STRAŠNO JE TO ŠTO NAM POSTAJE NORMALNO ŽIVJETI U STRAHU NAMETNUTOM SVIREPOM VOLJOM ZA MOĆI I MANIJAKALNIM EGOCENTRIZMIMA
O strahoti mentalnog, psihološkog i intelektualnog stanja i situacije u kojoj živimo, uvjeren sam, ništa bolje ne svjedoči od činjenice da se za tekst satiričnog karaktera mora napisati / naglasiti da je „takst satiričnog karaktera“, da ga slučajno neko ne bi pročitao kao ozbiljan i reagirao u skladu s tim!
Drugim riječima, količina mentalne, psihološke i intelektualne(?!) nečistoće kojom nas svakodnevno zasipaju onečistila nas je do te mjere da više nismo u stanju razlikovati stvarnost i nestvarnost. Odnosno, nije isključeno da je takozvana stvarnost do te mjere nestvarna da postoje ljudi – i da ih nije mali broj, da su na slobodi, a ne na bolničkoj skrbi i da imaju mogućnost i sposobnost reagiranja – koji su u stanju poduzeti neku – bilo koju i kakvu – akciju koja bi mogla imati neke – bilo kakve – posljedice.
To nije bilo potrebno čak ni u onom groznom režimu iz kojeg smo jedva pobjegli u ovu demokraciju. Za Top listu nadrealista čak su i u omraženom i represivnom sistemu u kojem smo živjeli svi – i vlasti, i politički jurišnici i egzekutori, i slušaoci, kasnije gledaoci – znali da je riječ o nečemu što je nadrealno, dakle nad realno, nešto što nije stvarno i ni pod kakvim okolnostima ne može postati stvarno i realno. Međutim, ne lezi vraže…
Ima li išta smisla poslije saznanja da se bilo šta – sve – što se objavi u javnom prostoru koliko god paradoksalno bilo i zvučalo, može pročitati / protumačiti kao ozbiljno, vjerodostojno, normalno? I da ni onaj ko je objavio vijest, informaciju, riječ… kao ni onaj ko je temeljem nje poduzeo akciju… za to uopće ne mora odgovarati bez obzira na pobudu i ishod.
Strepnja, zašto ne reći strah, koji saznanje da bilo ko može reći bilo šta o bilo kome i bilo kojim povodom i da se to može – i hoće – prihvatiti bez sumnje u istinitost izrečenog, bez preispitivanja, bez bilo kojeg i kakvog čina – a u ostrašćenom i manijakalnom ozračju u kojemu živimo, pospješenom vještačkom ili stvarnom corona-panikom i najrazličitijim prijetnjama osobnoj i kolektivnoj sigurnosti – multiplicira se činjenicom da živimo u vrlo fermentiranom okruženju, sa mnoštvom po različitim osnovama, opijenih osoba.
Nisu li za sve stanovnike Bosne i Hercegovine dovoljno zastrašujuće činjenice da ne postoji nijedan jedini segment življenja u našoj zemlji – od zaštite preko prava do pravde – koji nije ultimativno određen, uvjetovan i ograničen ne „politikom“ nego strančarenjem, u kojoj je sve – od zdravlja do suda – politička odluka, u kojoj nije sigurno i zaštićeno ništa, pa ni privatnost i intima i u kojoj sve što se nekome ne svidi može biti proglašeno deliktom i može biti pogrešno protumačeno, nego je nužno zabrinuti se za vlastitu i sigurnost porodice zbog nečije – čak i loše – šale?
Naporedo sa ovom odvija se još jedna rašomonijada pojavno drugačija, ali suštinski potpuno ista: da vam zbog političkog opredjeljenja bude uskraćeno pravo da govorite o stvarima koje nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa politikom, naprimjer, o preventivi, mjerama u cilju pokušaja sprječavanja razvoja bolesti koje nemaju političku pozadinu poput raka dojke. Većina ljudi boji se bolesti zbog bolesti i svega onoga što ona sobom nosi. Da ne spominjem strah od vrlo visokog procenta smrtnosti kod ljudi koji se razbole, a nemaju zdravstveno osiguranje jer bolest, pravo na liječenje i zdravstveno osiguranje, prema najnovijim istraživanjima, u Bosni i Hercegovini nemaju nikakve međusobne i uzajamne veze.
Ako načas – ako je to uopće moguće – zanemarimo sve strahove u kojima živimo uzrokovane manje-više opsesivno-kompulsivnim manijama, manijakalnim i drugim egocentrizmima, verbalnim dijarejama, svirepoj „volji za moći“, kanibalističkim moralom i paganski primitiviziranom etikom, zadovoljavanju potreba koje više priliče udžbenicima biologije i stvarnostima iz svijeta faune nego modernom, suvremenom i humanom diskursu, te posvemašnjim odsustvom elementarne naklonosti istini… u kojima odavno nije bitno ko je i šta je rekao, nego za koga taj navija, nije strašno to što je sve rečeno samo po sebi strašno, nego to što nam sve to ili postaje normalno, ili smo pak, previše uplašeni čak i našaliti se na taj račun, zabrinuti da bi nas neko mogao pogrešno protumačiti.
Svemu gore rečenome treba dodati i činjenicu da nam je od svega najnormalnije postalo to da je jednima dopušteno sve što drugima nije, da jedni mogu šta hoće, a niko drugi ne smije ni ono na što ima puno pravo i da se, na kraju, jedni nagrađuju za sve za što se ostali kažnjavaju. U toj situaciji koja po svemu odgovara Jeffersonovoj definiciji tiranije, zaštita zemlje, društva i države od njenih vlasti nije više glasačko pravo nego patriotska obaveza (Thomas Paine).
