Intervju/Redovni profesor Ekonomije u Tuzli govori o lažnom broju novozaposlenih, akcizama i finansijskoj nedisciplini; Izudin Kešetović: Visok porez je visoka utaja
Redovni profesor Ekonomije u Tuzli za Oslobođenje govori o lažnom broju novozaposlenih, akcizama i finansijskoj nedisciplini…
Svi nivoi vlasti se hvale povećanjem broja zaposlenih uz pomoć “njihovih” subvencija. Koliko su ova povećanja realan prikaz ekonomskog napretka i koliko je to, zapravo, održivo?
– Nema toga u ekonomskoj doktrini. I to će se vrlo brzo pokazati. Ljudi neće više da rade za 400 KM i to se najbolje vidi kroz ove masovne odlaske. Uskoro ćemo mi postati sluge Hrvatske i Slovenije, jer i one gube radnu snagu. Neće apsolutno više niko da radi za 400 KM. Ljudi idu za boljim dohotkom, jer ovo je robovlasničko društvo. Radije idu nego da budu sirotinja i da rade za gazde. Svi oni koji kažu da ima ekonomskog napretka, lažu.
Diplome bez znanja
Ovdje je na sceni propast ekonomije, jer vlasti svojim mjerama ne postižu elemente ekonomskog razvoja. Oni samo raspoređuju javne prihode kako bi pokrili rashode i to je sve. Ustvari, radi se o odgovoru koji glasi “i svoja domovina ti je inostranstvo ako loše živiš”.
Da li bi stvaranje boljeg poslovnog ambijenta imalo isti efekt na broj zaposlenih i da li bi dugoročno to bilo bolje od sistema subvencioniranja, koji je ispolitiziran i koji se na kraju predstavlja kao uspjeh ove ili one vlade, odnosno stranke?
– Perspektiva u poslovnom ambijentu se ne može graditi na lokalnom tržištu radne snage. Zato je i Agenda propala na prvom zakonu koji reguliše tržište radne snage. Ponovo, oni lažu, nema napretka, jer i dalje se održava taj stranački klijentelizam. I jeste ovo pitanje i ekonomsko i političko i ima tu još mnogo pitanja na koje niko nema odgovor. Odgovor je odlazak ljudi iz zemlje, ljudi su poniženi pred tiranskom vlašću, a oni koji su shvatili kako funkcionisati u takvom sistemu, sada kupuju diplome bez znanja, za radna mjesta gdje se ništa ne radi.
Zakon o akcizama je nešto što se predstavlja kao pitanje “biti ili ne biti” u entitetima. Koliko je to zaista tako i jesu li male akcize, kako je to kazao premijer Novalić, razlog zašto BiH nema puteve?
– Pitanje zakona o akcizama doživljam u smislu nedostatka javnih investicija, gdje se po pravilu krade javni novac. Primjer “farbanih tunela” i “struganih asfalta” je pitanje nedostatka kriminala u desetinama miliona eura. Suština akciza je sasvim drugačija od onoga o čemu se govori. Radi se o visokim naknadama u sistemu indirektnog oporezivanja, koji je zamagljen niskom stopom PDV-a u tarifnom sistemu. Zašto? Jednostavno, jer visoka poreska opterećenja stvaraju visoku stopu utaje poreza. Kako objasniti da su najbogatiji upravo oni koji se bave prometom visokotarifnih proizvoda, dok država prodaje svoje benzinske pumpe, skladišta ili proizvodne pogone.
Odgovor je jednostavan, jer pitanje akciza je osnova za utaju porezu. Izgovor za to su ceste, škole, domovi zdravlja, esencijalne liste, socijalne pomoći. To su obične laži. U principu, ne poznaje se suština poreskog sistema. Porezi su samo način raspodjele i redistribucije dohotka. Izgubljena je njihova ekonomska i stabilizaciona funkcija.
Kažete da je ovo samo još jedan od mehanizama krpljenja budžetskih rupa?
– Koliko god da date, oni bi to potrošili. Ne bi me čudilo da sljedeće uvedu akcizu za željeznicu, koja je propala ili akcizu za rudnike, koji su propali. Tim akcizama, zapravo, stanovništvo plaća dugove, odnosno greške vlasti. Jer, koliko su imali, mogli su napraviti cesta koliko hoćete. Čak 12 milijardi se ubere javnih prihoda, što je 48 posto bruto društvenog proizvoda. Zbog svega ovoga se pristupilo i oporezivanju dohotka koji je najosjetljiviji.
Šta se time želi postići?
– Prvo, želi se uništiti srednja klasa. Drugo, oporezovati svi oblici kapitalnih dobitaka. Treće, oprezovati topli obrok i karte u prevozu ili troškove prevoza vlastitim vozilom. Četvrto, uvesti tzv. sistem višestrukog oporezivanja sa elementima nadoporezivanja. Peto, napustiti tzv. sistem sintetičkog dohotka. Šesto, napustiti princip jedne stope koji se pokazao dobar u stvaranju tzv. poreskih oaza i sedmo, ono najgore, izostavljen je tretman doprinosa kroz jednu stopu za obavezno penziono osiguranje i smanjenje tzv. poreskog klina.
Pošto su javni prihodi i finansije Vaša specijalnost, možete li napraviti kratku ocjenu stanja? Koliko je nužno dovesti u red javne rashode?
– Pitanje javnih prihoda nije prioritetno pitanje u teoriji i praksi javnih finansija. Suštinsko pitanje je pitanje javnih rashoda. U sadašnjem modelu javni prihodi se gube u rashodnoj strani. To znači, oko najmanje 3 milijarde KM u javnim prihodima odlazi u 3 milijarde KM u javnim rashodima.
Svi su isti
To je upravo toliko koliko nam nedostaje u javnim investicijama koje bi bile generator razvoja. To je lako postići. U tom slučaju, sve bi bilo drugačije. Sve dok nije tako, ostaje ovo stanje. Očito da velikom broju političara ovo stanje odgovara, a za ovaj model nije potrebno mnogo. Međutim, postoji blokada i ona je razumljiva.
S obzirom na to da ste bili i politički aktivni, koliko je nužno ujedinjavanje ljevice u BiH kao odgovor nacionalističkim strankama koje vrlo lako nalaze zajedničke interese i jezik?
– Pitanje izbora u bh. političkom sistemu za birače postaje “isto”. Birači imaju pravilan odgovor da su “svi isti”. Ovdje ne postoje lijevi i desni. Narod je stvorio percepciju da su svi isti, jer i lijevi su krali kao i desni. Svi su se oprobali i postali isti. Retorika koju koriste i jedni i drugi je lažna. Da su lijevi, kad su došli na vlast, pohapsili desne, onda bismo možda mogli i napraviti razliku između njih, ali ovako teško. Stoga se bojim da nemamo rješenja problema, osim da se promijeni model, odnosno potrebna je nova javna politika. Ciljevi bi bili unaprijed postavljeni i svi bismo radili zajedno na ciljevima društva, a ne političke partije.
(Izvor: Oslobođenje/Autor: Miren Aljić)
