-TopSLIDEKultura

Gdje se islam i nacionalizam sudaraju

Gdje se islam i nacionalizam sudaraju

Piše: Zaid Shakir

Zanimljivo je da, po islamskim učenjima, Šejtan svoju nadmoćnost pokušava zasnovati na nevažnim fizičkim razlikama. U Kur’anu, Bog kaže, obraćajući se Šejtanu: „,Šta te je spriječilo da padneš ničice pred Ademom kada sam ti naredio da to učiniš?‘ A on reče: ,Ja sam bolji od njega. Mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.‘“ (7:12). Ovaj prototip rasističkog pozivanja na fizičke razlike ogleda se u retorici mnogih fanatika, u prošlosti i danas. Šejtan, zaslijepljen ohološću, očigledno je zaboravio da je Ademova posebnost u tome što je njegovo tobože nisko fizičko porijeklo ublaženo drugim karakteristikama, kao što su neuporedivi intelekt i sposobnost da duhovno nadiđe ograničenja svoje fizičke građe. 

Islam sadrži učenja koja se jasno suprotstavljaju najvažnijim elementima nacionalizma

Nacionalna država, koja podrazumijeva spajanje konkretnog naroda sa suverenom teritorijalnom cjelinom, moderna je pojava. Na primjer, italijanski gradovi-države se u jedinstvenu modernu nacionalnu državu nisu ujedinili sve do kraja 1850ih. Ujedinjenje Njemačke pod Pruskom nije se desilo sve do 1871. godine. Iako su postojale mnoge francuske kraljevine, pa čak i francusko carstvo pod Napoleonom, može se reći da se Francuska kao moderna naciolana država javlja tek u 19. stoljeću, kada je Jules Ferry uveo opće javno obrazovanje. Izvan Evrope, isključujući države evropskih naseljenika kao što su sjevernoameričke i južnoameričke države koje su osnovale i kojima su vladale evropske elite, uz upečatljivi i često zanemareni izuzetak Haitija, sve do 20. stoljeća se ne može smisleno diskutirati o postojanju funkcionalnih nacionalnih država.

Nacionalizam, osjećanje koje nadahnjuje narod da uspostavi autonomnu državu, također je strogo moderan. Može se posmatrati kao politički izdanak romantizma, dio evropske reakcije 19. stoljeća na težnje univerzalizacije i antiautoritarne tendencije ranijeg prosvjetiteljstva. Međutim, postoje i elementi nacionalističkog mišljenja, skupa sa političkim uređenjem koje je iz njih poteklo, koji su antički. Kao primjer mogu se uzeti građanski ponos kojim odiše čuveni Periklov govor uoči Peloponeskog rata i sâmih grčkih gradova-država.

Islam sadrži učenja koja se jasno suprotstavljaju najvažnijim elementima nacionalizma. Među ovim elementima su, prije svih, šovinizam i ekskluzivnost prouzrokovana nacionalističkim projektima. Vrijedi razmisliti kakvu ulogu islam može imati u nastojanjima da se prevlada nacionalizam.

Dublji pogled u nacionalizam

Nacionalizam se definira kao „uvjerenje da svaka nacija ima i pravo i dužnost da se konstituira kao država.“ Prema ovoj, i većini drugih definicija, suština nacionalizma podrazumijeva spajanje nacije sa državom. Međutim, ako hoćemo razumjeti dinamiku stvaranja nacionalne svijesti, taj organizacijski podsticaj koji pokreće naciju da traži državnost, trebamo razumjeti pet ideja: naciju, državu, strah, bijes i viktimizaciju. Dalje ćemo razmotriti ove ideje i – prije nego što predstavimo cjelovitiji islamski odgovor na ideju nacionalizma -, skicirati kako bi islamska misao mogla odgovoriti na njih.

Nacija se definira kao „historijski koncept zasnovan na zajedničkom kulturnom identitetu jednog naroda.“ Islam ne odbacuje ideju nacije. Svi poslanici prije Muhammeda (s.a.v.s.) su bili poslani konkretnim narodima. Međutim, ako zajednički identitet koji oblikuje nacionalnu svijest vodi ka šemi u kojoj se, traženjem isključive suverenosti jednoj grupi, negiraju prava ili čovječnost drugih grupa, onda islam dovodi u pitanje nacionalistički poduhvat koji iz tog proizlazi, iz razloga koje ćemo iznijeti.

Država je politička jedinica definirana stanovništvom, definiranim granicama i autonomnom vlašću. Stvaranje države je konačni cilj nacionalističkog pokreta, kao u slučaju većine nacija bez države. Potencijalna destruktivnost nacionalizma ukorijenjena je u činjenici da su većina država, ili geografskih regija na kojima nastaju, nacionalno heterogene, te da je većina nacija bez države. Ako svi narodi energično nastoje ostvariti nacionalističke težnje, najvjerovatnije će uslijediti stanje stalnog rata i neprekidnog, teškog progona. To je jedna od ozbiljnih opasnosti koju proizvodi aktuelni uspon politike identiteta u Evropi i Americi.

Na primjer, ovdje u Sjedinjenim Državama, uspon bjelačkog nacionalizma nije u skladu sa činjenicom da će bijeli Amerikanci vrlo vjerovatno uskoro biti demografska manjina. Pošto je takav slučaj, usmjeravanje politike zemlje tako da se daje prioritet uskim interesima bijelaca moglo bi dovesti do nezadovoljstva, obespravljenosti i protestovanja nebjelačke većine. Moguće je i obratno. Normalni politički život bio bi ozbiljno ugrožen takvim uređenjem, i u velikoj mjeri bi se povećale prijetnje nasiljem kao vrhovnim sudijom u rješavanju političkih sporova.

Ali opet, nacionalizam podrazumijeva i napor nacije da stvori ili očuva identifikaciju sa državom. Tri presudna činioca igraju bitnu ulogu u tom procesu formiranja identiteta: strah, bijes i viktimizacija. Strah je jedan od glavnih činilaca koji motiviraju naciju da učvrsti svoju vlast na određenoj teritoriji i stvori državu. Takav strah vrti se oko stvarnog ili zamišljenog neprijatelja, neprijatelja koji se smatra prijetnjom opstanku ili interesima konkretne nacije. Iako je sigurnost jedna od pozitivnih strana grupne solidarnosti, kada je obećanje sigurnosti uvijeno u strah i kada se emocijama manipulira u političke svrhe, posljedice mogu biti krajnje destruktivne.

Takva manipulacija je, na žalost, dio formule koja je dovela do većine savremenih genocida. Ovo krvno srodstvo pitanja sigurnosti i genocida možda se najbolje ilustrira stravičnim masakrom koji su nad ruandskim Tutsima počinili većinski Hutui 1994. godine. Komentirajući propagandnu kampanju koja je prethodila genocidu i pratila ga, Samantha Power piše: „Kao što izvršioci genocida često rade, kao uvod u okupljanje masa, počeli su tvrdnjom da se Tutsi spremaju da istrijebe Hutue i pozvali na preventivnu samoodbranu.“ Tom pozivu je odgovoreno, a posljedica je bio jedan od najokrutnijih pokolja u historiji.

Islam nastoji ukloniti strah kao motivacionu političku snagu u ljudskim odnosima. U Kur’anu čitamo: „To vam samo Šejtan pokušava uliti strah od pristalica svojih. Ali, njih se ne bojte, bojte se Mene, ako ste zaista vjernici“ (3:175). U ovom ajetu Bog govori vjernicima da ne strahuju od svojih neprijatelja, već da se Njega boje. Možda je još važnije, kada osnivaju svoju političku zajednicu, trebaju je zasnivati na strahu od Boga, a ne na strahu od stvarnih ili imaginarnih ljudskih neprijatelja, koji se u savremenom diskursu često opisuju kao „drugi“.

Bijes je aktualizacija straha. Drugim riječima, bijes je jedan od najjačih psiholoških faktora koji podstiču ljude da djeluju protiv izvora svog straha. Jedan od najvećih izvora takvog bijesa je osjećanje viktimizacije. Ernest Gellner, istaknuti pisac djelā o nacionalizmu, objašnjava ulogu viktimizacije u savremenom nacionalističkim mišljenju ovako:

Kada je plima modernizacije zapljusnula svijet, osigurala je da skoro svako, u nekom vremenu, ima razloga osjećati da se prema njemu nepravedno postupa i da kao krivca može identifikovati pripadnika druge „nacije“. Ako može identifikovati dovoljno žrtava koje su iste „nacije“ kao i on – rođen je nacionalizam. Ako nacionalizam uspije, a ne uspije svaki – rođena je nacija.

Kao što odbacuje strah, islam odbacuje i bijes kao motivaciju za političko djelovanje. U komentaru kur’anskog ajeta „Kada su nevjernici raspirili u svom srcu žar, žar iz doba paganskog neznanja, Bog je poslao smirenost i pribranost na Vjerovjesnika i vjernike…“ (48:26), elGazali, u svom čuvenom djelu Oživljavanje vjerskih nauka, na početku uvoda u poglavlje o osudi bijesa, kaže: „Nevjernici su osuđeni na propast zbog neopravdanog fanatizma koji ispoljavaju zbog svog bijesa.“

Među ključevima djelotvornih političkih odluka, ili bilo kakvih odluka, jesu postojana intelektualna pribranost i jasnoća. Iz tog razloga, islam izričito zabranjuje sudiji da donosi odluke u stanju bijesa. Gornji ajet proširuje ovaj princip na područje političkog djelovanja. Objavljen je u kontekstu presudnih pregovora između Poslanika Muhammeda (s.a.v.s.) i njegovih mekanskih neprijatelja oko uvjeta ugovora na elHudejbiji. Poslanikove sljedbenike hvale što nisu dopustili da im bijes, zbog očigledno ponižavajućih uvjeta ugovora, iskrivi objektivnost rasuđivanja i osujeti ih da prihvate ono što je Vjerovjesnik Božiji (s.a.v.s.) smatrao povoljnim za muslimanski cilj. Ovdje je nesumnjivo da je bijes, kao osnova političkog djelovanja, odbačen.

Islam se također protivi pozivanju na osjećaj žrtve – viktimizacije. Islam podstiče pojedince i grupe na odgovornost, umjesto da traže vanjskog krivca ili žrtvenog jarca na koje bi prebacili problem. Bog kaže, u objavljenoj poslaničkoj tradiciji,

Sve je do vaših djela koje vam Ja zapisujem, a onda ću vas za njih nagraditi u potpunosti. Pa, ko nađe dobro, neka zahvali Bogu, a ko nađe nešto drugo, neka kori samog sebe.

Sâm Poslanik (s.a.v.s.) je rekao: „Svako od vas je čuvar i bit će pitan za ono šta mu je povjereno na čuvanje.“ Ovakvo njegovanje individualne odgovornosti je od tolike važnosti u islamu, da se i onaj ko nema ništa povjereno na čuvanje, niti imovine, podsjeća da je staratelj vlastitog tijela i da treba činiti ono što je od Boga određeno kao najbolje da čuva to tijelo. Ibn Hadžer elAskalani komentira spomenuti hadis:

Samac čovjek, koji nema ženu, slugu ili dijete, odgovoran je za dijelove vlastitog tijela, da osigura da oni provode zapovijedi i izbjegava ono što je zabranjeno u govoru, djelima i vjerovanju. Stoga su dijelovi tijela, sposobnosti i čula njegovi štićenici.

Iz ovog i sličnih hadisa jasno je da islam traži od svakog pojedinca da preuzme odgovornost za svoja djela i da neželjene situacije počne rješavati tako što će prvo uvidjeti gdje on sam nije uspio ispuniti uvjete koje je Bog postavio za stjecanje poželjnog ishoda. Slična analiza se može izvesti i za grupe i njihovu kolektivnu sudbinu. U ovozemaljskom smislu, grupe su odgovorne za vlastiti uspon ili propadanje. O tome Bog jasno kaže: „Bog neće promijeniti stanje nekog naroda sve dok oni sami sebe ne promijene“ (13:11). Dakle, ideja o čekanju da neko drugi promijeni naše stanje protivrječi božanskom planu upravljanja ljudskim društvom.

Iz gornje diskusije, trebalo bi biti jasno da je islam protiv iskorištavanja straha i bijesa, ili njegovanja osjećanja viktimiziranosti u svrhu stvaranja fanatizma koji pokreće nacionalističke agende. Treba napomenuti da je ovaj fanatizam, bliže opisan terminom fanatični tribalizam (‘asabijja), Poslanik Muhammed (s.a.v.s.) posebno osudio. Kada su Poslanika (s.a.v.s.) pitali o fanatičnom tribalizmu, odgovorio je: „To znači pomagati i podsticati vlastito pleme, a druga ugnjetavati.“ Rekao je i: „Ko se bude borio pod zastavom zablude, ko podigne zastavu plemena u bijesu zbog plemena ili pozivajući svojoj skupini, i na tom putu bude ubijen – umro je džahilijetskom smrću!“ Ovake Poslanikove (s.a.v.s.) osude su imale za cilj presjecanje opasnog izvora razjedinjenosti i nesloge u muslimanskim redovima, ali su primjenjive na sva društva.

U muslimanskom kontekstu, prije nego što su prihvatila islam, medinska plemena Evs i Hazredž su međusobno vodila duge i teške ratove. Islam je njihova srca ujedinio i politički ih objedinio pod jednom zastavom. Njihovo jedinstvo je poslije bilo ugroženo pokušajima treće strane da kod njih raspiri fanatičnu plemensku odanost. Ovi pokušaji su odbijeni direktnom intervencijom Poslanika (s.a.v.s.). Kur’an osuđuje fanatizam razdvajanja plemena kao nevjerovanje: „O, vjernici! Ako se pokorite strani kojoj je prethodno data Knjiga, oni će vas u nevjerovanje vratiti, nakon što ste vjerovali. Kako se možete vratiti nevjerovanju kada vam se Knjiga Božija objavljuje, a Njegov Poslanik je među vama? A ko se čvrsto drži uz Boga, bit će upućen na pravi put“ (3:100-01). I opet, nevjerovanje, o kojem se govori u ovom ajetu, ne odnosi se na stvarno napuštanje islama, nego na povratak razdoru i mržnji koji su karakteristika prijeislamskog stanja.

Ovi hadisi ilustriraju činjenicu da islam ni u kom slučaju ne podržava ideju mobiliziranja oko neke ekskluzivističke političke agende na osnovu plemenskih ili nacionalnih veza. Takvo mobiliziranje, koje je u srcu nacionalističkog poduhvata, ne samo što protivrječi jasnim islamskim učenjima, već je ono i izvor mnogih, vrlo surovih ratova sa velikim žrtvama u novijoj historiji, a manifestiralo se i u svim modernim genocidnim poduhvatima.

Koherentnija islamska kritika nacionalizma

Zanimljivo je da, po islamskim učenjima, Šejtan svoju nadmoćnost pokušava zasnovati na nevažnim fizičkim razlikama. U Kur’anu, Bog kaže, obraćajući se Šejtanu: „,Šta te je spriječilo da padneš ničice pred Ademom kada sam ti naredio da to učiniš?‘ A on reče: ,Ja sam bolji od njega. Mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.‘“ (7:12). Ovaj prototip rasističkog pozivanja na fizičke razlike ogleda se u retorici mnogih fanatika, u prošlosti i danas. Šejtan, zaslijepljen ohološću, očigledno je zaboravio da je Ademova posebnost u tome što je njegovo tobože nisko fizičko porijeklo ublaženo drugim karakteristikama, kao što su neuporedivi intelekt i sposobnost da duhovno nadiđe ograničenja svoje fizičke građe.

Poslanik Muhammed (s.a.v.s.) naglašava da su fizičke razlike nebitne pred Bogom. On kaže: „Bog ne gleda vaš izgled, niti vaš imetak, nego gleda vaša djela i vaša srca.“ Ovaj Poslanikov hadis odvraća od toga da se prirođene fizičke razlike koriste kao osnova za bilo kakve tvrdnje o superiornosti ili kao arena za stvaranje šovinističkih pokreta ili država.

Islam postulira da čovječanstvo ima zajedničko porijeklo. Bog kaže u Kur’anu: „O, ljudi! Mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene stvorili, pa vas načinili narodima i plemenima, da biste se međusobno upoznavali [a ne da biste jedni druge prezirali]. Najplemenitiji među vama je onaj koji Ga je najdublje svjestan. Bog je Sveznajući i ništa Mu skriveno nije“ (49:13). Bog kaže i: „O ljudi! Budite svjesni svoga Gospodara koji vas je stvorio od jedne duše, a od te duše je stvorio i paricu njenu, a od njih dvoje rasijao je mnoge muškarce i žene“ (4:1). Čovječanstvo, kako to ovi ajeti naglašavaju, ima zajedničko porijeklo, koje stvara neraskidive veze između nas. Islam, u tom pogledu, ne dopušta da šeme, kakav je konfliktni nacionalizam, negiraju ili trivijaliziraju te veze.

Nadalje, islam zastupa suštinsku jednakost, ljudsku vrijednost i dostojanstvo svih ljudi. Bog kaže: „A Gospodar njihov im se odazva: ,Ja sigurno neću dozvoliti da se ikome trudbeniku, bio muškarac ili žena, djelo njegovo izgubi. Vi ste jedni od drugih.‘“ (3:195). Ovaj i slični ajeti naglašavaju da temeljna vrijednost svih ljudi nadilazi podjele po rasi ili rodu. Razumijevanje ove jednakosti je od centralne važnosti za razumijevanje islamskog pristupa pitanju nacionalizma. Iako uvažava vrijednost nacionalnih, rasnih, plemenskih, etničkih i kulturnih razlika, islam na njih gleda kao na znake Božije stvoriteljske moći, a ne kao na osnovu za nastanak uzajamno destruktivnih političkih agendi. U Kur’anu stoji: „A među znakovima Njegovim je stvaranje nebesa i Zemlje i raznovrsnost vaših jezika i boja. Zaista su ovo znakovi za one koji znaju…“ (30:22).

Islam također priznaje da različitim narodima, nacijama i plemenima mogu biti povjerene posebni historijski zadaci. U Kur’anu čitamo, na primjer: „Pobijeđeni su Bizantinci u obližnjoj zemlji. Ipak, oni su ti koji će, bez obzira na ovaj njihov poraz, pobijediti za nekoliko godina: jer Bog odlučuje, o prošlom i budućem. A toga dana će se radovati vjernici“ (30:2-4). Ovdje je smisao da je Bog odredio da Bizantinaci pobijede kao narod. Njihova historijska sudbina kao naroda bila je da poraze Perzijance. Obratno, Perzijancima je, nakon prvobitnog trijumfa, suđeno da ih poraze Bizantinci. Bog govori i o ideji zasebnih nacija: „Svaki narod ima određeni rok. Kada im rok prođe, neće ga moći ni za tren odgoditi, niti ubrzati [svoj neminovni kraj]“ (7:34). Ova ideja o posebnim historijskim misijama dalje se potvrđuje činjenicom da su se narodima, prije pojave Poslanika Muhammeda (s.a.v.s.) obraćali vjerovjesnici poslani posebno njima. Nuh/Noa (neka mu je mir i spas) bio je poslan konkretno svom narodu. Hud (neka mu je mir i spas) bio je poslan konkretno narodu Ad. Salih (neka mu je mir i spas) bio je poslan narodu Semud. Poruka ovih i drugih poslanika namijenjena je narodima kojima su ti vjerovjesnici poslani, čini božansku potvrdu njihovih zasebnih narodnih identiteta.

Druge nacionalne odlike mogu se naći u sljedećim Poslanikovim (s.a.v.s.) izrekama: „Ezan je Abesinaca,“ „Iman je jemenski, a i mudrost je jemenska,“ „Evropljani su najsuzdržaniji u iskušenjima, najbrže se oporave od nevolja, najhitriji da se priberu poslije poraza i milostivi su prema slabima, siročadima i siromašnima.“ Hadisi koji govore o ovakvim odlikama su prilično brojni.

Međutim, ne smijemo se zavesti specifičnošću poslanstava koja su prethodila Muhammedovom, pa ih koristiti kao opravdanje za zastupanje uskih nacionalističkih interesa. Posebnost ranijih poslaničkih poruka je derogirana univerzalnošću poruke Muhammedove (s.a.v.s.). Bog, kada opisuje tu poruku, kaže: „Ti reci: ,Ja sam vam svima Poslanik Božji!‘“ (7:158). Ovaj ajet je posebno značajan po tome što dolazi nakon dužeg opisa u sedmom poglavlju Kur’ana, koje govori o ranijim poslanicima i njihovim objavama: kao da Bog posebno naglašava univerzalnost poslanstva Muhammedovog (s.a.v.s.) time što ga razlikuje od ranijih poslanstava. Značajno je to što se ovaj prelazak sa specifičnih na univerzalnu objavu desio u doba kada će kopneni trgovački putevi, koje je stvorilo prostrano, funkcionalno ujedinjeno Islamsko carstvo, povezati cijeli poznati svijet u mjeri bez presedana u historiji. To jest, došla je upravo kada je svijet bio spreman da primi jednu takvu poruku.

Univerzalnost te poruke potisnula je ideju da podjela ljudi na nacije, plemena, kulturne i etničke identitarne grupe, primatelje zasebnih historijskih misija, ili bilo koja druga odlika, može biti osnova za stvaranje destruktivne, uzajamno isključive i potencijalno ratoborne agende. Odbacuje se i ideja da ove odlike mogu biti osnova za bilo kakvo uvjerenje o superiornosti. Bog nas opominje da ove razlike date pri rođenju postoje kao sredstvo uzajamnog prepoznavanja, kao i da se u njima očituje stvoriteljska Božija moć.

Nadilaženje nacionalizma

Branioci nacionalizma, iako priznaju da je latentno opasan, ukazuju na njegove velike uspjehe; konkretno, na njegovu ulogu u zaustavljanju blizanačkih totalitarnih prijetnji nacizma i staljinizma. Međutim, čak i ovdje, nacionalizam nije bez krivnje, ako nacizam i staljinizam posmatramo kao groteskne manifestacije njemačkog i ruskog nacionalizma.

U zemljama islama, kao i u drugim dijelovima svijeta u razvoju, nacionalizam je imao najjači utjecaj na zapadnjački obrazovane elite. Ove elite su bile instrument u formuliranju postkolonijalne nacionalne vizije. Ta vizija je, u pogledu značenja, svrhe i usmjerenja postkolonijalne države, u početku imala masovnu podršku širom muslimanskog svijeta. Međutim, iz sistematskog i učestalog ciničkog pregovaranja o bilo kakavom smislenom učešću masa u političkom procesu, poniklo je rašireno shvatanje nacionalne države kao eufemizma za autokratsku vladavinu. Ovakvo shvatanje, spojeno sa razvojnim i strateškim neuspjesima nacionalne države u muslimanskom svijetu, mnoge muslimane je navelo da traže nove forme političkog identiteta kao nove osnove političkog djelovanja.

Ka skladnoj državi – gdje je moguće ostvariti istinsko ljudsko jedinstvo i kolektivnu sigurnost – neće se kretati ni muslimanski svijet, ni čovječanstvo u cjelini, ako ne prevaziđemo nacionalističke podjele i nacionalnu državu. Poboljšana sredstva komunikacije i transporta i dalje smanjuju svijet. Neprekidni razvoj tehnologije naoružanja, konvencionalnog i nekonvecionalnog, znatno povećava mogućnost da jedni druge pobijemo. Globalni problemi – kao što su ekonomski imperijalizam, terorizam, globalna trgovina narkoticima i njena veza sa nasiljem, širenje nuklearnog naoružanja, zagađivanje životne sredine, klimatske promjene i sve veća ekonomska nejednakost – odupiru se unilateralnim rješenjima. S obzirom na ovu i mnoge druge činjenice koje zahtijevaju urgentno rješenje, mi više ne može prihvatiti šemu u kojoj se, riječima Williama Pfaffa, „nacije zamišljaju sa licencom da sebe potvrđuju tako što će viktimizirati neko drugo društvo.“ Nacionalistički status quo je neodrživ. Međusobna viktimizacija, jedan nesretni ishod sukobljenih nacionalnih interesa, stvara uvjete koji lako mogu dovesti do međusobnog uništenja.

Bez obzira na to, nacionalizam i nacionalne države su realnost koja se nalazi u srcu savremenog globalnog poretka. Stoga je, da bi se ta realnost nadišla, potrebno više od pukog razumijevanja njima svojstvenih opasnosti. Moraju se stvoriti novi načini razmišljanja o smislu života, čovječnosti i ljudskoj civilizaciji i moraju se izgraditi nove institucije. Mnogi obeshrabrujući problemi, povezani sa značenjem nacionalnog suvereniteta, samoodređenja i državljanstva, također se moraju riješiti.

Na sreću, mnoge savremene promjene su već označile početak tog procesa. Međunarodno finansijsko tržište i savremeno poslovanje najvećih multinacionalnih korporacija već su nadišli djelotvornu kontrolu pojedinačnih država. Iako ove promjene trenutno omogućuju eksploatatorsko i neodgovorno ponašanje korporacija, one su dio jednog razvojnog globalnog sistema, zbog kojeg je moguće da nacionalne države postanu irelevantne.

Na individualnom nivou, koncept ljudskih prava, i s njima vezani fenomen humanitarne intervencije, predstavljaju dodatni izazov budućem opstanku nacionalne države. Zamisao ljudskih prava podrazumijeva da su prava data pojedincima iznad prava datih državi. Ideja humanitarne intervencije naglašava da se, u interesu pomoći pogođenim pojedincima, suverenitet države gdje se intervenira često u potpunosti zaobilazi. Iako je ideja humanitarne intervencije često bezobzirno zloupotrebljavana (najistaknutiji slučaj je Libija, gdje je izmišljena opasnost od predstojeće humanitarne katastrofe u Benghaziju, snagama koje su predvodili Amerikanci i Francuzi poslužila kao izgovor za svrgavanje režima Muammara Gaddafija), principijelnija realizacija te ideje bi nam mogla pomoći da skinemo hipoteku koju nacionalne države drže nad našom zajedničkom budućnošću.

Isto tako, preispituje se značenje državljanstva. Jedno od najvažnijih pitanja ovdje tiče se pomirenja multikulturalnosti sa političkom ulogom kolektivnih identiteta. Presudno pitanje je kako da vladajuća većina, u čijem je interesu osnovana država, stvori uvjete za isključene, obespravljene ili marginalizirane manjine koje također pripadaju državi? Ako se učinkovito rješenje ovog pitanja može postići unutar pravnog i ustavnog okvira pojedinih država, trebalo bi da je moguće i reproducirati to rješenje u međunarodnom pravu. Kada se obje ove promjene jednom ostvare, s vremenom će se prenijeti u nove društvene i političke institucije koje će pomoći da nove političke forme prevaziđu zahtjeve nametnute od vladajućih formi nacionalizma i nacionalističkog mišljenja.

Baš kao što su institucije koje su stvorile uvjete da se pojave, ojačaju i utvrde nacionalizam i nacionalne države nastale u različitom društvenom, kulturnom i političkom miljeu – miljeu koji je, opet, kultivirala karakteristička društvena psihologija – tako će i nova institucionalna stvarnost, ukorijenjena u karakterističnoj društveno-političkoj kulturi, zahtijevati vlastitu karakterističnu društvenu psihologiju. Ovdje leži savremena relevantnost islama: islam osigurava skup uvjerenja i principa koji istovremeno njeguju kulturne razlike i univerzalizam, a pravedno njih pomiriti je jedan od najvećih političkih izazova današnjice.

Na svom civilizacijskom vrhuncu, islam se uspijevao suočiti sa ovim izazovom i savladati ga, stvorivši kulturno raznoliko, politički decentralizirano, ali funkcionalno integrirano „globalno“ područje koje se prostiralo od Španije do Kine. Činjenica da je pojedinac, poput Ibn Battute, velikog marokanskog putnika i putopisca, mogao ići sa jednog na drugi kraj ovog područja, komunicirati na jednom jeziku (arapskom) i biti prihvaćen kao sudija na dalekim Maldivima, svjedoči o globalizaciji koju je u tom periodu islam njegovao.

Treba napomenuti da ovo područje, čije je suštinsko ljepilo bio islam, nije bilo isključivo muslimansko. Italijanski gradovi-države, kao što je Venecija, bili su ključni ekonomski igrači u tom sistemu. Mongolska dinastija Yuan u Kini bila je ključ sigurnosti na Indijskom okeanu, koji je bio jedan od najvažnijih regiona u širokoj mreži ekonomske i društvene razmjene. Zanimljivo je da je dinastija Yuan, možda presudni pojedinačni akter u tom sistemu, imala administrativnu strukturu u kojoj su, na njenim najvišim nivoima, službovali muslimani koji su ondje, na stoljeće i po ranije, izbjegli pred pustošenjem mongolske najezde. Da to područje nije, sredinom 14. stoljeća, poharala bubonska kuga, taj bi sistem vjerovatno trajao i igrao ključnu ulogu u direktnom oblikovanju onog što će postati moderni svijet.

Jedan od najvažnijih ključeva za uzdizanje tog područja bila je društvena psihologija koju je njegovao islam. Možda najvažniji plod te društvene psihologije je stvaranje političke strukture koja je destimulirala razvoj nacionalističkog mišljenja. Takva politička kultura nam je očajnički potrebna danas, kada mnogi ulaze u koštac sa novim formama transnacionalne organizacije. Da islamu, i njegovi neprijatelji i njegovi branioci, dopuste da dâ svoj doprinos novom globalnom društveno-političkom konsenzusu, tako što će pomoći da se riješi bezbroj problema povezanih sa nacionalizmom, to bi dobro poslužilo, kako muslimanima, tako i čovječanstvu.

Zaid Shakir je suosnivač i profesor koledža Zaytuna. Drži predavanja iz arapskog jezika, islamske duhovnosti, savremene muslimanske misli, islamske historije i politike i šafijskog fikha. Uvršten je na listu 500 najutjecajnijih mislilaca zapadnog svijeta. Tekst „Where Islam and Nationalism Collide“, objavljen je u Renovatio, The Journal of Zaytuna College, 8. decembra 2017. godine. Tekst je dostupan na: https://renovatio.zaytuna.edu/article/where-islam-and-nationalism-collide.
Prva verzija ovog članka pod naslovom „Islam and the Nationalist Question” prvobitno je objavljena u polugodišnjem časopisu Instituta Zaytuna: Seasons: The Semiannual Journal of Zaytuna Institute, vol. 2, no. 1.

Prevod: Azra Mulović

 algoritam.net 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close