Ivo Anić: Ma hajte vi u pizdu materinu što smo ujedinjeni! | Magazin Plus
logo
bios

Ivo Anić: Ma hajte vi u pizdu materinu što smo ujedinjeni!

Objavljeno prije 4 sedmice . u sub, jul 21st, 2018

IVO ANIĆ: JEBALO VAS HRVATI VAŠE ZAJEDNIŠTVO

Nisu li divni, na momente i dirljivi ti stalni i uporni pokušaji Hrvata da se ujedine? Da nisu toliko imbecilni, koliko jesu, shvatili bi odavno Hrvati da je iznimno teško, u pravilu gotovo i nemoguće, ujediniti ono osnovno, ono što je u srži, u samom temelju Hrvatske, a to je nejednakost, to je ona čista i matematička razlika između bogatih i siromašnih. Lijepo je bilo ovo Svjetsko prvenstvo, nema zapravo ljepše stvari nego kada sport, posebno nogomet, ujedine naciju. Barem su nam tako sugerirali proteklih mjesec dana, kako smo „napokon“ zajedno, nakon rata prvi put kako dišemo kao jedno, kako naši junaci nisu sami jer ih četiri miliona Hrvata zdušno prati, na koljenima, u transu, zajedno zagrljeni, zajedno kao jedan ogroman falus presvučen u koskice koji se uzdiže visoko prema nebu i prijeti u punoj HTV erekciji svima, Dancima, Rusima, Englezima, Francuzima, i zna se, najviše domaćim izdajnicima kojih je otprilike tri ili četiri.

Među salvama uvreda, posvemašnjim gađenjem, pljuvačkom i onim starohrvatskim jebem ti majku četničku, naišao sam na jednu konstantu, jednu linearnu sinergičnu fusnotu svih uvreda, pa čak i od ljudi koji su prije SP Rusija bili koliko – toliko normalni. Naime, među svim odricanjima od mene i pokušajima da me se što više pljune bilo je uglavnom jedno – kako te nije sram, kako možeš biti protiv ovako divne stvari kao što je svehrvatsko ujedinjenje? Ujedinili se jesmo, ali kako i na koji način? Ujedinili smo se zapravo tako da smo kolektivno svi odbili gledati ono što se stvarno događa i ono što je stvarna istina obavijeni histerijom koja je u samom začetku isključivala bilo kakav oblik kritike, a kamo li netrpeljivosti, daleko bilo naviječke pasivnosti ili ravnodušnosti. Posebno su zanimljivi bili u toj, nazovimo je kolektivnoj histeriji u koju Hrvati sporadično upadaju svakih desetak godina bilo to ratnim ili sportskim dosezima, ljudi koji ama baš nikakve veze sa sportom, a pogotovo sa nogometom nemaju.

Evo pitajte bilo koga u vašoj blizini u još uvijek kockastom dresu gdje je recimo Hajduk danas? Pitajte i Torcidu, a kamo li svoju susjedu koja od tri Premier ligaša zna nabrojiti Ivana Rakitića. Hajduk je nevezano za ovu temu na turneji i gazi sve od reda, no to malo znaju kolone koje su se slijevale niz ulice Splita. Ujedinili se jesmo, ali kako i s kim? To pitanje se malo tko pitao dok je trajala kolektivna histerija, a trebalo ga je postaviti jer su stvari oko ujedinjenja Hrvata više nego zanimljive. Ako pođemo od samog početka pokušaja da se Hrvati ujedine, upravo u tom nukleusu postavio se problem kod takve inicijative. Dok su jedni Hrvati ratovali, drugi su se besramno bogatili. Danas, dok su ponovo Hrvati ratovali ( jer u Hrvata je i sport zamišljen kao ratno stanje), jedni su se i dalje bogatili na račun sve sile onih histeričnih sunarodnjaka u kockastim dresovima.

Samo nekoliko neovisnih portala za vrijeme kolektivne histerije iznosilo je što se ubrzano radi dok su Hrvati u euforiji. Prvo se još protiv Danske Hrvatima ukralo ušteđevine i sam Premijer ustvrdio je kako se mora uzeti iz mirovinskog fonda ujedinjeni Hrvata. Isti će taj Premijer sa svojom svitom  već protiv Engleske završiti u Rusiji, dok će ujedinjena Hrvatska gledati utakmice u svojim domovima, ako ih HTV nije ovršio i ako imaju uopće signal.

Ista ona  ratna matrica odlično je dakle funkcionirala i u sportskoj varijanti. Dok ujedinjeni Hrvati histeriziraju, mi se besramno bogatimo. Nije zapravo još sve niti prošlo saznali smo za nove milijarde i milijune kojima se kupuju skupocjena vozila. No sve se to Hrvatima ionako nije serviralo pod još jednu pljačku – već kroz divno, povijesno ujedinjenje!

Pa s kim majku mu ja da budem ujedinjen?

Kao prvo ni u začetku nisam bio ujedinjen sa ratnim zločincima, ratnim profiterima i svoj toj bagri koju smo fino mogli vidjeti na skupocjenim tribinama rezerviranim za odabrane. Kao drugo ujedinjena predsjednica nije moja predsjednica, već je njihova predsjednica. Njihov mentor i zaštitnik. Ta je žena ne zaboravimo odjedinila se od mene onog časa kada je moju djecu pozvala da slobodno napuste Hrvatsku ako je ne vole. Kako imam pametnu djecu, na mamu, ni jednom ni drugom se ne sviđa baš da im „kušin bude stina“, tako da što se tiče predsjednice odavno sam shvatio da je njihova, a ne naša. Mi i oni, da se konačno razumijemo smo bogati i siromašni Hrvati. Napokon ujedinjeni?

Ma hajte vi u pizdu materinu što smo ujedinjeni!

Kako netko sa imalo razuma može i želi biti ujedinjen sa takvim smećem? Smećem zbog kojeg živi kao rob u ovoj njihovoj Hrvatskoj, smećem zbog kojeg se osjeća kao zadnje smeće već trideset godina! I sad smo kao mi svi ujedinjeni. Ujedinio me Luka Modrić. Fudbaler koji voli neonacista i kojem se sudi u Hrvatskoj zbog lažnog svjkedočenja i utaje poreza. Ujedinio me izbornik Dalić? Naš novi mesija kako mu tepaju.

Čovjek koji se slika sa neonacistima Thompsonom i Bujancem.

Pa čovjek ni u jedinoj jednoj rečenici nije spomenio sirotinju, gladne, one koji nemaju signala da mu prate reprezentaciju, nije osudio svu tu kako političku, tako i sportsku bandu oko sebe – veće se slikao s njima!

Nisu li divni, na momente i dirljivi ti stalni i uporni pokušaji Hrvata da se ujedine? Da nisu toliko imbecilni, koliko jesu, shvatili bi odavno Hrvati da je iznimno teško, u pravilu gotovo i nemoguće, ujediniti ono osnovno, ono što je u srži, u samom temelju Hrvatske, a to je nejednakost, to je ona čista i matematička razlika između bogatih i siromašnih. Dok se slavilo, dok je vladala posvemašnja histerija malo je tko obraćao pozornost na ljude koji kupe boce, kopaju po kontejnerima, nemaju za hranu, malo tko je pratio našu djecu po Irskoj, Njemačkoj koja se sada već broje na stotine tisuća i malo koga je za to bilo briga. Gdje su oni? Za koga navijaju? Slave li svoju veličanstvenu predsjednicu? Nenadjebivog izbornika? Šimu Vrsaljka? Ili crnče u restoranima diljem Europe i čekaju kraj radnog vremena i jebe ih se zapravo za tu i takvu Hrvatsku koja je ponovo u ratnom transu, a za njih ih sve boli kurac.

Jer to smo mi Hrvati.

Napokon krasno ujedinjeni. Na našem nenadjebivom HTV-u. Mi Hrvati, mi bogati Hrvati, mi koji imamo do Rusije, do japana, do Marsa, mi koji imamo na tone domoljubnih osjećaja, na vagone ljubavi prema Hrvatskoj, mi kojima je kockasti falus u erekciji, da mi koji ćemo između poluvremena an kamerama provjeriti što nam rade blagajnice, jel slažu police dok mi histerično navijamo. To smo mi ujedinjeni Hrvati. Mi kojima smo poklonili sat slobodnog vremena da gledamo Hrvatsku, ali već sutra radit će se prekovremeno, i za Badnjak i za Božić da se nadoknadi šteta od Mundijalske histerije.

Jer možemo mi biti ujedinjeni – ali nikada nećemo biti jednaki.

Vi stoko što imate sve i mi stoka što nemamo ništa.

Zato sretno vam još jedno ujedinjenje dragi Hrvati. Danas kada je euforija prošla i kada ste skinuli zajedničke dresove ništa se promijenilo nije. Stoka je još uvijek ista, bez dresa i sa njim, a vi ste još siromašniji. Kako za vaš novac koji ste u histeriji uludo potrošili, tako i za onaj osjećaj srama jer su vas ponovo preveli žedne preko vode i ponovo vas digli na istu foru zajedništva na koju vas dižu trideset godine.

Uvijek isto, samo je pitanje koja je slijedeće. Ah da, vaterpolo. Ne spremajte Hrvati dresove. Ne spremajte nosače zvuka Marka Perkovića. Čekaju nas nova ludila i nova zajedništva. Novi odlazak u tri pičke materine gdje nam je svima izgleda mjesto.

Tacno.net

Dok jednom konačno ne stanemo u nenadjebivom zajedništvu jedni nasuprot drugih!

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh