Za usporedbu, zamislimo Njemce, koji poslije Drugog svjetskog rata, traže od svijeta zajednički obilazak mjesta stradanja njemačkih fašističkih armada i stratišta saveznika. Nezamislivo. A ovdje se upravo o tome radi. O legalizaciji izjednačavanja zločina i genocida ideološkom floskulom o „zločinima činjenim na sve strane”, koju treba ovjeriti zajedničkim obilaskom „srpskih i bošnjačkih stratišta”.
Veseljko KOPRIVICA, Monitor
MONITOR: Koje su po vama najvažnije poruke upućene 11. jula, sa ovogodišnje komemoracije u Potočarama posvećene žrtvama genocida u Srebrenici?
BAJTAL: Ozbiljni ljudi i sudionici tužne ceremonije ukopa, od američkog ambasadora i drugih uvaženih međunarodnih i domaćih predstavnika, uglavnom su svoje poruke bojili pacifistički i sa empatijom prema ožalošćenim porodicama. Dakle, generalno gledajući, govorili su o neophodnosti priznavanja genocida u svrhu potrebe pomirenja i želje da se tako nešto nikada, nikom i nigdje ne dogodi. U tome je najeksplicitniji bio Čedomir Jovanović, koji je, razumijevajući važnost mira i zajedničke budućnosti, bio sasvim jasan spram sreberničke tragedije: „Srebrenica i dalje traži svoj mir. No, ne može ga naći sama, jer nije stvorila sama nemir. Dok se ne osudi zločinačka politika, zločinci, dok se ne napravi razlika između normalnog i pristojnog svijeta, mi nećemo imati normalan život. Nije dovoljno reći da se u Srebrenici desio genocid, ali je to prvi korak. Moramo da naučimo da ponovo živimo zajedno. Ne postoji potreba u politici, ali postoji potreba među ljudima. Nije lako reći u srpskoj skupštini da se desio genocid, ali jeste, to se desilo. To je jedna velika sramota i odraz kukavičluka, to je izraz nemoći”.
MONITOR: Čime se i dalje manipuliše u vezi genocida u Srebrenici?
BAJTAL: Manipuliše se već i samom činjenicom genocida. Odnosno, pokušava se manipulisati. Njegovo uporno poricanje i dalje je na sceni srbijanskih i političara manjeg bh entiteta. Od vrlo grubog, prkosno, dnevnopolitički intoniranog Dodikovog negiranja i poruke da genocid neće biti priznat „jer se nije ni desio”, do sofisticiranog ignorisanja samog događaja sahrane. Neki srpski mediji su išli dotle da su izvještaj o komemoraciji u Potočarima, sasvim cinično, naslovljavali u stilu: Srebrenica, godinu dana nakon napada na Vućića. Itd. itd. Dakle, logikom tog žutog medijskog cinizma, bačeni kamen na Vučića pokazuje se važnijim od hiljada planski pobijenih ljudi. Nedužnih ljudi, koje je, valja to naglasiti, pobila upravo Vučićeva javno-huškajuća etno-ideološka isključivost predratnih i ratnih godina njegovog medijskog i političkog djelovanja.
MONITOR: Da li je utvrđen tačan broj ubijenih Bošnjaka u Srebrenici?
BAJTAL: Nije, niti će ikada biti. Brojka od 8372 žrtve je sudski utvrđena brojka, ali ona je, iskustveno gledano, sigurno veća. Uostalom, od strane počinilaca sve je učinjeno da se to nikada ne utvrdi. Primarne grobnice su preseljavane u sekundarne, ove u tercijarne, itd. I upravo to sistematsko skrivanje posmrtnih ostataka je, logički gledano, indirektni dokaz veličine zločina genocida, odnosno, potrebe organizatora i izvršilaca tog nedjela da se broj žrtava umanji, relativizira i obesmisli, kako bi istina bila žrtvovana jednoj suludoj velikodržavnoj ideologiji. Na sceni je uporno dvadestogodišnje poricanje kao produkt politikantskog ciničnog uma da se cijela stvar masovnog pogroma ljudi anulira ili prikaže samo kao, tobože, samorazumljiva i legitimna osveta za srpske žrtve. Uostalom, na sceni je onaj isti bezumni um koji tvrdi da Sarajevo nije bilo u opsadi, i da je samo sebe (Markale), baš kao i Tuzla (Kapija), granatiralo. Sve je to zgusnuti izraz jedne nezrele, neozbiljne politike, kukavički nespremne da se suoči sa posljedicama vlastite nečovječnosti i anticivilizacijskih učinaka koje je proizvela na tragu svoje krvave velikodržavne ideologije.
MONITOR: Predsjednik Haškog tribunala Carmel Agius izrazio je ponos zbog toga što je Tribunal uspio, kako je naveo, da dokaže genocid, ali i da „sama pravda nije dovoljna”, nego da sve tri nacionalnosti koje priznaju prošlost, zajedno tuguju i preuzimaju obaveze da se nikada ne ponovi ono što se desilo u Srebrenici prije 21 godinu. Kakve su šanse da se prihvate ove poruke?
BAJTAL: U odgovoru na Vaše prethodno pitanje već je rečeno ponešto i o tome. Kôd poricanja, u svom idejnom i moralnom sljepilu, ne samo da ne priznaje vlastite zločine i tuđe žrtve, nego, paradokosalno i krajnje cinično, nevještom retoričkom akrobatikom, tj. zamjenom teza i uloga, uporno žrtvu pokušava prikazati kao krivca, a sebe, zlikovca, kao žrtvu. S tim anticivlizacijskim mentalnim sklopom, ogrezlim u krvi i zločinu, teško da su ove poruke prihvatljive. I to će ostati tako, čini se, sve do biološkog silaska njegovih ideologa, planera, izvođača i idejnih advokata (tipa Nenada Kecmanovića), sa javne i političke scene regiona.
MONITOR: Milorad Dodik je opet ponovio da neće priznati genocid u Srebrenici jer se, kako je kazao, nije ni dogodio.
BAJTAL: Dakle, ništa novo barem kad je u pitanju on i njegovo već poznato ljudsko i političko licemjerje. Žrtva vlastitog moralnog sljepila, on danas priča to što priča, a još uvijek se na internetu vrte video snimci, na kojima, vrlo eksplicitno, jasno i kratko priznaje i doslovno kaže: „Ja znam savršeno jasno šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici i to je potvrdio sud u Haagu. To je nesporna pravna činjenica”. Dakle, neka sami čitaoci uporede šta je govorio nekad, a šta govori sada. Ukratko, sasvim nevažno je da li je Dodik lagao tada ili laže danas. Njegove vlastite, dijametralno i sadržajno oprečne tvrdnje, diskvalifikuju ga u ljudskom, političkom i svakom drugom smislu. One su najočitiji, nepobitni dokaz njegovog pragmatskog cinizma, licemjerja i mentalne smušenosti koja samu sebe devalvira pred logikom zdravog razuma. Pred moralom i dobrim običajima. I, konačno, pred samim sobom. Jer, čovjek može nekako i pobjeći od svih drugih, ali kako da pobjegne od samog sebe. Uostalom, psihološki gledano, onaj ko ljudski drži do sebe, makar i u najmanjoj mogućoj mjeri, ne može, ako je ljudski zdrav, dakle, bez neke patološki sumnjive mentalne pozadine, nekritički, i tek tako, pristati na luksuz vlastite javne diskreditacije. Upravo zato, Dodik je, takav kakav je, sasvim nebitan i krajnje nevažan, i kao akter aktuelne politizacije, i kao negator jedne, sudski nepobitno dokazane kvalifikacije na koju se i sam pozivao. Na kraju krajeva, kao obična lutka, na koncu velikosrpskog ideološkog teatra, nije vrijedan ni pitanja ni odgovora.
MONITOR: Ni ove godine nijedna državna institucija Srbije nije zvanično obelježila godišnjicu srebreničkog genocida…
BAJTAL: Sve je to u neupitnom skladu sa gore već rečenim. Politička Srbija ostaje ukopana u svom reakcionarnom i epohalno poraznom političkom licemjerju. Budući da to državno licemjerje, sa neviđenom upornošću, traje već čitava desetljeća, za njegovo psihološko i logičko razumijevanje, postaje nadležna ona La Rochefoucauld-ova maksima, koja, tu vrstu besmisla objašnjava ovako: „Toliko smo se navikli pretvarati pred drugima, da se na kraju počinjemo pretvarati čak i sami pred sobom”. Zar tome treba još nešto dodati?
Vladika Mihailo je uzoran primjer
MONITOR: Na početku komemoracije prisutnima je pročitano pismo poglavara Crnogorske pravoslavne crkve mitropolita i vladike Mihaila u kojem je naveo kako breme zla koje se dogodilo u Srebrenici nose svi koji se na ovom području osjećaju ljudima.Na kakav su odjek u BiH naišle poruke iz tog pisma?
BAJTAL: Vladika Mihailo, u ovdašnjem kritičkom javnom mnijenju, već godinama je (pre)poznat kao čovjek mira i istine, tako da je njegovo pismo, o kojem govorite, doživljeno kao još jedna potvrda njegove empatije, altruizma i osjećaja ljudske i životne mjere. Do koje drži svaki normalan ljudski um. Kad bi ovdašnje, regionalne crkve, imale više takvih ljudi, tada bi mir i istina već odavno bili ljudski podrazumijevani inventar naše, još uvijek rovite, nestabilne, te klero- i etno-tenzijama naelektrizirane svakodnevice. U tom smislu, vladika Mihailo figurira kao časna iznimka i paradigmatički uzoran primjer, koji bi, za dobro svih nas, valjalo slijediti na trnovitom i etički izazovnom putu miljanovski sanjanog „čojstva i junaštva”. Ukratko, i ukoliko svoj sud o vladici Mihailu svedem na iskustvenu ravan življenja, volio bih, prelazeći sa riječi na djelo, biti u prilici da, kao izraz dužnog poštovanja, pružim ruku tom velikom i odvažnom čovjeku našeg vremena.
Genocid nije što i zločin
MONITOR: Kako komentarišete to dačlan Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović nije prihvatio poziv predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da zajedno odu i na srpska i na bošnjačka stratišta itako odaju počast stradalima devedesetih?
BAJTAL: To je je pitanje za Izetbegovića. Ne mogu znati šta je u čijoj glavi. Ako nije sračunato licemjerna (nošena pretpostavkom da će biti odbijena), ta ponuda je izvrsna, pa čak i kad dolazi od onoga kome je, iskustveno gledano, teško vjerovati. Uglavnom, regionalni mir nije moguć bez uzjamnog uvažavanja i samokritičkog priznavanja uzajamnih zločina i zlodjela kojih je bilo na sve strane. Međutim, genocid je nešto sasvim drugo, i nije isto što i zločin, tako da svaki pokušaj sravnavanja nesravnjivog, zajedničkim obilaskom stratišta, mora biti uslovljen jasnim i javnim priznavanjem te razlike. Odnosno, Nikolićeva ponuda, koja na trenutak, i prividno, zvuči dobronamjerno, dolazi iz potrebe sofisticiranog prikrivanja upravo te razlike. Ona je, ako se vratimo velikosrpskoj logici izjednačavanja zločina četnika i partizana, dio dobro osmišljene podvale ideološkog izjednačavanja oslobodilaca i zlikovaca. Za usporedbu, zamislimo Njemce, koji poslije Drugog svjetskog rata, traže od svijeta zajednički obilazak mjesta stradanja njemačkih fašističkih armada i stratišta saveznika. Nezamislivo. A ovdje se upravo o tome radi. O legalizaciji izjednačavanja zločina i genocida ideološkom floskulom o „zločinima činjenim na sve strane”, koju treba ovjeriti zajedničkim obilaskom „srpskih i bošnjačkih stratišta”.
