Ugo Vlaisavljević - dnevniavaz.ba
To da je važnije šta neko kaže nego ko to kaže ili odakle, s koje pozicije to čini, predstavlja veliku civilizacijsku tekovinu. Međutim, kao i sve takve tekovine i ova je stalno iznova ugrožena i dovedena u pitanje.
Ni pošto ni je ne važno znati ko je taj i kakav je taj koji govori. Ako bi to postalo doista ne važno, izgubili bi svaki smisao ugleda i autorite ta u društvu.
Na prosto je nezamislivo da bi se neke temeljne vrijednosti morala ili specifičnih ljudskih djelatnosti mogle očuvati kada bi se posve zanemarilo ko je taj koji nam se obraća. pa ipak, civilizacija ko joj pripadamo, a koja je počela s gotovo istovremenim utemeljenjem politike, filozofije (kao znanosti) i demokracije, u bitnome smislu ovisi o očuvanju, koliko god krhke, prednosti rečenog nad figurom govornika. Ustvari, prava mjera važnosti jednoga i drugoga, iskaza i govornika, može se sažeti u stavu da svaki govornik u društvu svoj ugled stječe na temelju onoga što je on bio u stanju prije da kaže (a ti me se podrazumijeva: i učini).
Stoga se autoritet - čiji se pozitivan smisao upravo sastoji u činjenici da je u nekim slučajevima važni je ko je taj koji govori nego šta govori - može definirati, kao što je to učinio Bourdieu, kao zbir ili stečevi na svih prethodnih iskaza koji su dobro primljeni u nekoj zajednici. Dakle, čak i onda ka da je važni je ko govori nego šta govori, ta je prednost stečena na temelju onoga šta je govornik prije govorio.
Na taj način naš odnos prema autoritetu nije slijep i neprikosnoven, jer je u načelu njegova vjerodostojnost uvijek podložna naknadnoj pro vjeri rečenog: kritici.
Era demokracije počinje s nepovratnim ustanovljenjem prednosti rečeno ga. politika kao javna rasprava na temelju boljih argumenata tek tada može stupiti na historijsku scenu. Pretpostavka zato je da ista pravila dijaloga vrijede za sve govornike. Ne maretorike i logike prije nego što je dovede na u pitanje prastara neprikosnovenost govornika koji su odlučiva li u vijeću staraca. Od tada smo stalno u iskušenju da autoritet brkamo s kompetencijom, jer utjecaj u društvu može u načelu steći neko posve mlad i neugledan, a samo na temelju svoga znanja: tj. ono ga što je u stanju smisli ti i reći.
Od tada se tokovi znanosti i politike stalno prepliću. Popper je ukazivao da je znanost samo najdosljedniji i najradikalniji oblik društve neaktivnosti u kojoj se samo argumenti računaju, pa se u tom smislu ona može predstavljati kao uzorni obrazac politike. politika će, sa svoje strane, koliko god bila razborita i demokratska, uvijek pomalo kaska ti zaznanošću, jer će biti sklona da obnavlja i čuva privilegirano mjesto ličnosti govornika (ne samo kao predmet divljenja nego i kao metu napada).
Postoje, dakle, u samoj znanosti, ali i u politici, kao oblicima forumske rasprave, položeni implicitni zahtjevi da se o rečenome sudi prije svega na temelju onoga što je rečeno. Pritom je zahtjev u znanosti daleko jači i rigidniji, pa se autor iskaza primjereno tretira samo ako se uzima kao anonimni ili ono strani subjekt mišljenja. U politici bi bilo teško zamisliti takvo „stavljanje u zagrade“ govornika. Međutim, postoji i posve uzvišeni oblik političkog djelovanja koji je na granici društvene znanosti i politike: obično ga zovemo „politička analiza“. Kod nas se njome bave uglavnom novinari, ali i pisci s akademskim titulama. Njeno privilegirano mjesto su novinski članci.
Politička analiza bi trebala biti što bliža društvenoj znanosti, pogotovo njenom obrascu uvažavanja dobrih razloga i raskrivajućih uvida. Za svako društvo je ona važna, jer predstavlja pouzdan izraz njegove aktualne samosvijesti.
Međutim, pitanje ko je kod nas treba napokon otvoriti glasi: zašto je politička analiza uglavnom sklona da na svaki način obnavlja pred politički prioritet govornika nad izgovorenim? Možda zato što je ostala zarobljena u naslijeđenom obrascu „kritike ideologije“? Dakako, riječ je o izopačenom obliku Marxove kritike ideologije kakvog su usvojili i provodi li namjesnici državnih uređenja koja su se dičila njegovom „ideologijom“. Takva „kritika“ je imala za cilj da otkrije „državnog neprijatelja“; ona je bila usmjerena na onoga koji politički djeluje, a završavala je u njegovome potkazivanju i javnome demaskiranju. Iako često nije bila stvar policijskih organa nego „dežurnih ideologa“, njena procedura je svagda imala karakter obavještajno-policijske istrage.
Ako je kod Marxa ideologija bila najčešće predstavljena kao izokrenuta slika, fasada ili magla, za agente policijske države ona je bila shvaćena kao maska koja se trga sa lica pojedinca, da bi se on u javnosti ukazao kao „ubačeni element“, „strano tijelo“, „petokolonaš„ itd.
U aktualnom plamtećem „ratu nakon rata“ u kojem se svakodnevno odvijaju medijski obračuni u kojima se politički protivnici denunciraju i etiketiraju kao neprijatelji naroda trebalo bi se napokon i u novinarstvu pokušati osloboditi tog bremena naslijeđa policijske države.
