logo
bios

EGALITARIZAM u glavama primitivaca

Objavljeno prije 4 mjeseca . u sub, dec 30th, 2017

Ponavljamo tekst, već objavljivani, a povodom intenziviranog politikantstva u javnom diskursu. Ponavljanje nema za cilj da se bilo tko prepoznaje,  već da pokušamo shvatiti da je znanost svakom društvenom problemu dala dijagnozu i moguća rješenja.

Vrijeme slobode i demokratije omogućava ljudima manifestaciju vlastitosti – obznanjivanje svojih stavoja i uvjerenja. Princip intelektualnog pomodarstva koji nam nude mass-mediji u formi “NEUPITNIH SUDOVA” – novi je vid jednoumlja.
EGALITARIZAM podrazumjeva da se prema svim osobama mora postupati jednako s aspekta prava i mogućnosti.
Etika egalitarizma se bavi i “neznanjem” na način da legitimizira jednakost prema onome šta pojedinci zaslužuju, a ne prema posebnim ambicijama pojedinaca ili privilegijama bilo koje kategorije građanstva. Egalitaristička ideja favorizuje stav da kralj i sluga poštuju moralni sud – da pravednost ne treba biti selektivna.
Najviši stepen slobode podrazumjeva da su neke slobode uskraćene: na primer, sloboda da se uništi sloboda! Svako može biti u pravu samo pod uslovom da ne zahtjeva da on jedino bude u pravu. Svako može da govori šta misli, ali pod uslovom da ne misli da on jedino zna istinu. Sloboda se može zloupotrijebiti u ime slobode. To je razlog da se ne može prihvatiti bilo čija apsolutna sloboda.

Džon Meril, jedan od vodećih teoretičara filozofije novinarstva u SAD, u knjizi “Imperativ slobode”; Kada se pitanje etike razblaži do subjektivizma, situacije ili konteksta, ono gubi sva etička značenja. Ako je svaki slučaj različit, ako svaka situacija zahtjeva različite standarde, ako nema apsolutnih vrijednosti u etici, onda bi trebalo da odustanemo od čitavog predmeta filozofije morala i jednostavno se zadovoljimo time da svaka osoba može da vodi svoj život po sopstvenom instinktu ili “mišljenju” koje može da se mjenja od situacije do situacije.”
Od istog autora je i misao da je “temperament vremena bacio subjektivistu u dominantnu moralnu poziciju ili bar do tačke kada je ovaj u većini. A za mnoge Ijude danas, ako većina vjeruje da je nešto etičko – onda je to etičko.”
To nije ohrabrujuće gledište za one koji misle da su podređenost relativizmu i situacionoj etici dio problema, a ne dio rješenja, moralnih boljki društva.

Mass-medijska sredstva komunikacija nerijetko relativiziraju sve normativne vrijednosti civilizacijskih tekovina. Relativizam apsolitustičkog tipa vodi u moralnu anarhiju u kojoj se ukida pravo na etičke standarde.
Svjesno fabrikovanje medijskih objava je neoprostiv grijeh – štetnost koja ima dalekosežnije posljedice od klasičnih laži.
“Etika u medijima” trebala bi biti osnovna literatura svakog pojedinca koji se služi mass-medijskim sredstvima u komunikaciji.

“Novinar koji cijelom svijetu daje na znanje da je sa sagovornicima “na ti”, pravi se važan, narcisoidan je i hrani svoju sujetu. Takav novinar nije čitatelja zadivio, nego je zaradio podsmjeh.”
Isticanje vlastite bitnosti u rukopisu “je znak da nas novinar upozorava…. Znak je to pretjeranog ega i nametljivosti, a čitatelji to preziru. U pravilu bi novinar svoje mišljenje trebao zadržati za sebe i za svoje prijatelje, a ako ponekad pozove čitatelje u svoj život, onda to mora biti zanatski besprijekorno”. (Ovo su neki od citata iz školske literature o medijskom komuniciranju)

Primitivizam i odsustvo kulturoloških skrupula u vokabularu ovdašnjih mediokriteta je atak na SLOBODU drugih i drugačijih. Nametanjem SEBSTVA kao merituma vrijednosti nije ništa drugo do školski primjer IDIOTIZMA. ONAJ ko nastoji da se bori za prava građana trebao bi, prije svega, znati da građani imaju elementarno pravo na IZBOR – da im se IZBOR ne može i ne smije sugerisati po svaku cijenu.

Dr. Čedomir Čupić; “…Samo razvijena ličnost može biti i slobodna ličnost. Za održanje slobode potrebno je znanje, iskustvo, odgovornost i hrabrost. Sloboda se osvaja, ona se ne daje. Sloboda se može zloupotrijebiti u ime slobode. Ne može se prihvatiti bilo čija apsolutna sloboda…..U upotrebi slobode u javnom prostoru treba praviti razliku između slobode mišljenja i izražavanju a od slobode djelovanja i ponašanja….”

Ko nameće nekulturu i primitivizam u javnu riječ – taj liječi vlastite frustracije i manifestira vlastitu kvazi-kompetentnost. U osnovi, žestina i gorčina u vokabularu samo je pokazatelj patološkog straha od spoznaje “vlastitosti ništavila – ispraznosti sebstva”.
„Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. Ta nezrelost je samoskrivljena, onda kada njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja“.
Prema Kantu, nezreli ne mogu osvojiti slobodu niti biti slobodni. Nezrelima se sasvim lahko drugi „nametnu za njihove tutore“. Neko ko se nameće u društvu, da određuje i mjeru slobode koju će drugima davati, sigurno niti je slobodan a niti slobodu može bilo kome osigurati. Gdje se sloboda daje tu je nema. Za slobodu važi samo princip ravnopravnosti i jednakosti. Sloboda nije neograničena, ona ima unutrašnje ograničenje koje glasi: ne možete biti toliko slobodni da ukinete slobodu drugima.
Znači, moja sloboda ide do granice slobode drugoga. Na granici naših sloboda odvija se dijalog, dogovor i donose odluke.

Pozivanje na bilo koju vrstu osjećaja “dužnosti”, ne bitno dali građanske ili bilo koje druge – profesionalne, ne podrazumjeva ispravnost teorije da “cilj opravdava sredstvo”.
“Cilj ne opravdava sredstvo!”
Nedozvoljena sredstva, bilo koje vrste, za postizanje pozitivnih ciljeva vode u “apsolutistički” relativizam kao konačno ishodište, a to opat, samo po sebi jeste anarhija. U takvom načinu promišljanja dolazimo do hipotetičkog pitanja; kako se odrediti u okolnostima dva i više podjednako dobra izbora – mogućnosti.

magazinplus.eu – M.H.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh