U očekivanju posjete pape Franje Bosni i Hercegovini

Najava sada već skoroga dolaska pape Franje zasigurno je jedan od najznačajnijih događaja za građane Bosne i Hercegovine u proteklih nekoliko godina.

(PIŠE: Prof. dr. Adnan SILAJDŽIĆ i doc. dr. Samir BEGLEROVIĆ – Oslobođenje)

Imajući u vidu veliki broj bosanskih Hrvata rimokatolika (nažalost, veliki broj je protjeran ili raseljen), konstantnu i otvorenu podršku Vatikana neovisnosti i cjelovitosti naše zemlje, te, posebno, činjenicu da je prije osamnaest godina pokojni Ivan Pavao II, nakon posjete Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji, također pohodio Bosnu i Hercegovinu, i ova posjeta pape Franje našoj zemlji pod motom “Mir vama” treba biti shvaćena kao prijateljska i dobronamjerna, ispunjena pozitivnim raspoloženjem ali i velikim očekivanjima.

Ovom prilikom smatramo značajnim osvrnuti se na sami kontekst unutar kojega se prirodno smješta i ovaj Papin pohod Bosni, najavljen kao svojevrsna podrška procesu izgradnje i učvršćivanja mira u našoj zemlji, ohrabrenje koje je potrebno svima a: “naročito… bosanskim katolicima” (kardinal Puljić, Fena, 24. 3. 2015.). Naravno, ne samo rimokatolici već doslovno svaki građanin Bosne i Hercegovine žudi za osjećajem sigurnosti te istinski priželjkuje izgradnju i očuvanje mira, no, ono što je također važno naglasiti, raznoliki globalni politički konteksti na raznolike načine definiraju ne samo uvjete izgradnje mira već i njegova značenja kao i ključna pitanja najtješnje za to vezana, primjerice pitanje (koncepta) slobode, jednakosti, ravnopravnosti, itd.

Od Pavla do Franje

Djelovanje Rimokatoličke crkve u vremenu pontifikata Ivana Pavla II, slobodni smo zaključiti, doživljavano je ne samo kao period snažne borbe za punu uspostavu prava rimokatolika već i kao nastojanje za uspostavu općega mira u svijetu te zaštite i ispunjenja temeljnih ljudskih prava. Odveć je površno kvalificirati zalaganje pokojnoga Ivana Pavla II za ispunjenje prava svih ljudi tek kao “izgovor” iza kojega se krila namjera kritiziranja društveno-političkih sistema u komunističkim i socijalističkim državama. Naravno, to jeste bilo jedno od temeljnih pitanja toga vremena, međutim, nesumnjivo su pregnuća Ivana Pavla II uveliko utjecala na, uvjetno rečeno, opći “imidž” Crkve zbog čega je ona u tome periodu i postala jedan od najprepoznatljivijih simbola u borbi protiv svih oblika apsolutizma, segregacije i aparthejda. U tom smislu, dovoljno je podsjetiti na Papino obraćanje na Petoj generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda (5. 10. 1995. godine), koje, pored, sasvim prirodno, nekih iznesenih stavova o kojima se može posebno i kritički raspravljati, upravo odiše željom za uspostavom mira u svijetu i dosezanjem punine slobode i jednakosti za svakoga čovjeka pojedinačno. Zbog toga je Ivan Pavao II, osvrćući se na dolazak novoga milenija, izrazio nadu da će to biti period “proljeća ljudskoga duha”. Prvi kršćanski milenij bio je period kršćanskoga jedinstva, drugi, opet, vrijeme velikih podjela, dok treći podrazumijeva uspostavljanje “novoga jedinstva”. Sva unutarnja složenost svakoga od ovih vremenskih perioda odražava se, sasvim neposredno, na opći dinamizam i kvalitet društvenoga života, a sve u 20. stoljeću “nakupljene suze” transformirat će se u jedan novi početak. Riječ je, zapravo, o “historijsko-filozofskoj perspektivi” koju je razvijao papa Ivana Pavao II, koja počiva na ideji fiziognomije milenijâ, a koja se temelji na velikome entuzijazmu, no, čije se ozbiljenje ni danas naprosto ne nazire (Joseph Ratzinger). Konačno, ovaj Papin entuzijazam manifestiran je i tokom njegovoga dolaska u Bosnu i Hercegovinu, kada skoro nijednom riječju nije pravio razliku između katolika i nekatolika već se, čini se, iz vlastitoga bola obraćao svakom bosanskom građaninu (“Želim zagrliti sve stanovnike ove toliko napaćene zemlje, navlastito one koji su prerano izgubili koju dragu osobu, one koji na svojemu tijelu nose biljege rata i one koji su tijekom ovih dugih godina nasilja bili prisiljeni napustiti svoje domove. Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti!”, Pozdravni govor na Sarajevskom aerodromu, 12. 4. 1997. godine.)

Postavlja se pitanje: Da li je ovakav pristup pape Ivana Pavla II prouzročio veliki porast moralnoga autoriteta Crkve, uz, istodobno, gubitak njenog globalnog političkog utjecaja? Ovo pitanje smatramo izuzetno važnim, mada se o njemu kod nas skoro nikako ne raspravlja. Ukratko, za Papu je problem gubitka slobode svakoga čovjeka postala svojevrsna “opsesija” te je skoro svaki svoj javni nastup gradio na kritici nedemokratskih sistema, naročito tadašnjeg Istočnog bloka. Ovakav pristup rezultirao je iznimnom hrabrošću evidentnom u Papinim nastupima, tako da je i prilikom posjete Bosni netom nakon okončane agresije govorio krajnje emotivno i pri tome sasvim otvoreno kritikovao Europsku uniju odnosno njeno “nesnalaženje” i neodgovoran odnos prema stradanjima bosanskih građana (“Ne može se zaboraviti da je Sarajevo postalo znak patnji čitave Europe u ovome stoljeću… Europa je u tome sudjelovala kao svjedok. Ali moramo se upitati: je li bila uvijek potpuno odgovorni svjedok? Ne može se izbjeći ovo pitanje.”, Propovijed na Misnom slavlju na stadionu “Koševo”, 13. 4. 1997.). Međutim, već nakon njegove smrti, čini se da opći društveni moralni angažman Crkve ustupa u određenoj mjeri mjesto težnjama za uspostavljanjem većeg političkoga utjecaja. Naravno, ovo sâmo po sebi ne mora biti loše budući da razumna politička moć može kreirati ambijent za efikasnije religijsko odnosno crkveno  moralno djelovanje. No, ono što je sigurno, u tome procesu prelaženja iz jednoga u drugo stanje, realno je da u pojedinim segementima sâma politička moć postane svrha sâmoj sebi. U svakom slučaju, govoreći iz perspektive nekršćana, Crkva, u smislu svojevrsne moralne savjesti čovječanstva, a ne kao izvor kršćanskih dogmi, danas ne predstavlja onaj simbol koji je donedavno predstavljala (otuda i često podsjećanje na riječi izgovorene odmah nakon smrti Ivana Pavla II “Vjerujte, posljedice njegovoga odlaska jednako ćemo osjetiti svi, ne samo mi katolici”.)

S obzirom da Crkva nije monolitna zajednica vjernika te, analogno, izgovoreni službeni stavovi ne predstavljaju samo stav konkretnoga pape, još u spomenutom obraćanju Ivana Pavla II u Ujedinjenim narodima, nepunih deset godina prije njegove smrti, mogu se, moramo naglasiti, naslutiti začeci jednoga novoga pristupa globalnim događanjima. Važan dio izlaganja fokusiran je na pitanje prava naroda, kojima je, baš kao i pojedincima, oduzeta sloboda. Štoviše, iznesen je stav da se moralno neutemeljeno marginaliziranje drugoga zapravo sprovodilo na način marginaliziranja pojedinih naroda, što je, tako shvaćeno, i bio uzrok pojave Drugoga svjetskog rata. Nema nikakve sumnje da je ovaj stav iznesen, može se reći, kao posljedica nužnosti uvažavanja pojedinca i naroda, ali je već u narednome pontifikatu ova ravnoteža, može se reći, bila donekle narušena. Iako je kao papa Benedict XVI proveo svega osam godina, u tome periodu moguće je u određenoj mjeri uočiti prelazak od insistiranja na univerzalnim vrijednostima (prava svakoga čovjeka na slobodu, mir, ljubav itd.) ka potenciranju identitarnih pitanja (poput pitanja nacije, itd.). Stječe se dojam da razvoj ove teologije identiteta zapravo prije odgovora toku općih geopolitičkih događanja odnosno politici identiteta Europske Unije pa i šire, koja u ime priznanja svojega odbija priznati identitet drugih u punom smislu te riječi, negoli sâmoj intenciji Pisma (Govor u Regenzburgu). Drugim riječima, sve se manje govori o čovjeku, a sve veća pažnja usmjerava se dinamici funkcioniranja kolektivnih identiteta i njihovoj zaštiti. Ovo se može razumjeti, imajući u vidu činjenicu da se kretanja suvremenoga društva, usmjeravana projektima globalnih centara ekonomske i ideološke moći, ozbiljuju upravo kroz aktualiziranje identitarnih problema (nacija, spol, regija, rasa, itd.). Međutim, sasvim je jasno da ovaj proces redefiniranja čovjeka svaku osobu prvenstveno određuje kroz njenu jednu ili tek nekoliko, i to prenaglašenih, dimenzija, a nikako kao složeno Božije stvorenje kreirano s predispozicijama za spoznaju, mir, harmoniju i ljubav. I suvremena interpretacija religije, uz koju pristaje čak i veliki broj današnjih utjecajnih teologa, polazi od sadržaja Epistola de tolerantia Johna Lockea, koji podrazumijeva ne samo da pluralnost religijskoga života već i religija kao takva nužno podrazumijeva nasilje. Stoga se zaštita partikularnih identitarnih prava vidi kao zaštita čovjekove cjeline, što, u konačnici, čovjeka i njegovu duhovnost svodi na raznolike pojedinačne identitete, uglavnom ideologijski konstruirane. Zbog toga je danas gotovo nemoguće u djelovanju religijskih institucija jasno prepoznati intenciju promoviranja onoga što jeste univerzalno (catholicus), jer uglavnom dominira amalgam nacionalno-vjerske interpretacije izvorâ (na taj način smo i shvatili nedavnu dvojbu jednog katoličkog dokazanog zagovornika dijaloga koji je postavio pitanje: “Da li je u radu Crkve stvarno moguće u potpunosti razdvojiti vjersku od nacionalne zadaće?”, izrečenu na javnoj raspravi o temi: “Komunistička Jugoslavija (1945.-1991.) vs. religijska pluralnost”, održanoj u okviru Treće sarajevske UN sedmice međuvjerskog sklada u svijetu, koju organizira Međunarodni forum Bosna u saradnji s Općinom Stari Grad, 5. 2. 2015.).

Ukoliko je sve do sada rečeno doista tako, onda se u nešto drugačijem svjetlu razumijeva početni period pontifikata pape Franje. Naime, njegovo predstavljanje kao vrhovnog rimskog biskupa koji je, na neki način, prekinuo s rigoroznom i pomalo, naizgled, hladnom praksom komuniciranja vrha Rimokatoličke crkve s ostatkom vjernika uvedenom za vrijeme pontifikata njegovoga prethodnika, njegujući, sada, neki više “slobodniji”, “neobavezniji”, pomalo i “duhovitiji” vid komuniciranja, moglo bi biti neprecizno. U ovome kontekstu, papu Franju je zapravo moguće doživjeti kao dosljednog promotora prakse jednog novog vida djelovanja Crkve, što, nadalje, u sasvim drugačijem svjetlu može objasniti i vidne promjene koje je novi Papa uveo u svojoj misiji (povezivanje katoličke doktrine sa teorijama evolucije i Velikoga praska, internet kao “dar od Boga”, dokidanje latinskog kao službenog jezika Vatikanskog sinoda, slikanje za naslovnicu časopisa “Rolling Stone”, nedovoljno obrazloženo specifično oslovljavanje pitanja homoseksualnosti, itd.). No, ono što možda najviše iznenađuje jeste sasvim otvoreni politički angažman u vezi sa globalnim političkim pitanjima (odnosi SAD-a i  Kube, kvalificiranje zločina Republike Turske nad Jermenima kao genocida, priznanje Palestine, i sl.).

Imajući sve ovo u vidu, postavlja se pitanje: Da li rado očekivana posjeta pape Franje prvenstveno treba biti razumijevana kao posjeta dragog vjerskog poglavara ili se, pak, prioritet treba dati njenom političkom značenju? U tome smislu, važno je naglasiti da posjeta, formalno ili protokolarno motreći, jeste najavljena i organizirana kao državnička, naročito uzevši u obzir da će Papin službeni domaćin biti jedan (u ovome slučaju hrvatski) član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ukoliko bi se značaj ovoga posjeta sveo prevenstveno na politički čin, u tome slučaju se sasvim jasno već sada među dijelom bosanskih intelektualaca, a napose među muslimanskim teolozima, može osjetiti određena dvojba. S jedne strane, ukoliko se radi o podršci državi Bosni i Hercegovini odnosno jačanju njenih najvažnijih institucija te insistiranju na zadovoljenju prava svih njenih građana, logično – s posebnim naglaskom na pitanje poboljšanja položaja rimokatolika, kao što je bila dosadašnja politika Vatikana, onda je riječ o poduhvatu koji predstavlja istinsku nadu u bolju bosansku budućnost. No, s druge strane, ukoliko bi osnovna namjera posjete bila pružanje podrške prvenstveno i isključivo tzv. “rješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja u Bosni” , kako se to do sada u hrvatskim političkim strankama u bitnome shvaćalo, u tome slučaju njene posljedice, u vrijeme sve intenzivnijega i otvorenijega osporavanja državnoga suvereniteta Bosne i Hercegovine kao zajedničke države, bile bi uglavnom negativne za budućnost naše zemlje i države, a time, logično, i pogubne za sâme rimokatolike (fra Ivan Šarčević). Jer, dovoljno je navesti tek jedan primjer, ne samo da bi takav odnos prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini značio vjerojatno i definitivan kraj procesu njihovoga povratka u mjesta iz kojih su protjerani, bojazan koju već odavno iskazuje i sâma Biskupska konferencija u Bosni i Hercegovini (npr. Otvoreno pismo predsjedatelju pakta o stabilnosti u Jugoistočnoj Europi Bodi Hombachu, od 23. 8. 2000. godine), već bi, jednako tako, to značilo i okretanje glave sâmoga vrha Rimokatoličke crkve od brojnih represija koje politički predstavnici toga naroda vrše nad nekatoličkim stanovništvom (primjer zapadne Hercegovine, i sl.), što bi, u oba slučaja, značilo i slaganje s praktičnom podjelom naše zemlje.

Nehumani projekti

Odakle ovakva bojazan? U posljednje vrijeme, što, naravno, nije slučaj samo sa rimokatoličkim službenicima, moguće je primijetiti svojevrsnu spremnost na usvajanje globalnih kulturoloških stereotipa koje, opet, kreiraju ranije spomenuti globalni centri neoliberalne ekonomske i političke moći. Ovi stereotipi prvenstveno su karakterizirani potpuno površnim pristupom u razumijevanju skoro svih političkih i sigurnosnih fenomena, drugim riječima, oni ostaju na razini otkrivanja tek posljednjega u nizu uzroka koji su doveli do konkretne posljedice. Tako je, naprimjer, primjetno da je u nekim svojim komentarima papa Franjo oštro osudio progone arapskih kršćana u nekim dijelovima svijeta, ali i prilično, mora se priznati, površno okarakterizirao uzroke tih zločina vezavši ih isključivo za djelovanje lokalnog muslimanskog stanovništva. Pri tome, za razliku od npr. u uvodu spomenute kritike neodgovornosti Europe prema zločinima u Bosni koju je, kako smo naveli, otvoreno i hrabro poentirao pokojni Ivan Pavao II, u ovome kontekstu nisu čak ni pomenuti projekti novih formi zapadnoga imperijalizma, neoliberalizma, težnje uspostavljanja globalnog svjetskog projekta (novoga hegemonizma) i sl. a koji, bez ikakve sumnje, generiraju brojne probleme u arapskom dijelu svijeta, uz pomoć moćnih obavještajnih službi velikih vojno-političkih sila koje sasvim otvoreno obučavaju i naoružavaju vođe najekstremnijih pokreta na Istoku. Ovo posebno privlači pažnju budući da konotira pristup koji dominantno njeguju ideolozi euro-atlantskoga bloka, koji, nažalost, većina naročito domaćih muslimanskih i bošnjačkih  autora nekritički prihvata, a koji se, po svome sadržaju, u dobroj mjeri razlikuje od pristupa npr. pravoslavnih teologa i srbijanskih intelektualaca (Jean-François Colosimo, Politika, 31. 5. 2015.) koji ne propuštaju upozoriti na politiku upravo tih globalnih centara moći kao temeljni uzrok nesumnjive kršćanske (ali i muslimanske!) tragedije na Istoku danas, što, pri tome, ne znači amnestiranje sasvim konkretnih zločinaca i zločinačkih grupa za njihova užasna nedjela. Naprotiv! Drugim riječima, spremnost na prihvatanje globalnih kulturoloških stereotipa podrazumijeva i kreiranje, makar i nesvjesno, podrške raznolikim geopolitičkim i vojnim projektima, koji, opet, bîvaju realizirani kroz uvođenje haosa u lokalnim zajednicama (Palestina, Ukrajina, Irak, Sirija, Egipat…).

Nije nikakva tajna, ali se, ipak, to ne potencira dovoljno glasno – trenutno izuzetno teško stanje čovječanstva izloženog vjerojatno najnehumanijim projektima u modernoj historiji, nažalost veoma je često podržano otvorenom suradnjom jednoga dijela crkvenih i vjerskih službenika drugih religijskih tradicija i zajednica što ima, kao posljedicu, stvaranje sve većega jaza između vjernika i uopće građana, na jednoj strani, te suvremenih religijskih institucija koje, konsekventno tome, pronalaze sve manje snage za otvoreno suprotstavljanje tendencijama sveopće dehumanizacije društva (pristajanje na kreiranje novoga koncepta religije i redefiniranja čovjeka i njegove religijske naravi). Po principu refleksije, takvo svojevrsno otuđenje religijskih ustanova od širega društva moguće je prepoznati i kod nas u Bosni i Hercegovini, zbog čega je prijeko potrebno uspostavljanje općega iskrenog dijaloga i dobronamjernog zajedničkog djelovanja čiji bi kranji rezultat trebalo biti postizanje pune slobode i vladavine prava za sve naše građane. Zato, smatramo iznimno važnim otvoreno progovoriti o svim zajedničkim izazovima te, u tome smislu, i posjetu novoga Rimskog biskupa našoj zemlji doživjeti kao iskrenu priliku otvorenog sagledavanja “nakupljenih suza” u prošlom, ali i ovom, stoljeću, te njihovo transformiranje u “novo proljeće ljudskoga duha”. Bez toga, svako nastojanje služilo bi tek nekom privremenom, prolaznom cilju, ma kako se u tome trenutku on mogao činiti velikim, a odgovorno življenje povuklo bi se pred neiskrenim nastupima u javnosti uvjetovanim čisto uskim interesima koji nažalost već duže vrijeme karakteriziraju našu društvenu scenu.