populistička ako želi da ostane dominantna.

Desničari prate utopiju vlasništva, a levičari jednakosti – i jedni i drugi su u tome na neki nači reakcionarni. Koja je uloga utopija u današnjoj politici?

Odbijam vašu karakterizaciju leve utopije. Ljudi nemaju problem sa nejednakošću kao takvom – da jedni imaju više, a drugi manje. Njih iritira nepravedna nejednakost. Zašto naša deca profesora univerziteta imaju 7 puta veću šansu da studiraju od ostale dece? Ne zato što su pametnija, već radi nepravednih društvenih okolnosti kojima treba pružiti otpor.

A težnja za utopijom?

Leva utopija je veoma stara i još uvek neostvarena, što je donekle i logično. Zanimljivo je kako desna utopija upravo doživljava novu formulaciju. To je novina u Nemačkoj, koja do skoro nije imala desničarske intelektualce. Svakako je bilo neotesanih konzervativaca, s pucketavim kandiranim šećerom u čaju, kaminom, beržerom i somotskim odelom. Ali čim bi neki od njih počeo da se izjašnjava nemački nacionalno, bivao bi odbacivan. Sada gledamo kako desni nemački intelektualci grade autentično desničarsko učenje koje nije prosto neonacističko. To je zahtevan zadatak koji uvek rezultira nečim odvratnim, ali put ka tome može biti zanimljiv.

Da li im kao levičar zavidite na tome što su sada oni revolucionarni subjekti?

Da, desnica uspeva u onome što levičari ne uspevaju: da proizvede revolucionarno raspoloženje i utiče na politiku promenom kulturne matrice. Nova desnica stremi hegemoniji. I odjednom se svi ravnaju prema tome, iako desni populisti ni u jednom nemačkom parlamentu nemaju većinu. Alternativa za Nemačku (AfD) je uspešnija partija nego što bi to bila samo po broju osvojenih glasova. O tome Partija levice može samo da sanja.

Šta je tabu levog populizma?

Nikada ne udari slabijeg. Zato se Sahri Wagenknecht napadi na izbeglice vraćaju kao bumerang. Levica bi trebalo više da se potrudi. Levi, pozitivan populizam treba da bude ne samo ispravan i dobar, nego i lep – treba da ima određeni romantični prizvuk. Zvuči smešno kada se kaže, ali ozbiljno to mislim.

U Francuskoj i Nemačkoj ujedinjena levica bi mogla da formira vlade. Umesto toga, taj deo scene je razjedinjen. Zašto se levi populisti teže udružuju od desnih?

Ne znam. Rovovi su duboki, a ljudi kao Oskar Lafontaine u Nemačkoj se trude da tako i ostane. Levi politički milje liči na prostor neprekidnog raspada radioaktivnih izotopa na sve nedelotvornije i manje grupe.

Narcizam malih razlika, kako je to nazvao Frojd. Zašto nacionalistička desnica danas ima jaku internacionalu, dok tradicionalno internacionalna levica deluje rascepkano i bespomoćno?

Možda je to logično. Iza nas je 30 godina neoliberalnog projekta prevaspitavanja – na univerzitetima, u preduzećima, u politici. Ako hoćete da delujete protiv toga, potrebno vam je strpljenje. Kulture nastaju sporo, pa se sporo i menjaju. Levici trenutno nedostaju efektni uzori za otpor. Velika snaga neoliberala sastojala se u tome što im je bilo kristalno jasno šta žele. To je bio razumljiv i veoma unosan projekat. Levica ne uspeva da ponudi ništa slično poslednjih 15 godina. Zato nam je potreban levičarski populizam.

Tages-Anzeiger, 18.04.2017.

S nemačkog prevela Hana Ćopić

Peščanik.net

____________

Jakob Augstein, novinar i sin osnivača političkog magazina Der Spiegel Rudolfa Augsteina

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close