Kultura

Islamske zemlje i ljudska prava

U diskusiji oko ljudskih prava, mogu se u islamskom svijetu razlikovati tri temeljne tendencije: konzervativna, pragmatična i reformistička

(Marinko Pejić, Prometej.ba)

Kršćanske zajednice na području gdje su nastale i razvile se, od VII. stoljeća i pojave islama žive i pokušavaju opstati u islamskom društvu, koristeći različite strategije, povlačeći se u osnovi u manje dostupna, planinska područja, gdje je utjecaj centralne, muslimanske vlasti bio manji. Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, jača i nacionalna svijest arapskih naroda i stvaraju se moderne nacionalne države.

Novi nacionalni režimi pobudili su ispočetka velike nade među kršćanima, jer je izgledalo da će buduća arapska društva biti organizirana na temelju građanske, a ne više vjerske pripadnosti. Kršćani su bili među utemeljiteljima laičkih stranaka, poput stranke Ba'th, koju je zamislio i utemeljio grčko-pravoslavni kršćanin Michael Aflaq. Ubrzo je ta stranka, kao i mnoge slične, potpala pod utjecaj autoritarne vlasti i u Iraku i Siriji, završivši u represivnim režimima, koji se raspadaju u moru krvi.

Kršćanske zajednice na Bliskom istoku, nalaze se danas u realnoj opasnosti da nestanu s povijesne scene, upravo tamo gdje je kolijevka kršćanstva.

Koje su perspektive za budućnost ovih kršćana? Postoji li mogućnost izlaska iz ove situacije?

Jedini put koji nam se čini ispravnim i mogućim, iako još uvijek vrlo neizvjesnim i zacijelo dugim, jest stvaranje arapsko-muslimanskog sustava dovoljno liberalnog i progresivnog, koji bi garantirao svim svojim građanima, pa i kršćanima, temeljna ljudska prava. Taj sustav se ne može nametnuti izvana, snagom oružja ili ekonomijom, on se mora razviti iznutra, na originalnim muslimanskim vrijednostima i kategorijama, ali koje dopuštaju modernu pluralnu viziju društva, utemeljenu na individualnim pravima.

U zaključnom dokumentu svjetske konferencije o ljudskim pravima, organiziranoj od strane UN-a i održanoj u Beču 1993., nedvojbeno se potvrđuje univerzalnost ljudskih prava formuliranih u Deklaraciji o ljudskim pravimaiz 1948. i na kasnijim međunarodnim konferencijama. U ovom smislu ne može se govoriti o islamskim ljudskim pravima, jer ljudska prava kao takva ne mogu biti drugačija nego univerzalna.

Tijekom pripreme konferencije u Beču, azijske zemlje su organizirale regionalnu konferenciju u Bangkoku. Jedan od zaključaka konferencije bilo je karakteriziranje ljudskih prava kao „zapadnjački“ koncept, koji je različit od „azijskih vrijednosti“, koje privilegiraju jednu drugačiju etičku hijerarhiju, posebno glede odnosa pojedinca i zajednice. Po ovom mišljenju univerzalnost ljudskih prava se dovodi u pitanje, jer postoji pluralitet kultura i da su međunarodne institucije izraz jedne specifične kulture, zapadnjačke, čije vrijednosti ne obvezuju zemlje koje pripadaju drugim kulturama.

Ovim pozicijama izraženim na konferenciji u Bankoku priklonile su se i arapske i afričke muslimanske zemlje. Govoreći u ime drugih prisutnih kolega, saudijski ministar vanjskih poslova ustvrdio je kako za muslimane ljudska prava se mogu izvesti isključivo iz šerijata i moraju biti u skladu s onim što islamski zakon propisuje.

U seriji tekstova Kršćani u zemljama islamadr. Marinko Pejić u proteklih 28 mjeseci pisao je o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je 50. i posljednji tekst

Potrebno je, međutim, reći kako su i u islamskim društvima prisutne različite pozicije na intelektualnom i socijalnom planu i da ne postoji homogena vizija problema ljudskih prava. Uz pozivanje na kulturnu različitost i vjersku specifičnost pri relativiziranju ljudskih prava, drugi intelektualci i predstavnici civilnog društva razvijaju nova razmišljanja u okviru vlastite kulture i religije, pokazujući kako, potaknute novim izazovima modernosti, one mogu ponuditi etičke interpretacije koje će biti potpuno u skladu s ljudskim pravima prihvaćenim na međunarodnoj razini.

U diskusiji oko ljudskih prava, mogu se u islamskom svijetu razlikovati tri temeljne tendencije: konzervativna, pragmatična i reformistička.

Konzervativna tendencija smatra da je kontrast na razini posebnih prava između univerzalno priznatih prava i islamskog zakona neizbježan, jer se ljudska prava baziraju na dva temeljna načela: jednakost svih ljudskih bića i njihova jednaka sloboda. Iz ova dva načela se izvode ostala pojedinačna prava. Klasično islamsko pravo se temelji na tri odnosa nejednakosti, koja su izražena na pravnom planu: nejednakost između muškarca i žene, između muslimana i ne-muslimana i između slobodnog i roba. Ovu treću nejednakost, muslimanski pravnici i intelektualci danas smatraju kao nešto nadiđeno.

Što se tiče druge dvije nejednakosti, između muškarca i žene i između muslimana i ne-muslimana, one ostaju još uvijek otvorene, kao i pitanje koji je u temelju problema: je li subjekt ljudskih prava čovjek, shvaćen kao ljudsko biće ili musliman?

Ljudskim pravima izraženim u međunarodnim deklaracijama, konzervativna pozicija suprotstavlja ljudska prava u islamu, koja, polazeći od osamdesetih godina se izražavaju u raznim islamskim deklaracijama o ljudskim pravima, koja se temelje na šerijatu. Neka pitanja se na poseban način protive islamskom zakonu: brak muslimanke sa ne-muslimanom, mogućnost za muslimana da promijeni vjeru, dopuštanje slobode savjesti i mogućnost osnivanja sindikata za radnike. Radi se o pitanjima koja zadiru u srce univerzalnih ljudskih prava. Konzervativna pozicija zastupljena je u najvećoj mjeri u Saudijskoj Arabiji, ali i nekim drugim islamskim zemljama.

Deklaracija o ljudskim pravima u islamu, donesena 1990. u Kairu, iako nema autoritet službenog dokumenta u islamskim zemljama, ali ima nesumnjivo veliku simboličku vrijednost, jer je doneseno od najvišeg tijela koje okuplja islamske zemlje (Islamska konferencija), definira ljudska prava i dužnosti polazeći od islamskog prava. Iako se priznaje jednako dostojanstvo svakog čovjeka, potpuni subjekt ljudskih prava je vjernik musliman, jer „prava vjera garantira povećanje ljudskog dostojanstva“ (čl.1.).

Znakovito je da Deklaracija uopće ne spominje prava ne-muslimana, ipak, paragraf 10 proklamira kako je islam „prirodna religija čovjeka“, odakle bi se moglo zaključiti da slijedeći klasično islamsko pravo, i ne-muslimani su nužno u inferiornijem pravnom položaju.

Pragmatična tendencija je karakteristična za mnoge muslimanske zemlje u konkretnoj pravnoj praksi, gdje su uvedene mnoge prilagodbe u odnosu na klasično islamsko pravo, naročito u obiteljskom pravu. Žena je nesumnjivo zaštićenija u ovim društvima kada se tiče poligamnog braka ili unilateralnog razvoda od srane muža, s izuzetkom hereditarnog prava i prava na brak s pripadnikom neke druge religije. Na ova pitanja još uvijek se primjenjuju načela šerijata.

I s obzirom na ne-muslimane koji žive u muslimanskim zemljama, nadiđeno je klasično šerijatsko poimanje smatrajući ih prije svega građanima, jednako kao i muslimane. U mnogim zemljama, opstaju ipak u praksi norme koje snažno diskriminiraju ne-muslimane. Nijedna muslimanska zemlja nije dopustila jednakost odnosa između muslimana i nemuslimana na polju obiteljskog prava, kao ni na planu slobode savjesti i promjene vjere.

Ova pozicija je dakle omogućila moderniziranje mnogih aspekata prava u muslimanskim zemljama, ali njena slabost ostaje ipak u činjenici da se ne usuđuje kritički prosuđivati kulturalne izazove koji bi doveli do nove interpretacije islama i islamskog prava, tako da se njeni rezultati mogu dovesti u pitanje, pogotovo pred fenomenom re-islamizacije.

Reformatorsku tendenciju zastupaju uglavnom muslimanski intelektualci koji smatraju da je potrebno elaborirati novu interpretaciju islama, da bi njegova pravna doktrina i sam islam ušli u dijalog s drugim kulturama i s modernošću. Ovi intelektualci smatraju da se ljudska prava ne mogu jednostavno integrirati u tradicionalni islamski pravni sustav, niti je dovoljno samo pragmatično prilagođavanje.

Suvremeni muslimanski reformisti su uvjereni da u islamu postoje vrijednosti koje omogućuju integriranje u njega univerzalnih ljudskih prava i koji bi tako postali sastavni dio njegove etike. Za to je potrebno napor nadilaženja i reinterpretacije tradicionalnih pravnih normi i formuliranje novih. Radi se dakle o kompleksnom zadatku koji ide mnogo dalje od pragmatične prilagodbe i zadire u doktrinarni temelj iz kojih nove interpretacije izviru.

Perspektive i temeljni koncepti od kojih pojedini autori polaze su različiti. Muhamed Talbi kao središte svoje refleksije uzima slobodu savjesti. Polazeći od precizne egzegeze Kur'ana, on dokazuje da je sloboda savjesti nepovredivo pravo ljudskog dostojanstva, temelj svakog drugog prava i slobode. Sloboda savjesti je za njega ne samo u skladu s islamom, nego predstavlja temeljnu antropološku viziju u Kur'anu. Bez slobode savjesti ne bi mogla postojati istinska vjera ni temeljni čin vjere. Talbi kritički propituje islamsku povijest i aktualna muslimanska društva gdje je manjak slobode glavni razlog sadašnjih poteškoća. Sva ograničenja slobode savjesti i ljudskih prava, pa i ona koja se temelje na šerijatu, Talbi smatra produktom društvene i političke uvjetovanosti islama, koje su svojstvene drugim epohama, u kojima se vjerska zajednica poistovjećivala sa političkom zajednicom. U tom kontekstu, odreći se svoje religije smatralo se političkom izdajom i kažnjavalo smrtnom kaznom. Talbi smatra da ova mjera ne spada na temelje islama, nego je povijesno uvjetovana, a problem je što se nastavlja smatrati validnom i danas, sa teškim posljedicama po ljudske slobode i prava. Talbi predlaže čitanje Kur'ana u njegovom povijesnom kontekstu u kojem je objavljen i razumijevanje cilja koji želi postići s obzirom na taj kontekst.

Na sličnoj liniji se nalazi i Asmawi kada, iz čisto pravne perspektive, predlaže povratak na strogo etimološko značenje riječi šerijat (put) da bi se oslobodilo srednjovjekovnog pravnog aparata u kojem je povijesno konkretiziran. Ova metoda bi trebala identificirati načela i temeljne nakane izvornih islamskih izvora, otvarajući mogućnost novih tumačenja za današnji svijet.

Abdullahi An-Na'aim pravi razliku u kuranskoj objavi na mekanske ajete, koji su strogo religijskog i proročkog karaktera i imaju trajnu vrijednost, iako i oni moraju biti podložni stalnoj interpretaciji za njihovu aktualizaciju, i medinske ajete, koji su više kontingentnog karaktera i odnose se na muslimansku zajednicu onoga vremena, i koji ne mogu biti aplicirani danas. S obzirom na problem ljudskih prava, An-Na'aim predlaže da se izaberu oni ajeti (retci) koji su otvoreniji za ljudska prava (to su redovito mekanski ajeti) i da ih se smatra normativnim u odnosu na one koji su objavljeni kasnije.

Element koji ujedinjuje intelektualce sa reformatorskim tendencijama jest prije svega osobno shvaćanje islama, prije svega kao religijske poruke, koju žele otvoriti modernosti i pluralizmu, uvjereni da tako čineći pronalaze esenciju istinskog islama, koju je povijest često zatamnila. Oni prihvaćaju dijalog s drugim kulturama i religijama i odbacuju zatvaranje islama u tradicije iz prošlosti koje bi bile trajno normativne. Prihvaćaju izazove modernosti i u ovom novom kontekstu propituju vlastitu kulturu i religiju, u uvjerenju da ona može naći nove odgovore na suvremene probleme.

Reformatorska tendencija u tumačenju islama i ljudskih prava daje nadu u stvaranje muslimanskog društva u kojem će i kršćani uživati status ravnopravnih građana sa svim pravima i obvezama. Za sada, ove tendencije nemaju veliki utjecaj u muslimanskim društvima, u kojima još uvijek prevladavaju konzervativne i pragmatične pozicije, ali ne treba zaboraviti da ove reformatorske snage imaju ključnu važnost na duge staze, jer nude modele i metode za promicanje duboke kulturne evolucije islama.

Kršćani u zemljama islama mogu imati u ovom procesu važnu ulogu. Jasno je da svoje mjesto ne trebaju tražiti izvan ili pokraj društva, nego zajedno s muslimanima, s onim elementima u muslimanskom društvu koji su najotvoreniji za dijalog. Smatramo da je to temeljna sociopolitička i kulturalna uloga ovih kršćanskih zajednica u muslimanskom svijetu: promovirati društvo otvoreno prema svijetu i modernosti, u poštivanju onoga što su najdublje vrijednosti obadvije religijske tradicije.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close