Hoće li Hrvati i druge manjine svoju brojčanu inferiornost doživljavati kao hendikep, ovisi upravo o političkoj i svakoj drugoj zrelosti visočkih Bošnjaka
Piše: Stjepan LOVRIĆ
Svaka priča o Visokom redovito u prvi plan stavlja njegovu kraljevsku i franjevačku prošlost, poslovni duh njegovih ljudi, a u novije vrijeme opću gospodarsku neizvjesnost i propadanje poznatih trgovačkih i obrtničkih poduzeća, po kojima su ovaj grad i njegovi stanovnici bili nadaleko poznati. Aktualna pitanja o mogućim rješenjima ovakvog stanja, ozbiljne demografske analize i pozicija manjinskih nacionalnih skupina u ovom gradu još uvijek ne dolaze na dnevni red.
Kad je pak o visočkim Hrvatima riječ ovo je tema, osobito iz današnjeg političkog konteksta Bosne i Hercegovine, po mnogo čemu netipična i teško razumljiva onima koji o ovom zanimljivom kolektivitetu razmišljaju isključivo prema uhodanim nacionalnim i demografskim matricama. Stoga su se u novije vrijeme i mogle čuti posve neprimjerene, politički i nacionalno motivirane kvalifikacije od onih kako u Visokom uopće nema Hrvata-katolika, do posve megalomanskih i diletantskih izjava o Visokom kao nekada većinskom hrvatskom gradu. Naprotiv, ispravno valoriziranje ove relativno male zajednice ne može se mjeriti kriterijima njezine starosti, brojnošću njezinih članova ili prostranstvom područja koje je u njezinom vlasništvu.
Prošlost visočkih katolika istovremeno je i prilično zamagljena ali, napose ona novija, i lako razumljiva. Ne znamo gotovo ništa pouzdano o njima u vrijeme osmanske vlasti, osim činjenice da su posljednji nestali nakon pohoda Eugena Savojskog koncem sedamnaestog stoljeća. U to vrijeme Visoko su napustili i posljednji franjevci. Povratak franjevaca i dolazak nekolicine katoličkih obitelji uslijedit će nakon gotovo dva stoljeća, u vrijeme austrougarskog zaposjednuća Bosne i Hercegovine. Među prvima u Visoko tada dolaze katoličke obitelji iz Hrvatske i Slovenije, ali također i iz Moravske i Češke. Bili su to uglavnom školovani činovnici, koji su državnim dekretima upućivani u zaostale bosanske krajeve. Tako i danas u Visokom ima potomaka Ličana i Slavonaca, Nijemaca i Čeha. Početkom dvadesetog stoljeća doseljavaju katoličke obitelji najprije s Brestovska u Zimču, a potom iz Fojnice, Kreševa, Vareša i Hercegovine. Bili su to ugledni obrtnici, ponajviše kovači ili željeznički radnici, nastanjeni od Dobrinja do Podlugova.
Novi veći val doseljavanja katolika u Visoko dogodio se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, opet ponajviše u Zimču. Tamo su nalazili povoljne lokacije za gradnju kuća, a u visočkim proizvodnim i trgovačkim poduzećima siguran posao. I u ovo vrijeme najviše doseljenika pristizalo je iz obližnjeg Brestovska ili iz Kraljeve Sutjeske. Među njima nalazimo i visoko školovane mlade ljude koji u Visokom zasnivaju obitelji. Ako bismo pravili popis mjesta iz kojih potječu novopridošli Visočani, bila bi to podugačka lista toponima od jadranskih otoka do varaždinskog područja, odakle napose dolaze tekstilni stručnjaci. Ondašnji Velepromet, Kožara, Vitex, Kovina bili su jamac sigurne i kvalitetne egzistencije za sve doseljenike iz pasivnijih i zapuštenijih krajeva.
Visočke katolike, osim u Zimči gdje su do danas najbrojniji, nalazimo u to vrijeme i u nešto udaljenijem Dobrinju, ali i u samome gradu, kao i u prigradskim naseljima Banjeru, Poriječanima, Topuzovom polju, Prijekom i nešto brojniju zajednicu u Zagoricama. Ovo naselje pripada općini Visoko, dok je prema crkvenoj administraciji dio župe Kiseljak. Osim u spomenutim poduzećima pojedinci nalaze posao u prosvjeti, policiji i općinskoj administraciji.
Ovaj letimični pregled prošlosti nije dostatan da bismo ozbiljnije analizirali i razumjeli ovu etničku zajednicu. Ispod površine izbijaju puno ozbiljnija pitanja o stvarnom identitetu, današnjoj poziciji i osobito budućnosti Hrvata u Visokom.
Ono što do danas karakterizira ove ljude jest lako uočljiv visočki mentalitet ili duh Visokog, prepoznatljiv po ponosnim, marljivim i školovanim ljudima, svjesnim i naviknutim da vlastiti svjetonazor zajednički baštine i konkretno žive s drugima i drugačijima. To nimalo ne umanjuje njihovu katoličku i hrvatsku vjerodostojnost, koja se danas, na žalost, mjeri aršinima s početka ovoga članka. A bilo je velikih iskušenja u vrijeme i neposredno nakon zadnjeg rata, kad se i visočkim Hrvatima uporno sugeriralo da svoj identitet usklade s novouspostavljenim nacionalnim mjerilima, ili da, u najmanju ruku, odu iz Visokog. Nekolicina nije odoljela ovakvim ponudama, pa su se neki preselili u mjesta s jačim hrvatskim nacionalnim nabojem. Neki su se vratili u mjesta svoga podrijetla, dok su drugi potražili egzistenciju u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Americi. Iako je u ratu bilo i stradanja i odlazaka koji se mogu opravdati ratnim traumama, dobar dio odlučio je ostati, svjesno prihvaćajući sudbinu manjine u većinskom bošnjačkom okruženju, što je u perspektivi i najvažnija činjenica položaja i opstanka Hrvata u ovom kraljevskom gradu.
Povratak franjevaca u Visoko i gradnja samostana i gimnazije na samom početku dvadesetog stoljeća, činjenice su koje se ne mogu zanemariti kad je riječ o Hrvatima u Visokom. Kroz čitavo vrijeme do danas franjevačka je zajednica u Visokom, uz odgojnu i obrazovnu formaciju svojih kandidata, bitnim dijelom vlastitog poslanja smatrala i brigu za malobrojnu vjerničku zajednicu. Samostan je bio ne samo mjesto vjerničkog okupljanja nego i motiv dolazaka i ostanaka onih koji su doseljavali iz sredina s nešto drugačijom vjerničkom tradicijom i etničkim okruženjem.
Gradnja Konvikta dvadesetih godina prošlog stoljeća i njegovo oživljavanje prije pet godina, providonosan je i dugoročno isplativ korak, tipičan za franjevačko poimanje života i poslanja u našim prilikama. Hrvati ali i ostali Visočani doživjeli su ovaj pothvat kao vlastitu promociju i potvrdu da se ovdje, unatoč svim kušnjama i izazovima, ipak isplati živjeti. Naraštaji Visočana različitih vjera i svjetonazora i danas s punim poštovanjem iskreno svjedoče o ugledu i važnosti franjevačkih ustanova, ali i o osobnim iskustvima u najobičnijim svakodnevnim susretima s fratrima u samostanu i izvan njega.
Uz već spomenuti visočki mentalitet, nazočnost franjevaca u Visokom zasigurno je obilježila ovdašnje Hrvate i njihovo poimanje života. Visočki franjevački đak Jozo Džambo jedanput je napisao kako osim velikih i službenih povijesti postoje i one koje su satkane od malih događaja i ispisane potezima anonimnih ljudi. Ovo se u potpunosti može primijeniti na prijateljstva i svakodnevne susrete starih visočkih franjevaca s vrijednim kovačima, poduzetnicima, ali i s djecom i onima kojima su fratri ponekad bili jedini sugovornici. Bezbroj puta ispričane priče o fra Rastkovom dvosatnom putu do pošte još uvijek ne gube ništa od svoje vjerodostojnosti. Zauzetost i susretljivost gvardijana fra Anđela i fra Miroslava, ali i brojnih drugih, postali su prave riznice zajedničkih sjećanja i osobnih doživljaja koji možda nikada neće biti ispričani. Crkva u Zimči, sagrađena sedamdesetih godina samozatajnom brigom fra Miroslava i vjernika, puno je više od službenog sakralnog ambijenta za one koji se tamo još uvijek okupljaju.
Posebno poglavlje predstavlja ratno vrijeme i fratarska briga za sve koji su u samostanskim prostorima nalazili ne samo privremeno sklonište i pregršt riže, nego i dovoljne doze vjerničkog i ljudskog optimizma.
Današnji Hrvati u Visokom, njih oko tri stotine i dvadeset, brojčano su prepolovljeni u odnosu na predratno stanje. Neke od njih, osobito mlađe, još uvijek muče životne dileme o ostanku i odlasku. Oni koji su vjerojatno definitivno ostali, kušaju takav izbor i opravdati, uporno se trudeći osigurati egzistenciju u posve neizvjesnim gospodarskim prilikama. Nešto bolje sreće barem za sada su oni koji su se odlučili za različite privatne obrte. Stoga je svako formiranje nove obitelji i gradnja obiteljske kuće hrabar i divljenja vrijedan korak i poticaj za razmišljanje svima koji se nalaze na ovakvim životnim prekretnicama.
Za potpuniju sliku o sadašnjoj poziciji Hrvata u Visokom, potrebno je svakako spomenuti i njihov doživljaj nove vlasti i većinskih bošnjačkih susjeda. Ono što je u ovo vrijeme zajedničko svim Visočanima, bez obzira na različite pripadnosti i opredjeljenja, jest gospodarska neizvjesnost i nizak i ponižavajući standard života. Razlikuju se po tome što su Bošnjaci u poziciji većine, a ta činjenica u civiliziranom svijetu ne znači povlašten status, nego naprotiv obvezu uvažavanja manjina, njihovih prava i posebnosti. Ovakav omjer sam po sebi ne bi trebao biti nikakav kamen smutnje niti izvor nesporazuma, iako se danas s činjenicama većine i manjine u političkoj pragmatici vrlo često opasno eksperimentira. Hoće li Hrvati i druge manjine svoju brojčanu inferiornost doživljavati kao hendikep, ovisi upravo o političkoj i svakoj drugoj zrelosti visočkih Bošnjaka. Prava mjera civiliziranog ponašanja ne ogleda se samo kroz njihovo uvažavanje franjevaca i njihovih ustanova u Visokom. Ta vrednota, neka i to ovdje bude rečeno, nikada i nije dolazila u pitanje. Činjenica da danas bošnjačka djeca pohađaju našu gimnaziju, uz brojne druge pokazatelje u svakodnevnoj praksi, posve dovoljno govori o franjevačkom statusu i respektu koji oni uživaju u ovom gradu. Za pohvalu je također i inicijativa općinskih vlasti da se glavna gradska ulica ukrasi u vrijeme božićnih blagdana. Međutim, visočki Hrvati s pravom očekuju odgovore na mnogo ozbiljnija pitanja, kao što su zapošljavanje mladih ljudi, zaštita privatnog vlasništva, a nije nimalo nevažno ni pitanje kriterija prilikom preimenovanja pojedinih ulica. O svemu ovomu ovisi hoćemo li i ubuduće voljeti ovaj grad, međusobno se uvažavati i njegovati duh Visokog, po kojemu smo do sada bili prepoznatljivi.
Izvor: Svjetlo riječi, br. 347, veljača 2012, str. 44-46.
www.magazinplus.eu
