Dušan Karpatsky (1935 – 2017), najvažniji prevodilac južnoslovenskih književnosti na češki jezik, umro je početkom februara.
O PRVOM PREVODU SA SRPSKO-HRVATSKOG:
Priču Branka Ćopića “Afrikanci” meni i jednom mom kolegi donio je naš profesor Vladimir Togner, koji je bio Sarajlija, i rekao nam:
“Dečki, ja mislim da biste vi ovo mogli prevesti.” Bio sam tada na trećoj godini studija. Profesor je mislio da bi se prevod mogao plasirati u neki od čeških satiričnih listova. Kolega i ja smo to zbilja zajedno preveli i poslali u jedan časopis, s tim što smo prevod potpisali pseudonimom, a njega smo sačinili kombinirajući naša imena i prezimena. Prevod je objavljen, ali je došlo do malog nesporazuma. Potpisali su to, naime, samo mojim imenom, ali su zato honorar poslali kolegi. Tako zapravo počinje moja prevodilačka karijera, tamo negdje u šestom mjesecu 1956. godine.
O MEŠI SELIMOVIĆU:
Roman “Derviš i smrt” prevodio sam sa ogromnim oduševljenjem. Meni je tema bila izuzetno privlačna: čovjek i vlast. Knjigu sam prevodio upravo nakon ruske invazije 1968. godine. Ta je tema ne samo meni nego i čitavoj naciji, čitavom narodu, čitavoj zemlji, bila itekako aktualna. Osim toga, cijeli je roman nadahnut Kur’anom, jezikom Kur’ana, a posredno i jezikom Biblije. Prvo češko izdanje “Derviša i smrti” prodalo se u šezdeset i dvije tisuće primjeraka. Drugo izdanje nakon nekoliko godina prodano je u jedanaest tisuća primjeraka. Meša je bio osupnut, fasciniran velikim honorarom, a ja sam mu rekao: Zaslužio si!
O SAMOKOVLIJI:
Ima jedan bosanskohercegovački pisac kojeg izrazito volim, koji mi je tu, pri srcu; taj se pisac zove Isak Samokovlija. On je pisac komšijskog Sarajeva. Kad su za vrijeme ovog nesretnog rata pojedini moji prijatelji govorili: zašto ti tako strasno braniš tu jedinstvenu Bosnu, zar Andrić nije napisao da je Bosna zemlja mržnje, ja sam govorio da u jednoj Andrićevoj priči takvu rečenicu zbilja kazuje jedan književni lik, ali da kod bosanskog pisca koji se zove Isak Samokovlija u jednoj prozi umire židovski prosjak, a djevojčica iz katoličke obitelji mu kaže: Ne boj se, moja baka će moliti Majku Božiju i ona će ti pomoći. To je za mene Bosna.
O CENZURI I SLOBODI:
Iz perspektive čovjeka koji se od 1958. do 1989. godine, dakle više od tri decenije, borio sa cenzurom svake vrste, koji je u takvoj sredini pokušavao “progurati” Krležu i druge slobodoumne autore, za mene je prevrat iz 1989. došao kao dar Božiji. Brzo je, međutim, postalo jasno da sloboda traži još više odgovornosti. U slobodu su mnogi pohitali glavom bez obzira, grlom u jagode, i ne znaju uopće šta da rade od silne slobode. Mi smo se zapravo vratili u neki pretkapitalizam, u surovo doba prvobitne akumulacije kapitala, kao ono kad Krleže – u vrijeme osnivača obitelji Glembay. Tu smo mi negdje: ili se pljačka ili se krade. S te bi se strane moglo stalno jadikovati, u nekoj varijanti ujevićevske svakidašnje jadikovke, ali valjda ćemo nekad doći na nivo kapitalizma kakav je sada u zapadnim zemljama, gdje se pomaže kultura. Tamo bogati ljudi smatraju obavezom zarađeni novac investirati u kulturu.
(Oslobođenje – Muharem Bazdulj)
