Brojni otkazi isto nisu pomogli i, osim možda Litvanije, niko nije igrao u najjačem sastavu. Ipak, otkazi su pomogli da turnir dobije dodatni nivo neizvjesnosti, a kako smo na kraju vidjeli i neočekivanog šampiona. Španija bi u najjačem sastavu bila toliko dominantna, tako da je sve nedoumice i nesnalaženja njihovog trenera Sergija Scariola ne bi stajala zlatne medalje. Na kraju, ipak igraju igrači na parketu, a mnogi veliki su Eurobasket gledali preko TV ekrana.
Slavila je na kraju potpuno zasluženo Slovenija, ispričavši priču koja će sigurno ući u knjige njihovih najvećih ne samo sportskih uspjeha. Slovenija je pobijedila u svih devet utakmica, u grupi favorizirane Grke i Francuze, a onda u narednoj fazi i sjajne Porzingisove Latvijce. Polufinalno rušenje velike Španije i dominacija u finalu protiv Srbije samo su šlag na pobjedničku tortu. Slovenija je najveća priča ovog Eurobasketa i njima treba jednostavno skinuti kapu.
Američki Srbin na klupi Slovenije
Do velikog trijumfa vodio ih je srbijanski trener s velikim NBA iskustvom Igor Kokoškov, o čijem američkom utjecaju na flegmatične i nekad pomalo uspavane Slovence smo pisali u najavi ovog turnira. Kokoškov dolazi iz jugoslavenske košarkaške škole, radio je s nekim od najvećih evropskih trenera kao što je Željko Obradović, ali u NBA ligi i s legendarnim Larryjem Brownom.
Kokoškov zna šta hoće i svjestan je da zna, što je pokazao na nekoliko zanimljivih primjera, od izbora Randolpha kao naturalizovanog igrača, njegovog korištenja u utakmici protiv Španije pa sve do mirnoće koju je manifestirao u onim momentima kad su se utakmice odlučivale. Još uvijek relativno mladom treneru, koji ima 45 godina, ova titula bit će odličan vjetar u leđa da dobije ono što se dugo najavljuje –
poziciju prvog trenera neke NBA ekipe.
Trener bez igrača ne može ništa, a Kokoškov je na terenu imao najboljeg igrača turnira Gorana Dragića. Dragić je u svakoj utakmici isticao posebnu kandidaturu za MVP priznanje, a pad na kraju finala i serija grešaka zbog kojih ga je Kokoškov morao ostaviti na klupi, nikako ne umanjuju njegov doprinos za ovu titulu, koliko dokazuju da je Slovenija sjajan tim te da je trener uradio majstorski posao.
Timska košarka je pobijedila
Kraj utakmice sa suzama u očima je čekao i drugi veliki adut Kokoškova, mladi mega talent Luka Dončić. Ko je prošle godine barem malo gledao Real iz Madrida, sve mu je jasno u kakvog igrača taj osamnestogodišnjak izrasta.
Ipak, Slovenija bi danas plakala kao njeno čudo od djeteta da se jučer u pet posljednjih minuta nisu predstavili i drugi, da udio u veliku pobjedu nisu ugradili Klemen Prepelič, Jaka Blažič ili Aleksej Nikolić. Ovako pobjeda Slovenije treba da se valorizira kao majstorski rad trenera na izgradnji tima koji ima i širinu i dubinu, ali nije ni blizu onoliko jak na papiru kao neki timovi koje su Slovenci imali u vrijeme Lakoviča, Nesterovića, Smodiša, Miliča, Lorbeka, Brezeca, Nachbara i brojnih drugih asova. Slovenci su tada imali igrače, a sada imaju ekipu.
Srbi su se na kraju žalili na sudije, ali su prije svega ljuti na sebe, jer nisu uzeli zlato, a u finalu nije bilo Španaca. Izgubili su od Slovenije, za koju su vjerovali da je mogu i moraju dobiti, ali realno je da su izgubili od boljeg. Ova Đorđevićeva Srbija samo s Bogdanovićem od igrača najviše klase i ne može više, i ovako je odradila turnir za svaku pohvalu.
Svaka ekipa ima svoje limite
Đorđević je dokazao trenersku klasu, a za zlato će ipak trebati više sreće s povredama i manje potrebe za odmorom kod najvećih zvijezda. Način na koji je njegova ekipa igrala u nekim momentima, kako je kompenzirala izostanke i kako je maksimizirao učinak svojih najboljih igrača može ući u košarkaške udžbenike.
Nostalgičari su došli na svoje i mogu smišljati narative o novoj potvrdi vrijednosti jugoslavenske košarkaške škole, iako je pitanje koliko u jednom Kokoškovu ima profesora Ace Nikolića, Ranka Žeravice ili Mirka Novosela, a koliko Johna Woodena, Phila Jacksona ili Reda Auerbacha. Slavensko finale je ipak dokaz kako se velika košarka igrala i još uvijek može igrati na prostorima bivše države, a samo od pitanja trenutnih okolnosti zavisi koliko to zapravo vrijedi.
Španija trećim mjestom sigurno nije zadovoljna i ne treba biti. Ekipa kojoj Chacho Rodruguez i braća Hernangomez nose drugu petorku i ne može biti zadovoljna osim zlatom na Eurobasketu. Već je počelo i kritiziranje trofejnog trenera Scariola, kojem izgleda treba pun kadar da bi uzeo zlato. Scariolo bi u srbijanskim uslovima s otkazima sedam od osam najboljih igrača vjerovatno podnio ostavku prije početka turnira.
Oproštaj legendarnog Gasola
Naredni put neće biti velikog Paua Gasola, ali to se u sportu nikad ne zna, posebno s najvećim facama koje su prije svega takmičari i to imaju u krvi. Oproštaj s medaljom najvećeg sjaja više bi priličio legendi iz Barcelone, ali život piše priče mimo želja i idiličnih scenarija. Znali smo i ranije da su pod košem bez premca, ali i da ih ekipa s jakom i energičnom vanjskom linijom može dovesti u probleme. Slovenija u polufinalu je bila baš takva, a Scariolo je vukao poteze po željama Kokoškova.
Rusi su nadmašili očekivanja, ne vjerujem da ih je iko, pa ni oni sami sebe, vidio tako daleko. Shved je igrao kako znamo da zna i umije, a Bazarevich je potvrdio trenersku klasu. Rusija je najbolje od svih prihvatila zahtjeve protivnika i najviše se svojom igrom, posebno u defanzivi, prilagođavala utakmici.
Latvija je igrala vjerovatno najljepšu košarku, a Porzingisa je samo neulazak u polufinale izbacio iz MVP utrke. Nijemci i Italijani su odigrali na nivou očekivanja, a listu reprezentacija koje mogu biti razočarane igrom i plasmanom otvaraju Grci. Šta tek reći za Litvance kojima skoro da niko nije nedostajao od igrača ili za Hrvatsku koja se nakon dobre grupne faze pod prvim pritiskom srušila u osmini finala protiv Rusije.
Još gori dojam su ostavili igrački mnogo moćniji Francuzi, koji će kao i Španci u mjesecima koji dolaze često gledati prema trenerskoj klupi.
Na kraju ostaje priča o velikoj pobjedi Slovenaca, pobjedi pametnog trenera i ekipe koja je bila na visini epskog zadatka.
