Novinari moraju zadržati kritički stav

Novinari moraju zadržati kritički stav

Utorak, 30 Ožujak 2010 16:38 Magazin plus

BiH po svim statističkim pokazateljima je među korupiranim i kriminaliziranim društvima po svim pokazateljima. Mediji su dio tog miljea i svojim radom doprinose takvom stanju. Ta činjenica, skoro da nikog ne uznemirava.

www.slobodnaevropa.org je objavila razgovor na tu temu sa uglednim hrvatskim medijskim ekspertom Vesnom Alaburić.

Koliko praksa odudara od onog što je usposavaljeni, pravni i profesionalni standard? Jesu li novinari, generalno gledano, u službi javnosti i opšteg dobra ili su više u funkciji posebnih interesa, bilo političkih bilo poslovnih?

Alaburić: Ja bih vam rekla iz perspektive onoga što je meni poznato da tu ima i jednoga i drugoga. Znam novinare koji su vrhunski novinari, koji nikada ništa ne bi napravili što smatraju da je ispod njihovih profesionalnih standarda, a profesionalni standardi su vrlo visoki, oni se srame onoga što se događa i u hrvatskom novinarstvu i to što se događa oni zapravo ne smatraju novinarstvom. S druge strane, ima novinara koji smatraju da je pisanje ili objavljivanje nekih priloga jedan od načina življenja, bez nekakvih velikih opterećenja oni tu rade što se od njih očekuje i imaju određene kontakte sa nekakvim PR agencijama s kojima odrađuju poslove ili opet s kojima su na vezi sa pojedincima iz političkog ili šou biz svijeta i tome slično. Prema tome, kao i u svakoj drugoj profesiji. Imate dobrih profesionalaca, imata ljudi koji nisu profesionalci, koji zapravo uopće nisu novinari, ali tu svoju poziciju mogu iskoristiti za ostvarenje nekakvih svojih i pojedinačnih i grupnih ciljeva. Mislim da to samo po sebi nije problem i mislim da je to tako svugdje u svijetu. Svugdje se vodi razgovor o tome što je ozbiljno novinarstvo, a što je samo zabava, što je zamagljivanje očiju javnosti. Mislim daje uopće rasprava o tome jako zdrava jer rasprava o tome su sada vaša pitanja. To za mene znači da ljudi znaju da nešto nije dobro, da se o tome razgovara. Već sama ta činjenica znači da se osvještava problem i uvijek će se naći ljudi koji će smatrati da profesiju kojom se bave trebaju obavljati časno i profesionalno, a to za novinara znači isključivo interes javnosti i nepotkupljivost i stručnost, naravno.

Novinarska zajednica duboko je podjeljena,medijski poslenici se međusobno optužuju ne zbog različitih koncepcijskih pogleda na profesiju, već da su eksponenti nečijih političkih ili poslovnih interesa, onda o čemu to govori, kakva se slika stanja u novinarstvu odašilje i koliko je ono upravo refleksija odnosa u samom tom društvu?

Pitanje je sada koliko mi možemo onako objektivno, nepristrano govoriti o situaciji biko koje profesije, a sada govorimo o novinarima.
Ja bih sada rekla nešto iz perspektive novinara koje ja poznajem i koji su meni bliski. Sasvim je pouzdano da postoje novinari koji su bliski nekim političkim skupinama i koji će pišući svoje tekstove biti blagonaklonjeniji osobama s kojima su politički bliski. To je ljudski i to je na neki način normalno. Na žalost, mislim da je to loše i za novinarsku profesiju. Takođe, ima ljudi koji su bliski raznoraznim skupinama, koji su ili na rubu kriminala ili su već počinili neka kaznena djela je naprosto pokrivanje, na primjer, crne hronike, bave se analizama kriminala, upoznaju te ljude i sa njima stupaju u određene kontakte i onog trenutka kada vi zapravo stupate i u personalne, direktne odnose sa nekim osobama vi gubite kritičku distancu prema njima. Ja se uvijek sjećam jednog talijanskog novinara koji je govorio da on iz razloga mentalne higijene ne želi se družiti sa političarima i mislim da je to prava distanca. Kako novinari mogu biti izdvojeni iz društva, apsolutno nikako.

Postoji li istovremeno jednostavni recept kako zadržati profesionalni nivo, omogućiti protok informacija, zadovoljiti pravo javnosti da zna u jednom opštem galimatijasu gdje je javni prostor zatrpan međusobnim optužbama onih koji su na direktan ili indirektan način dovođeni u relaciju sa inkriminisanim licima. Na koji način se odbraniti od pokušaja manipulacija i zloupotreba?

Po mom mišljenju nikako. Ako samo analizirate medije i cijelu raspravu svedete na postupke medija i novinara nikada ništa neće biti riješeno. Sa potpuno istom situacijom smo se mi suočavali u Hrvatskoj i suočavamo se još uvjek. Vrlo često nije uopće bio problem, stvarni problem o kojem se pisalo, nego je bio problem kako je neko došao do neke informacije, pa zašto to piše baš u ovo vrijeme kada može biti ugrožen interes Hrvatske i tom slično, jer ne možete imati visoko izbalansirane, uravnotežene, relativno objektivne, stručne medije i novinare, a da vam za druge profesije vrijede neka drugačija pravila. Ako članovi parlamenta za govornicom parlamenta počinju jedne druge vrijeđati, iznositi neistine, podmetati si, nepoštivati elementarno ljudsko dostojanstvo, oni sa te parlametnarne govornice šire poruku javnosti što je poželjan obrazac ponašanja. Ako se predsjednici država, predsjednici vlada, naši parlamentarni zastupnici tako ponašaju nitko ne može od drugih ljudi očekivati nešto drugačije, jer će se sva ta lavina takvog nepoželjnog ponašanja svaliti sa najviših državnih vrhova po cijelome društvu.

U intervjuima se često jednostrano plasiraju "istine", upada se u opasnost da ono što bi trebalo da bude istraživačko novinarstvo i utvrđivanje istine, pretvara u promovisanje osoba koje se javno peru za sve što im se stavlja na teret?

Tu su granice vrlo, vrlo nevidljive i vrlo tanašne. Ukoliko neko ko je optužen za neke kriminalne radnje i kao takav doživljava veliki publicitet, prema tome, postaje poznat u javnosti, ako je on pri tom još i bogat, on za jedan veliki dio populacije postaje idol. Pišući bilo šta o tom čovjeku u tom kontestu, na neki način promovirate toga čovjeka i u tom sklopu činjenica je da svaki publicitet je zapravo dobar publicitet za takva tip osobe. Kako novinari mogu izbjeći da zapravo pridonose promociji toga čovjeka? Samo svojim kritičkim stavom. Apsolutno nema nikakvog drugačijeg značenja nego kritičkim stavom i naprosto tim kritičkim stavovima i tim pristupom i svijetu i analizi događaja na neki način pridonositi tome da ljudi ne smatraju idolima osobe koje su postale bogate zahvaljujući nekim kriminalnim radnjama, da nekako promoviramo rad, odgovornost, požrtvornost, neke druge društvene vrijednosti i mislim da je to problem u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Smatrate da emitovanje intervjua sa nekim ko je bjegunac od pravde koji je javno već stigmatizovan samo po sebi ne mora biti kršenje kodeksa ali, kao što ste rekli, novinar mora da ima tu neophodnu kritičku distancu prema sagovorniku. Ali, čime se ta distanca mjeri ako nije precizno definisana i koliko se ona mora pomjerati zavisno od težine sagovornika, njegovog javnog značaja i kontroverzi koje ga prate?

To su sada već pitanja na koje trebaju sami novinari dati pravi odgovor i to svojom stručnošću, svojim poznavanjem materije o kojoj pričaju, svojim novinarskim vještinama. Ja bih kao pravnik mogla samo govoriti o tome gdje su neke granice, gdje se krše neke pravne norme i što bi podlijegalo određenom sankcioniranju. Mogu vam kao građanin koji prati medije i koji nešto zna o medijskom pravu reći u tom kontekstu. Nema formule koja bi vredjela za sve situacije i za sve ljude. Znamo cilj kojem težimo, cilj da damo jednu uravnoteženu, izbalansiranu sliku događaja i pojedinaca. Različiti novinari će do toga istoga cilja dolaziti različitim sredstvima. Nema recepta. S obzirom da nema recepta jedino je rješenje da o istim stvarima govore brojni mediji, da govore brojni novinari, pa će svaki od njih o tom istom događaju i toj istoj osobi dati svoj doprinos ukupnoj slici i na kraju mi kao čitatelji i kako publika na temelju rada više novinara i više medija ćemo imati relativno uravnoteženu i izbalansiranu sliku svijeta i upravo zbog toga je važno da postoji pluralizam medija, važno je da postoje novinari sa različitim političkim i svjetonazornim opredjeljenjima, novinari koji su čak i različito obrazovani, koji su stručni u većoj ili manjoj mjeri jer onda svi oni zajedno kroz jedan medijski prostor nama kao publici daju pravu sliku.

Šta vi načelno, shodno evropskim standardima, mislite o opravdanosti emitovanja takve vrste intervjua i kakva nužno mora biti uloga novinara u njemu?

Načelno, mislim da tu nema nikakve dileme da ako je neka osoba od nekakvog javnog interesa, što procjenjuju novinari i njihovi urednici, novinar ima pravo intervjuirati tu osobu i vrlo je vjerojatno da bi u svakoj zemlji svijeta novinari željeli intervjuirati nekoga ko je možda ovoga trenutka prononsirani kriminalac ili osuđen za najteže ratne zločine ili bilo šta tome slično, ukoliko je on zauzeo takvo mjesto na javnoj sceni da ga svi percipiraju kao osobu koja ima određeno značenje za javnost, pa makar to značenje imalo takozvani negativni predznak. Već samo emitiranje intervjua apsolutno ne može biti sporno. Praksa Evropskog suda za ljudska prva pokazuje da je slobodno intervjuiranje, slobodno pronošenje informacija, ali novinar mora imati odgovarajuću kritičku distancu prema svome sugovorniku i prema onome što iznosi ili pronosi. Novinar mora biti izvanredno dobro potkovan za taj razgovor i u činjeničnom i u prevnom smislu tako da se ne smije dozvoliti da se taj razgovor ne pretvori u promociju osobe koja se intervjuira, nego bi taj razgovor trebao pomoći, prvo da ta osoba iznese neke svoje stavove ukoliko su od interesa za javnost, a drugo, da se ta osoba pokaže u pravom svjetlu, obzirom na raspoložive činjenice o involviranosti u neke kriminalne radnje ili osnovane sumnje da je upleten u kriminalne radnje. Uglavnom, da ga se postavi u pravi kontekst. Ukoliko to novinar ne može postići sam svojim pitanjma onda bi trebao uravnotežiti sliku intervjuirajući druge ljude koji bi o toj osobi ili o postupcima te osobe mogli dati odgovarajuće kvalificirano mišljenje. U svakom slučaju, produkt novinarskog uretka mora biti uravnoteženi prikaz te osobe i njegovih postupaka.