RS u mirnodopskom razdobolju završava ono što Karadžić i Mladić nisu završili u ratu.
Piše: Almasa Hadžić
Kako se poštuju prava Bošnjaka pod čizmom vlasti entiteta RS, do koje skale seže bošnjačko strpeljenje na ljestvici trpljenja diskriminacije koja ih pritišće na svakom koraku, najbolje svjedoči slučaj bošnjačkih učenika u Liplju, čiji roditelji godinama, vode borbu sa bezakonjem zvanične politike RS, a koja je njihov maternji, bosanski jezik, preimenovala u „jezik bošnjačkog naroda“.
Za razliku od mnogih koji u manjem bh. entitetu godinama trpe, Bošnjaci nekoliko zvorničkih sela, čija djeca pohađaju Područnu osnovnu školu u Liplju odlučili su se suprostaviti diskriminaciji, koja iz godine u godinu, u obrazovnom sistemu RS, sječe i sasjeca sve što u genima ne nosi pečat srpstva i pravoslavlja.
Među prvima, žrtva je bosanski jezik.
Učenici u Liplju su, nakon nekoliko dana bojkota nastave, te obećanja roditeljima data od strane OSCE-a da će prava njihove djece na bosanski jezik biti ispoštovana, ove sedmice krenuli ponovo u školu.
Dokle će se zadržati u svojoj školi, saznajemo, zavisi od ispunjenja datih im obećanja, koja su, kad je u pitanju centralna Osnovna škola „Sveti Sava“ u Zvorniku, do sada redovno kršena.
Naime, u školske matične knjige, otkako je RS bosanski jezik, naredbom, preimenovala u „jezik bošnjačkog naroda“, bez obzira na proteste, obustave nastave, saopćenja OSCE-a, OHR-a, oglašavanja svakojakih međunarodnih i domaćih zvaničnika, pa i odluke Ustavnog suda BiH, učiteljice iz Liplja, uglavnom pod pritiskom vlasti škole u kojoj su zaposlene, u rubriku o jeziku kojeg djeca uče, u matične knjige su morale upisivati da je to „jezik bošjačkog naroda“.
Diskriminacija u obrazovanju učenika Bošnjaka u RS apsolutno se odvija po maksimi da „cilj opravdava sredstva“.
A cilj je, prvenstveno, bošnjačku djecu uvjeriti da je RS „država“, da je Srbija njihova majka i da je slavljenje Svetog Save i njihova, kao i obaveza njihovih školskih drugova, pravoslavaca.
Naime, pravoslavizacija obrazovanja koja se u zadnjih nekoliko godina, izbacivanjem iz udžbenika i primisli o Bosni i nečem bosanskom, histerično provodi u obrazovnom sistemu entiteta RS, natjerala je veliki broj roditelja Bošnjaka da svoju djecu ispišu iz entitetskih osnovnih i srednjih škola i pošalju ih u neku od škola u Federaciji.
Za Liplje, kao mjesto u kome su Bošnjaci javno ustali i digli glas protiv otimanja prava na bosanski jezik njihovoj djeci, dugo se već zna. Bore se svim dopustivim sredstvima bez obzira što znaju da ispred sebe imaju vlast za koju ni odluke Ustavnog suda ne predstavljaju obavezu.
Nažalost, osim ovih iz Liplja i onih iz Kotor Varoši i Konjević Polja, teško da se u ovom entitetu može uprijeti prstom u neku osnovnu školu, a srednju pogotovo, u kojoj su se Bošnjaci suprostavili iživljavanju politike nad njihovim pravima u obrazovanju.
Posljednji slučaj ove vrste iživljavanja, svakako je Instrukcija direktora Republičkog pedagoškog zavoda RS-a kojom su svi direktori osnovnih i srednjih škola pozvani da obilježe naprasno promovirani Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.
Riječ je o prazniku u kome će učenici Bošnjaci biti primorani da slave obilježja pod kojim su srpska politika i njeni slavljeni pojedinci, ne tako davno, iz svojih kuća protjerali, a zatim poubijali i u grobnice zatrpali tijela njihovih očeva, djedova…
Bošnjaci u entitetu RS, sudeći po oduzimanju njihovih prava, ne samo u obrazovanju, već i u zapošljavanju, učešću u odlučivanju itd, u svojoj nemoći, sve više diskriminaciju prihvataju kao recept za vlastiti opstanak.
Sve manje imaju nade da će neko iz vlasti, a od predstavnika međunarodne zajednice pogotovo, suprostaviti se diskriminaciji kojoj su izloženi, ne samo u obrazovanju, već uopće u pravima koja su im zakonom garantirana, a koja se prema njima krše na svakom koraku.
Osim rijetkih njihovih predstavnika koji povremeno dignu glas protiv diskriminacije kojoj su izloženi, sudeći po inertnom odnosu većine bošnjačkih predstavnika u institucijama države, zatim podaničkoj šutnji akademske zajednice i, posebno, nevladinog sektora koji na tobožnjoj brizi o ljudskim pravima u BiH godinama glođe međunarodne fondove, diskriminacija Bošnjaka u RS, opći je utisak, prihvaćena je kao nešto što se podrazumjeva.
Stoga je sve više onih koji su ubjeđeni da diskriminiacijom u miru, RS završava ono što Karadžić i Mladić nisu završili u ratu.
Neka ove tvrdnje djela demantiraju.
Patria
