Svako radi po nahođenju svome, a samo vaš Gospodar zna ko na Pravoj Stazi je! (Kur’an)
Konformizam i osjećaj svemoći, suvremenog čovjeka, dovodi u sklisku arenu na kojoj „prokližu“ i oni čiji moral je za nas neprikosnoven. Ili bar mislimo da jeste…
Haris Islamčević – www.harisislamcevic.ba
Pitanje morala je staro koliko i ljudski rod. Naime, stvaranjem čovjeka, jedna od darovanih mu blagodati je bio – moral. Svi božanski naputci čovjeku, koji su distribuirani putem glasonoša Božje Riječi ( a kojih je bilo preko 124 000), su prožeti moralno – etičkim porukama, instrukcijama i savjetima. Istina vjere u sebi nosi moralnost – čistoću. Svi dogmatski, pravni i drugi sadržaji bi bili besmisleni ukoliko ne bi bili moralno-etički kompatibilni. Glasonoše Božje Riječi, počevši od blagoslovljenog Adema, potom Nuha, Ibrahima, Musa, Isa, do Hvala, kao i oni čiji bivstvovani hodogram se pronašao između Stupova Poruke Božje, su bili hodajuće moralne vertikale. Dapače, zbog čistoće Poruke koja je mogla biti ucjepljena u blagoslovljena, čista, poslanička tijela, dragi Bog ih je odlikovao i učinio moralnim paradigmama, odnosno modelima moralne identifikacije.Svo-vremenski moralni uzor
Za razliku od svih Poslanih, Pečat Božje objave – blagoslovljeni Hval je učinjen trajnom moralnom paradigmom za sve ljude, do konačnosti Ovo-svjetovnoga Dana: Vi u Poslaniku islama imate svo-vremensko-kipuću ideju i uzor u moralnosti, …jer je On na najvećoj razini moralne čistoće, veli Bog kroz posljednju Objavu. Dakle, Muhammed, neka je Božji mir na njega, predstavlja neiscrpni moralni zdenac s kojeg trebaju piti sve duše koje su pouzdane u postojanje dragog Boga, i koje žele okrijepiti svoju moralnost koja se, uslijed raznih čimbenika, nerijetko transformira u potpunu svoju suprotnost.
Čitajući kur’anske svo-vremenske poruke, vidimo da Bog će čovjeka, to stvorenje u kojem su suksirani najprofinjeniji duhovni nektari, i koje je stvoreno u najljepšem skladu (ahsan at-taqwim), povratiti u stanje najniže vrijednosti, osim onih koji su pouzdani u Božje postojanje i koji svoje pouzdanje verificiraju kroz činjenje kreposnih, Bogu ugodnih- a društveno korisnih- djela.
Također, Bog nam na više mjesta kroz Kur’an ukazuje da propast jednog naroda (civilizacije) nije uzrokovana nepismenošću, industrijskom nerazvijenošću, nego upravo – moralnom izobličenošću. Pojava amoralnosti, korupcije, nepotizma, su „vjerni“ navijesnici propasti jednog društva. Čitajući povijest, mogli smo vidjeti da početak slabljenja i pada jedne civilizacije započinje kada su glavešine (za)počele se odavati „slatkim“ porocima, vinu i ženama…
Osim Vjere i teologije (kao njene znanstvene discipline), pitanje morala zaokuplja i filozofiju. Čitajući Aristotelove dvije rasprave: „Nikomahovu etiku“ i „Eudemovu etiku“, pronalazimo starogrčke korijene razumijevanja važnosti morala. Tako će Aristotel ustvrditi da je najveće dobro ono čemu težimo isključivo radi njega, i da svako umijeće i istraživanje treba da za cilj ima postizanje dobra. I druga spomenuta rasprava nastoji doći do odgovora što je to eudaimonia, odnosno blaženstvo (trajna sreća). U odgovoru na navedeno pitanje, Aristotel će kazati da je postignuće eudaimonie kriterij za pozicioniranje građana unutar polisa. Na tom tragu će zapisati da istinski građanini „vole vrlinu i teže višem dobru“, i da svako ko ne može navedene kriterije ispuniti se ne može smatrati građaninom. I na kraju će zaključiti da istinski dobrim životom mogu živjeti samo oni sa potrebnim znanjem i vrlinama.
Na koncu, zasebna znanost – etika, kao znanost o moralu, istražuje smisao, cilj, i ulogu moralnih normi, te uspostavlja vrijednosne obrasce za moralno vrjednovanje.
Poslovni i intimni „moral“?!
Ali, što je sa suvremenim čovjekom? Gdje oblitava duh sina vremena? Svjestan sam ja da je mnogo vremena prošlo od Božjeg Poslanika, da su se mnoge postavke društva iz korijena promijenile ( što se sasvim može razumjeti u kontekstu kulturnog, znanstvenog i industrijskog razvoja), ali pitanje (a)moralnosti je svo-vremensko pitanje. Za razliku od drugih varijabilnih kategorija, moralna čistoća je univerzalna, i trebala bi biti prisutna u svakom vremenu, na svakom mjestu, i u svim situacijama.Surova stvarnost je sasvim druga…
Promatrajući svoju životnu okolinu, i čitajući dnevni tisak (te suvremene zdravo-razumske toksikante) dolazim do poražavajućih činjenica. Imajući u vidu popularnost „žutog tiska“, dovoljno nam ukazuje na (nisku) razinu svijesti današnjeg čovjeka. Konformizam i osjećaj svemoći, suvremenog čovjeka, dovodi u sklisku arenu na kojoj „prokližu“ i oni čiji moral je za nas neprikosnoven. Ili bar mislimo da jeste… Tako kad čujemo za „zgode“ ili „ne zgode“ u našem malom mistu, na tren se „zaibretimo“ u vremenskom periodu jedne poslije-podnevne kafe. I nakon toga, ništa. Postali smo društvo u kojem, izgleda, samo registriramo informacije, i brže-bolje ih potiskujemo u podsvijest, pod krinkom „ne tiče me se“.
Kada se dogodi nasilje u porodici u našoj blizini – ne tiče me se, kada vidimo razno-razne vrste malverzacija u našoj blizini, zloupotreba – ne tiče me se, kada prijetimo praško-distribuciju u našoj blizini- ne tiče me se, kada svjedočimo moralnim izopačenostima u našoj blizini- ne tiče me se…Čak i kad su nam „gole“ fakte pred očima, autistički ih promatramo… Sve dok sami ne osjetimo na „svojoj koži“ posljedice naše društvene pasivnosti. A da ne govorim za odgovornost pred dragim Bogom, i čuveno pitanje : „Kako si postupio u skladu s onim što si znao?“.
Nažalost, sve više svjedočimo pojavi dvojnog morala. Svakim danom smo u prilici da gledamo osobe koje se u društvu prikazuju u sasvim opozitnom stanju, nego što je ono činjenično. Jedan moral na poslu, a drugi u svojoj intimi… A šutnja i pasivnost predstavljaju svojevrsni „servis“ amoralnosti.
