Kultura

Inoslav Bešker: Je li sekularizam kriv za terorizam?

Muslimanskog terorizma ne bi bilo da na Zapadu nema sekularizma, zanemarivanja vjere i vjerskih normi, smatraju neki istaknuti kršćanski poglavari, na primjer patrijarh moskovski i sveruski Kirill IV, ili pak kardinal Robert Sarah.

Prevedeno na grub jezik: po tim ocjenama Zapad je sam kriv što ga maltretiraju teroristi, jer je podlegao racionalizmu pa iluminizmu (prosvjetiteljstvu nasuprot mračnjaštvu, zna se na čijoj je strani Svjetlonoša iliti Lucifer), otklonio se od Boga.

Ostavimo po strani podatke o terorizmu koji je na evropskom Zapadu, od 1945. do 1990., s posve zapadnjačkim predznacima (ponajprije nacionalnima, a ponekad i s geslima denominacija zapadnog kršćanstva), pobio poneku tisuću čeljadi, daleko više nego terorizam s muslimanskim geslima posljednjih godina (kao što je i kršćanski terorizam u samoj maloj Srebrenici pobio 1995 četiri puta više muslimana nego muslimanski terorizam Zapadnjaka u Dvojnim neboderima u New Yorku i u Pentagonu 2001.).

Terorizam s kršćanskim barjakom sporadično jezdi i Zapadom Evrope, u ovom desetljeću od Utøye 2011. do Londona. Ostavimo po strani i terorizam koji je markirao ranija stoljeća, kroz pogrome Židova, proganjanje “vještica”, tamanjenje drugačijih kršćana poput Bartolomejske noći.

Ostavimo i “kristalne noći” od Njemačke 1938. do Zadra 1991… Ne radi relativiziranja, nego radi kontekstualiziranja: naravno da prethodni teroristički zločini ne opravdavaju naknadne, ali ponešto govore o prirodi terorizma, otežavajući da ga se svede na islam, ali otežavajući i da ga se pripiše (samo) ateizmu, ili neopoganstvu (ne samo hitlerovskome paragermanskome, nego i staljinskome parakršćanskome, s Leninovim “moštima” na državno-partijskom oltaru i sa ČeKom kao Inkvizicijom).

Pogledajmo, radije, argumente, kako Kirilla, tako i Saraha.

Veli Kirill ovih dana izaslanstvu Koptske pravoslavne crkve da zagovarači terorističkih napada apeliraju na vjerske osjećaje muslimana koji su nezadovoljni svojim standardom u bezbožnome sekularnom društvu, pa svoj podređen položaj povezuju s bezboštvom, tvrdeći također da ono proizlazi iz zapadnog kršćanstva.

“Eto zašto je slika kršćanstva iskrivljena” u tih muslimana, veli Kirill. On podsjeća da muslimani vide udio Zapada u vojnim akcijama na teritoriju muslimanskih država kao križarstvo.

Što onda treba učiniti?

Izravno razgovarati s muslimanskim imamima i misliocima kako bi se razbile te predrasude i pogrešne ocjene te objasnilo da je kršćanstvo prva žrtva sekularizma.

Kardinal Sarah je lani, na znamenitoj sinodi o obitelji, koristeći jezik i simbole Apokalipse, objasnio da treba suzbiti dvije zvijeri: “idolatriju zapadne slobode” i “islamski fundamentalizam”, tj. “ateistički sekularizam i religijski fanatizam”.

Kardinal Walter Kasper je Sarahovo razmišljanje odbacio kao “afričko”, što je ne samo bilo pomalo rasistički, nego i nepristojno spram nekih Evropljana. Na primjer, predsjednik Poljske biskupske konferencije mons. Stanisław Gądecki je pohvalio “visoku teološku i intelektualnu razinu” Sarahova istupa.

Kasper je bio nepristojan i spram svoga gotovo zemljaka, Bavarca Benedikta XVI, koji je 2006. u svome znamenitom predavanju u Regensburgu izjavio da Bog djeluje posredstvom logosa, koji je i razbor i riječ. Ono što se protivi razboru stoga nije Božje, glasio je bavarski poučak tadašnjeg Pape.

Obraćenje silom je protiv razbora, pa je stoga i protiv Boga. Stoga griješi protiv Boga onaj tko u njegovo ime poziva na džihad, kao što na Zapadu griješi protiv Boga onaj tko se oslanja na razbor bez Boga, tko Boga čini suvišnim – poučavao je Benedikt.

Tadašnji papa, a prethodno desetljećima glavni teolog sv. Ivana Pavla II, u više je navrata ustao protiv prosvjetiteljstva, protiv empirizma Francisa Bacona, zapravo protiv cjelokupne misaone osnovice moderniteta, slijedeći u tome i sv. Pija X., papu koji je enciklikom Pascendi Dominici Gregis (prije nepunih 110 godina) odlučio energično iskorijeniti, kao “modernizam”, svaki trag pokušaja da se katolički nauk prilagodi diskursu svog doba.

Stanovito razumijevanje pape Benedikta XVI. pokazano za Marxa možda u tom kontekstu i nije slučajno, pošto se pokazalo kako je bilo lako marksizam odvojiti od Marxove analize i približiti eshatološkim religijskim konstrukcijama, nemilosrdnima spram individue i time spram same suštine ikakva moderniteta.

Netom izabran za patrijarha Kirill IV je 2009 istaknuo da katolici i pravoslavni moraju zajedno djelovati protiv sekularnih društvenih vrijednosti, proisteklih iz prosvjetiteljstva, ondje gdje se te vrijednosti sukobljavaju s kršćanskim društvenim vrednotama.

To je, kao što smo vidjeli, bila trajna pozicija Svete Stolice.

I patrijarh Kirill smatra da se o ljudskom dostojanstvu kao apsolutnoj vrijednosti smije govoriti samo ako se prihvaća apsolut Boga iz kojega to dostojanstvo proizlazi, pošto je On čovjeka sazdao na svoju sliku i priliku.

U ovo postmoderno doba, kada činjenična istina i na Zapadu biva prezrena i odbačena kao zapreka i umjetnosti i politici, zaključak se nameće: suzbivši sekularnu zapadnu demokraciju nestao bi razlog ljutnje muslimanskih terorista, nestao bi razdor među religijama, nestala bi sekularna blasfemija.

Srećom ide prva ekspedicija na Mars, a Keppler je uočio nekoliko planeta sličnih Zemlji. Bude li Bog milostiv, možda nas samo prognaju, zajedno s Baconom i Voltaireom.

Stoljeća kažu da će im terorizam i u tom slučaju ostati.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close