Osvrt s američke verande
Mnogo je primjera, ali evo, opet – Mišo Broz, najmlađi Titov sin, poslije rata bio je inžinjer u „Ini“, a kada se Hrvatska osamostalila, Franjo Tuđman imenovao ga je “samo” za ambasadora u Indoneziji. Navodim to, jer znam dosta skorojevića koji bi glatko odbili tu poziciju kao “mjesto u nedođiji”, za razliku od skromnog Broza, koji je to prihvatio i kao patriotski i profesionalni izazov. Ima nas doista raznih.
Politička dinastija
Da ne govorim o tipovima koji su u rasklimatanom postkomunističkom krajoliku jugoistočne Evrope umislili da su pozvani da osnivaju nove političke dinastije. Nasreću, nije im uspjelo nigdje, osim pokušaja da se noviji dio familije Izetbegović u Bosni instalira za neprikosnovene u Bošnjaka. A to, svjedoci smo, prolazi u Tantalovim mukama za sve Bosance. I predugo traje!
Bošnjački član kolektivnog šefa države čak najavljuje kako će on odlučivati (?!) kome da prepusti Predsjedništvo BiH, baš kao da mu je to babovina. Pravo je pitanje ko će ga u tome slijediti?
Pri tome zanemaruje, iako se deklarira za demokratu, a i na čelu je partije “demokratske akcije”, da će o tome odlučivati svi Bosanci. I da je upravo u Americi, ovog proljeća, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović obećao da Islamska zajednica (IZ) neće (više) davati svoju bjanko podršku nikome, pa ni SDA. Rat je završen – idemo dalje. Reisovo će se obećanje sigurno pratiti. I, vjerovatno, prvi put ostvariti.
Što se Bakira Izetbegovića tiče, umjesto glavnog partijskog mešetara, i on bi se mogao zadovoljiti ambasadorskim mjestom, recimo u Ankari. Naučio je solidno engleski, ima dobre veze s Erdoanovom administracijom – umjesto da ostaje u Sarajevu, koje ne želi prepustiti ikome, jer smatra da je to više od pola Bosne.
Bosna – to sam i ja! A ne samo on.
Balkan je, doista, prepun skromnih i dobrih ljudi, velikih i poštenih intelektualaca svjetskog ranga. Ali, kako stvari stoje, Balkan je u svijetu prepoznatljiv, reći ću slobodno – i po idiotima. Naročito onim koji samo slijede korake svojih “velikih” vođa, ne dovodeći u pitanje njihovo (ne)znanje.
Fali nam znanje
Mnogi su od nas postali dio tog pastirskog miljea, malo znamo o onome što nam se događa jer izbjegavamo stvari nazvati pravim imenom. Da ne govorimo o nedostatku mjerodavnih anketa u kojima bi se prije izbora osjetilo stvarno znanje naroda. Građana ponajviše!
“Bolje je, ipak, biti nesretan, a znati pravu istinu, nego živjeti kao sretnik u raju budala”, napisao je Dostojevski u svom romanu “Idiot”.
I u jednoj nedavnoj anketi (Quinnipiac University Poll), Amerikanci su odgovarali koju bi riječ automatski vezali uz svog novog predsjednika Donalda Trampa (Trump). Odgovor broj jedan bio je – “idiot”. Od ukupno šest, slijedili su odgovori “nekompetentan”, pa “lažov”, sve do riječi “nekvalificiran”. Tek na posljednjem mjestu bila je riječ “predsjednik”.
U staroj Grčkoj idioti su smatrani urođenim ili svrsishodnim lažljivcima, jednostavno nedostajale su im profesionalne vještine. Nisu mogli biti oratori, jer u tome ne mogu prosperirati. Oni čak misle da od toga nema koristi?! Ono što izgovore uglavnom je prevara.
Idioti, tvrdi se i u jednom američkom eseju iz 2005. godine “Učenje protiv idiotluka” (Walter C. Parker “Teaching Against Idiocy”), koriste najviše idiome (fraze) prepoznatljive samo njima i njihovim sljedbenicima s ulice. Uličarska “demokratija” bila bi moderna definicija kada je riječ o toj političkoj kulturi.
Zapad je još u 19. stoljeću definirao svoje idiote pomoću tzv. testa inteligencije. Kvotu inteligencije (IQ) osmislio je Francuz Binet-Simon, pa tako već 150 godina znamo “mentalno godište” i ovdašnjih javnih ličnosti. Odrasla osoba s mentalnim godištem (inteligencijom) trogodišnjaka smatra se “idiotom”, onaj koji razmišlja kao sedmogodišnjak je “imbecil”, a onaj na nivou desetogodišnjaka je (čistokrvni) “kreten”. Nasreću po sve nas, od ove se drastične medicinske nomenklature odavno javno “odustalo”, ali te su kvalifikacije u politici itekako još u upotrebi.
Štaviše, američke savezne države Kentaki, Misisipi, Novi Meksiko i Ohajo zvanično ne dozvoljavaju idiotima da glasaju. No, lako mi je za Ameriku u kojoj postoji racionalna i kritička masa prosvijećenih. Ovdje pametni znaju kakvih sve ludaka ima – spremnih na sve, pa im prije ili kasnije, milom ili silom otmu funkciju ako zalutaju u javni život.
Šta ćemo, dakle, s Bosnom, pitanje je sad.
Piše: Erol AVDOVIĆ
avaz.ba
