Ovaj rukopis je objavljen u martu 2014, godine
Može li biti da su oni pobijedili? Kad kažem “oni”, mislim na njih koji su svoje ograničenosti, bezidejnosti i besmislenosti inaugurirali i institucionalizirali kao prije svega, na nacionalistički, ksenofobni, pljačkaški “duh” vremena u kojem je normalno, prirodno i jedino važno ono što “oni” misle i rade; “oni” koji svoje male živote kompenziraju velikim idejama, svoje velike nesposobnosti još većim promašajima, koji svojim nevjerama daju smisao prevelikim bogomoljama, koji svoju bezvrijednost naplaćuju velikim novcima, koji svojim beznačajnostima daju velike titule i funkcije, koji se svete svojim narodima zato što ih nisu razumjeli kad je njima bilo potrebno.
Zemlja bez puta
Kad kažem “pobijedili”, pitam je li “duh” – u svim svojim mutiranim oblicima – postao pravilo, trajno stanje gnjilosti društva koje gazi sve kriterije uljuđene ljudske zajednice, čiji su prvaci uspostavili partiokratiju, ba(h)uljaju na repu prevaziđenih historijskih tokova, uzrokuje sumanutu politiku u kojoj je psovka normalan način komuniciranja, truhle institucije jedine koje postoje… je li taj “duh” od ljudi napravio idiote i osigurao alibi roditeljima da sve svoje frustracije zbog nepravde, siromaštva i nemoćnog bijesa zbog bezizlaza iskaljuju na svojoj rođenoj djeci, iz kojeg niko – pa ni stranci – ne vidi izlaz. Ne treba za to kriviti historiju; ona je samo “učiteljica života”, a i to, samo pametnima. A ni splet okolnosti koji je na površinu uzburkane stvarnosti izbacio likove koji ni svojoj djeci nisu ni uzori, a ni svojim suprugama autoriteti.
Krivi su njihovi umišljaji da su nacionalni lideri i državnici važni u historijskim okvirima. Krivo je stanje duha koje korespondira mentalnom i moralnom stanju većine, kao i činjenica da se zlo – u različitim formama – koje su “oni” promovirali kao nužnost, vitalni nacionalni interes i jedini put, još održava. Neko će reći da se “nešto ipak promijenilo”, da “nije baš sve isto” i “da je bolje nego prije”, ali… Uporedimo li broj ljudi koji i sad misle da je bolje bilo u ratu i onih koji su sretni zbog otvorenja novog trgovinskog centra i lahko ćemo doći do zaključka da posipanje pepelom po glavi u vidu inicijative za smanjenje primanja državnih službenika, šljašteća šarena laža i nekoliko radnih mjesta nisu suštinska nego kozmetička promjena. I nikakva utjeha.
Ima li smisla našu situaciju sagledavati iz perspektive vječnosti? Ako ima, onda je moguće da će jednog (lijepog) dana sve biti dobro i da će se ova zemlja upristojiti. Ali, ako stvari sagledamo iz perspektive trajanja prosječnog ljudskog života i njegovog kvaliteta – “oni” su sve upropastili. Ali, zašto su građani toliko hipnotizirani ili, pak, umorni i potrošeni, bez znanja i snage da sagledaju svoj elementarni interes? I kako to da su mehanizmi amortizacije nezadovoljstva tako efikasni? Zašto su dominantne najgore osobine koje neminovno survavaju ovo društvo u bezdan beznađa? Ovaj narod je, tokom svoje historije, znao biti i promišljen i vrijedan, na pravoj strani, sa svijetlom slobodarskom tradicijom, imao je hrabre i pametne ljude. A danas, sve loše, sve zlo i sve što se ni imenovati ne može slilo se u sadašnjost i roditelji maltretiraju i muče svoju djecu.
Ova kolumna je, naravno, samo opis onoga što svi dobro znaju, ali o tome ne govore jer teško prihvataju. Ne živim u svijetu bajki; i ranije generacije imale su teške periode, traumatična iskustva, bremena prošlosti i ratne rane i postratne oporavke, ali su – nekako – njihovi vladari osiguravali svojim podanicima makar nadu. Nama su “oni” osigurali državu koja se delegitimirala kao normalna, (imamo) vladavinu mahalskog i rajinskog mentaliteta kao dokaz da nikad nismo došli do mentalnog stupnja građanina i stanovnika koji zna svoja prava i spreman je boriti se za njih. Bosna i Hercegovina je zemlja nezadovoljnih i promašenih i, uprkos “autoputu”, zemlja bez puta u budućnost.
Nacionalizam je po svojoj suštini pokret kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj – ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet. Kada bi nacionalisti bili racionalni (normalni!), što oni ne mogu baš zato što su nacionalisti, onda bi morali uvidjeti tu bitnu razliku; ali da su racionalni, ne bi bili nacionalisti. Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na – sentimentu, blago rečeno, a taj sentiment vjerovatno proizilazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma. Dvadeset i pet godina imamo matricu kojoj su u podtekstu krvna zrnca, poziv na kolektivni interes, na vitalni interes, na kolektivnu ugroženost, a sve to se – sve vrijeme – koristi kao paravan za osobno bogaćenje i bogaćenje interesnih grupa.
Dolazi pojedinac
Siguran sam da će puno vode Bosnom proteći prije nego što se na našoj političkoj sceni pojave dvije jednakopravne političke opcije ili, makar, desni i lijevi blok s jednom jakom strankom političkog centra, ali svi jednako državotvorno zainteresirani. Tome, naravno, mora prethoditi pojava građanske svijesti i ekonomski jake srednje klase. Premda ovaj scenarij zvuči kao bajkica, radije sam naivan nego proračunat i račundžija; zato želim vjerovati nije on ni tako nerealan i neostvariv. I sve će poteći od pojedinca, jednog, spremnog suprotstaviti se sistemu. Zašto? Zato što smo, sistemski i sistematično, namjenski i namjerno, uvjereni u istinitost potpuno besmislene tvrdnje da pojedinac ne može učiniti ništa te da je jedini način uspješnog, privatnog i javnog, djelovanja – zajedničko, skupno ili grupno.
A samo svjestan pojedinac u stanju je izdići se na razinu neuporedivo višu od trenutne na kojoj kao pravilo važi da: samo Bog zna, samo Bog (doista) ima i samo Bog sudi! Samo takvog pojedinca vlast ne zanima; samo će njemu biti lahko odoljeti svim iskušenjima koje vlast skrbi i nudi i, samo njemu treba dati vlast, jer samo će on voditi računa da ga vlast ne uprlja. A “oni”? Oni će biti daleko. U svojim inostranstvima, sa svojim haramima.
avaz
