Kur’ansko izvješće o Isusovom rođenju
AUTOR: ALEN KRISTIĆ / autograf.hr
Kršćanin se mora osjećati pogođenim pitanjima koja je Isus postavio prvim učenicima: ”Za koga me drže ljudi?” (Mk 8,27) i ”Za koga me vi držite?” (Mk 8,29).
Prvo je pitanje upravljeno protiv zablude da Isus pripada samo kršćanima. Nerijetko se izvan crkvenih zidina bolje razaznavala tajna Isusa. Drugo pitanje ne dopušta da ljudski izričaji o Isusu, a to su i vjernički, dokinu otvorenost pitanja o Isusu.
Mjera kršćanske vjere je sam Isus, a ne neka crkva, dogma ili svetac. Sve mimo Isusa vrijedi ako odvraća od sebe i poziva na nasljedovanje Isusa. Na tome putu, u obzoru nada i muka cijelog čovječanstva, mora se uvijek iznova sricati pitanje ”Tko je Isus?”.
Na izniman način kršćane mora pogađati što o Isusu drže muslimani, i obratno. Osim Evanđelja, Kur’an je jedina sveta knjiga svjetskih religija u kojoj se govori o Isusu i to s poštovanjem. Musliman je obvezan vjerovati u Isusa, makar je ta vjera drugačija od vjere kršćana.
Onkraj obostranog uvjerenja o samodostatnosti – kršćanski spisi su iskrivljeni! i Islam je kršćanska hereza! – kršćani moraju upoznati kuransku, a muslimani novozavjetnu sliku Isusa. U ozračju Božića, napose izvješća o početku Isusova života!
Upoznat s podijeljenošću kršćana glede tumačenja Isusove osobe, Kur’an polemički oblikuje ”teocentričnu reinterpretaciju Isusova lika” (M. Bauschke). Uključen u kuranski nauk o proroštvu, Isus je prorok (nabi) monoteističkom porukom i dostojanstvom jednak ranijim prorocima.
Makar je i ”više od proroka” kao poslanik (rasul), ostaje ljudsko biće i sluga Božji. Obilježen blagošću i nježnošću, potvrđuje no i olakšava Toru. Iako uosobljeni znak svemoći i dobrote Božje, Isus poglede ljudi odvraća od sebe i upravlja na Boga.
Nema mjesta razglabanju o Isusovom podrijetlu. Puka pomisao da bi Isus bio Sin Božji zabacuje se zarad učenja o jednom Bogu. Ne smije se, nevjera je to, Isusa i Mariju izjednačavati s Bogom. Kur’an kao izazov dijalogu o Isusu nudi ”proročko-teocentrično naglašenu kristologiju” (H. Küng).
Jednostavnu vjeru u Isusa, vjeru u jednog Boga i jednog proroka-mesiju djevičanski začetog i rođenog, što Kur’an ne zabacuje, Muhamed je upoznao preko judeokršćana Arabije, napose Sirije.
To je prvi stupanj razvoja kršćanske vjere na kojemu se vjernost Tori spajala s mesijanskom vjerom u Isusa, uz strogi monoteizam: Isus je podvrgnut Bogu. Riječ je o izvornoj kristološkoj opciji Isusovih učenika i najstarije židovsko-kršćanske zajednice, ”židovski obilježenoj kristologiji” (Hans Küng).
U Kur’anu je ta vjera, u skladu s Muhamedovim doživljajem Boga, preuzeta na stvaralački način. Nije to ukaz protiv originalnosti kuranske poruke, nego pokaz zamračene srodnosti prakršćanstva i praislama, čak i židovstva.
Označeno mjerilom Niceje i Kalcedona bez razlikovanja heretičnim, iako legitimni baštinik ranog kršćanstva, judeokršćanstvo je propalo u Crkvi, no izranja iznova u Kur’anu kao i fragmenti judeokršćanske kristologije, podsjećajući kršćane na potisnute židovske korijene.
Otud se kuransko razumijevanje Isusa može označiti ”prakršćanski obilježenom kristologijom na arapskom tlu” (H. Küng).
Početak Isusova života u Kur’anu ima središnje mjesto, u Novom zavjetu rubno. Prva kršćanska svjedočanstva ne govore o početku Isusova života: Pavlove poslanice i Markovo evanđelje. Niti Ivanovo evanđelje!
U središtu Novog zavjeta je križ, ono distinktivno kršćansko, a baš to je, razapinjanje i smrt Isusa na križu, zanijekano u Kur’anu kao opreka Božjoj svemoći. Tek kasni kršćanski spisi, retrospektivno iz uskrsne vjere, govore o početku Isusova života, prerađujući judeokršćanske predaje.
Tako Matej i Luka izriču kroz legendarno-pučke, jedva historijske priče teološku istinu: Nije Isus bio Sin Božji samo od časa uskrsnuća ili od časa krštenja na Jordanu, nego od časa začeća u Mariji. Kod Ivana čak od vječnosti!
Postoje dva kuranska izvješća o navještaju i začeću Ise u Merjemi, oblikovana po uzoru na navještaj rođenja Jahje ocu mu Zakeriji. Starije u 19. mekanskoj suri ”Merjema” (16-22), a mlađe u 3. medinskoj suri ”Imranova porodica” (42-47). Kao i u sinoptičkim evanđeljima, anđeo Gabrijel naviješta Mariji čudesno začeće sina; Isus je nazvan znakom židovskom narodu i cijelom čovječanstvu, kao i svi proroci bit će osporavan znak, no kuranska izvješća ne spominju Josipa.
U njima se čudesno začeće Isusa, isključivo na temelju božanskog stvarateljskog čina bez sudjelovanje zemaljskog oca, razumijeva drugačije nego u kršćanstvu danas.
Stvaranje Isusa posredstvom božanskog duha (starije izvješće) i snagom božanske stvarateljske riječi (mlađe izvješće) nije dokaz Isusove božanske naravi nego znak Božje svemoći. Nije riječ o Isusovoj nego o Božjoj posebnosti i jedinstvenosti!
Isus je pred Bogom kao Adam. Stvaranja su im slična (Q 3,59), Adamovo, i bez oca, čak čudesnije.
U Kur’anu izvorno židovsko-kršćanski naslovi za Isusa, primjerice, ”duh Božji” i ”riječ Božja”, zadobivaju novo, do kraja ”teocentrično značenje”: Čovjek Isus, kao stvorenje Božje, iako bezgrešan, no nipošto božanski, u svemu odvraća od sebe i ukazuje na Boga.
Neobično je da u Kur’anu, kao i u Novom zavjetu, ima samo jedan izričit opis Isusova rođenja. Novozavjetni opis donosi Luka (2,1-20), a kuranski, što se nadovezuje na starije izvješće o začeću Ise u Merjemi, 19. sura (23-34):
”Pa je porođajne muke dovedoše do stabla jedne palme i ona reče: ‘O, da sam bogdo umrla ja prije ovoga, i da sam u zaborav sasvim pala!’
A on, niže nje, zovnu je: ‘Ne žalosti se! Gospodar tvoj je učinio da niže tebe potočić poteče, a zatresi i stablo palme, po tebi posut će svježe datule! Pa jedi, i pij, i vesela oka budi. A ako budeš ikakva čovjeka vidjela, ti reci: ‘Ja sam se Svemilosnom doista zavjetovala na šutnju, i danas ni s jednim čovjekom progovorit neću!’
I noseći ga, dođe ona narodu svojemu, a oni povikaše: ‘O Merjemo, počinila si nešto ružno! O sestro Harunova, otac tvoj nije zao čovjek bio, a ni majka tvoja nije bila bludnica!’
A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo s onim tko je u kolijevci dijete’, upitaše.
A ono reče: ‘Ja sam Allahov rob! Knjigu će On meni dati i vjerovjesnikom me učiniti! I učinit će me blagoslovljenim gdje god ja bio, i naredit će mi namaz i zekat sve dok živim, i da majci svojoj dobročinitelj budem, a neće me učiniti silnikom i nepokornim. I neka je mir meni na dan kad sam rođen, i na dan kad umrem, i na dan kad proživljen budem!’
To je, eto, Isa, sin Merjeme, o njemu riječ Istine o kojoj oni dvoje!“
Potraga za utočištem i hranom zajednički je motiv kuranske i evanđeoske pripovijesti o rođenju. Mjesto rođenja, ne spominjući Josipa, Kur’an smješta u pustinju, za vrijeme bijega u Egipat, reći će predaja.
Neobičan je motiv čudesnog okrepljenja Marije, nepoznat Novom zavjetu i ranom apokrifnom Jakovljevom protoevanđelju iz 2. stoljeća.
Inače, Marija u kuranskoj kristologiji ima središnje mjesto, što je odjek često pretjerane, sve do obožavanja, marijanske pobožnosti orijentalnih kršćana. Najčešći kuranski naslov za Isusa je naprosto ”Sin Marijin”, zabilježen samo jednom u Markovu evanđelju.
Na Božju pomoć očajnoj Mariji pozornost, prema većinskom islamskom mišljenju, skreće tek rođeni Isus, ne domaćem prema kojem to čini anđeo Gabrijel.
No motiv čudesne okrepe Marije zatičemo u apokrifnom Pseudomatejevom evanđelju iz 9. stoljeća, možda ovisnom o Kur’anu. Na vidjelo opet izbija drugačijost vjere u Isusa. U Kur’anu nakon oba čuda okrepe sam je Bog, dok je autor oba čuda u Pseudomatejevom evanđelju sam Isus.
Inače, u Kur’anu Isus čuda čini isključivo uz dopuštenje Božje i osnažen božanskim duhom, a ne svojom snagom, što zna biti slučaj u evanđeljima.
Potom Isus, govoreći iz kolijevke, brani majčin život i čast pred sunarodnjacima riječima koje opisuju njega i njegovo poslanje u duhu kuranskog monoteizma. Izravan napad sunarodnjaka na Mariju nepoznat je Novom zavjetu, no o tome govori Jakovljevo protoevanđelje, ispisano u Marijinu čast. Marija tu biva opravdana prije Isusova rođenja, ispitana od svećenika u hramu.
U tim Isusovim riječima neki vide odjek, teocentrično usmjerenog himna ”Veliča” iz Lukina Evanđelja. Zajednička im je svijest o političkoj pravednosti Božjeg djelovanja.
Za Kur’an je Isus čovjek mira, a ne silnik, jedini poslanik koji sam nad sobom zaziva mir, što se tumači kao molitva koju Bog uslišava. Jedan od temelja islamske mirotvorne teologije? Kroz Govor na gori muslimani bi mogli dublje prodrijeti u taj aspekt Isusove osobe i poslanja.
Kur’an ustrajno brani djevičansko začeće i rođenje Isusa od Marije (Q 91). Naravno, ne da bi se razglabalo o božanskom podrijetlu Isusa, što započinje s kršćanskim prodorom u svijet helenizma, nego da se slavi Božje svemoćno stvarateljsko djelovanje samo po riječi. Znakovito je da Kur’an ne da naslutiti, za razliku od Novog zavjeta, napetost u odnosu Isusa i Marije.
Nije puki slučaj da Isus ističe namaz (molitvu) i zekat (milostinju). Namaz kao ljubav prema Bogu i zekat kao ljubav prema bližnjima, sažetak Dekaloga, morali bi biti okosnica proročkih religija: ”O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci”, reći će Isus (Mt 22,40).
Zajedničko je kuranskom i Lukinom izvješću o Isusovom rođenju da Mariju i Isusa od smrtne opasnosti spašava božanska intervencija.
Ne nazivajući sebe Sinom Božjim, Isus je svoj odnos prema Bogu živio kao odnos Oca i Sina.
Koristio je međutim u židovstvu ukorijenjenu predodžbu božanskog sinovstva: ”Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!” (Mt 5,9) i ”Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima!” (Mt 5,44).
Razumljivo je da su učenici poslije uskrsnuća Isusa nazivali Sinom Boga kojega je za života zvao Ocem.
U ozračju politeizma, kompromitiranosti ideje božanskog sinovstva, Kur’an zabacuje taj Isusov naslov, čak se među 99 Allahovih imena ne nalazi ime Otac. Kur’an osuđuje fizičko-seksualno i metafizički pojmljeno božansko sinovstvo i kćerinstvo.
Kršćanstvo nikad božansko sinovstvo nije razumijevalo fizičko-seksualno, no u helenističkoj paradigmi jest metafizički, u kategorijama naravi i bitka, pa se Isus promatrao kao božansko biće.
Prvi kršćani, pak, Isusovo božansko sinovstvo nisu razumijevali niti fizičko-seksualno niti metafizički. U igri nije bio govor o Isusovu podrijetlu nego o funkciji, poslanju.
U starozavjetnom duhu razumijevali su da je Isus prihvaćen za Sina Božjeg – kao ljudski Mesija uzvišen u Sina Božjega, bilo u uskrišenju, krštenju ili rođenju – čime je Isus bio izabran i opunomoćen u pravno-političkom smislu za božanskog zastupnika, glasnogovornika i namjesnika na zemlji.
Sada je Isus po pravu i moći, a ne po božanskom podrijetlu Sin Božji. U tome smislu razumijevalo se stupanje na prijestolje izraelskog kralja, od toga trena ”sina Jahvinog” (Ps 2,7).
U susretu s helenizmom, kad je duh vremena obilježavao problem ”oboženja čovjeka”, jedincatost Isusova božanskog sinovstva, uvjerenje da su božanska riječ i volja u Isusu poprimile ljudski lik, kršćani su izricali kategorijama helenističke filozofije.
Danas, kad duh vremena obilježava problem ”očovječenja čovjeka” i kad je helenistička kristologija postala nerazumljiva i kršćanima, kršćanima bi u potrazi za vremenom primjerenom kristologijom, bez odricanja od vlastite povijesti, mogla pomoći do prezira marginalizirana kristologija prvih kršćana, njihovo razumijevanje Isusova božanskog sinovstva.
Ona bi bila prihvatljiva, makar neblasfemična, za židovstvo i islam o čemu ne manjka glasova.
Od isključive zaokupljenosti ispravnim razmišljanjem o Isusu (ortodoksije) mogao bi se tako naglasak pomaknuti na ispravno nasljedovanje Isusa (ortopraksiju).
Čas je da se svi partneri dijaloga o Isusu, napose židovi, kršćani i muslimani, uključe, nasljedujući Isusa, u povijest sinovstva započetu u Isusu, napose mirotvorstvom i ljubavlju prema neprijatelju!
Nije li po tome Isus znak i milost od Boga?
