Poslije krize je prije krize, moglo bi se parafrazirati trenutno stanje u Hrvatskoj. Sve više do sada doživljenih ”simptoma” govori u prilog slutnji da će se scenario ponavljati. Održavanje izbora u ovoj situaciji iole informiranijim građanima dojmi se kao bijeg odgovornih od novih izazova, i od posljedica prve krize koje će se tek manifestirati.
Religijski program HRT-a je u svojoj nedjeljnoj emisiji ”Mir i dobro” (21. lipnja 2020.) slušateljstvo počastio pregrštima ”razmišljanja” o čemu nas je pandemija podučila. Autorica priloga, teologinja-dogmatičarka (dr. sc. Valentina Kovač), posegnula je čak za autoritetom Jürgena Habermasa i za njegovom konstatacijom da je kriza urodila neznanjem i nesigurnošću.
Habermas je, preciznije protumačeno (v. Frankfurter Rundschau 10. travnja 2020., ”Soviel Wissen über unser Nichtwissen gab es noch nie”), konstatirao da je čovječanstvo u sadašnjoj katastrofi postalo svjesnije nego ikada prije svojega neznanja. Ustanovio je da krizna stanja izazivaju nesigurnost.
Valentina Kovač je zaključila kako se pokazuje da nas ni sva tehnologija, inovacije, rast napredak, kapital itd. ne oboružavaju potrebnim znanjem i umijećem (engl. know-how) kako se ophoditi s krizom globalnih dimenzija i nesagledivih posljedica.
Ljudski um sa svim svojim neslućenim sposobnostima, ipak ponekad zataji pred egzistencijalnim ljudskim pitanjima. Znamo da to i nije baš novo otkriće.
Poznate su granice ljudskog uma, kao i kritike kapitalizma, zapadnog, liberalnog tržišnog vrijednosnog sustava, a događa se da svatko nailazi na rub svojih mogućnosti.
Da sa ”zapadnim” liberalnim vrijednosnim sustavom nešto nije u redu, da je zastranio, da nailazi na granice svoje održivosti, svijet je – koliko samo ja pamtim – drastično iskusio 1973. godine u prvoj velikoj naftnoj krizi iz koje se izrodila kriza radnih mjesta, zapošljavanja, potrošnje… (kad je kartel zemalja-proizvođača nafte zavinuo slavine zbog podrške Zapada Izraelu u Jomkipurskom ratu).
Tada se moglo proučavati kako, kao u dominu, jedan za drugim potezom vuče niz ograničenja i odricanja, od kojih se Zapad nije oporavio sve do druge polovine osamdesetih godina, nakon Černobila.
Tada je upravo ”buknula” svijest o ugroženosti prirode zbog tehnologije, inovacija i težnje za gospodarskim rastom. Gospodarski rast je, istodobno, prepoznat kao blagoslovljen recept suzbijanja siromaštva i nerazvijenost. No taj se rast preobrazio u ozbiljnu ugrozu za čovjekov okoliš.
Neosporno je da je s padom socijalističkog, Istočnog bloka – glavnog zagađivača okoliša u Europi – čovječanstvo postalo svjesno da su tehnologija, napredak, inovacije, i sve to što se kritizira i hvali, kao pošast i kao blagoslov.
Papa Franjo također neumorno upozorava i na ekonomiju, kojoj nije u središtu Čovjek, kritizira i tehnički napredak, koji ne vodi računa o stvorenom Svijetu, uništava prirodu.
Papa Franjo je od svoje okružnice ”Laudato si” prepoznao povezanost između ekonomskog izrabljivanja čovjeka i uništavanja prirodnog okoliša. Zato upozorava da siromašni najviše stradavaju od izrabljivanja prirode i uništavanja njihovih prirodnih resursa. Cijeli pontifikat pape Franje posvećen je opciji za siromašne.
Plodovi ljudskog uma su blagoslov, ali mogu biti i prokletstvo. Svjesniji umovi govore o ambivalentnosti – i čini mi se da se to jasnije iščitava iz Habermasovog shvaćanja suvremenog načela scio ut nesci (znam da ne znam).
Habermas je izrekao još nešto, što nadilazi naše ”učeno neznanje” (lat. docta ignorantia). O društvenim posljedicama krize još ništa ne znamo. A mi moramo djelovati, usprkos nesigurnosti.
Djelovati, kako? Kritike napretka, rasta, tehnologije, kapitalizma, razvitka itd. završavaju na tome. Slušatelji ostaju sa svojim pitanjima i nesigurnostima.
Analitičari računaju da na jesen stiže ekonomska kriza globalnih razmjera koja će primorati Hrvatsku i ostatak Europe na vrlo racionalnu fiskalnu raspodjelu resursa. Analitičari tko o komu, stranke o pobačaju, istospolnim partnerima i njihovu pravu na usvajanje djece.
Djelovati, mislim na predizbornu utrku za izbore što ih je odgovorna garnitura izazvala bez potrebe, ali s jasnom kalkulacijom: Grabiti sada, dok ljudi još pamte uspješno djelovanje kriznog stožera. Kad tek postanu svjesni cijene koju će svi platiti za borbu protiv pandemije, onda glasači više neće biti toliko impresionirani.
I kao da su se sve stranke dogovorile da u proteklu krizu i njezin mogući nastavak ili novu krizu – neće dirati. Iako krizu ne trebaju ni izrekom spomenuti – posljedice se naziru, već su tu.
Niti jedna stranka nema niti jedan suvisli prijedlog za moguće zatvaranje malih obrtničkih radionica, obiteljskih gospodarstava, onemogućavanje djelovanja kreativnih poduzetnika…
Ministar turizma sve neuvjerljivije ”povisuje” brojke bookinga, sve teže ”uljepšava” dojmove. Nema mjesta zluradosti, imajući u vidu posljedice po sve one koji od turizma i samo od njega žive.
Nezaposlenost znači obiteljske tragedije, a tragedije su to teže kad znate da su se mogle preduhitriti. Kakav recept imaju političke stranke za prijeko potrebno skraćivanje radnog vremena i racionalizaciju radnih mjesta. To treba financirati ili dijeliti otkaze.
Što je strankama važnije: dobrobit što većeg broja ljudi ili skromnija dobrobit podijeljena među više ljudi? Dobrobit ili sigurnost?
Habermas i filozofi upozoravaju da bi bilo nehumano vrijeđanje ljudskog uma, pouzdavati se u ”imunitet stada” – ne samo u fizički imunitet, nego i u cjelovitost ljudskog života.
Geslo ”tko živ, tko mrtav“ (ta, neki će ionako umrijeti), nedostojno je inteligentnih bića, to je izdaja ideje humanizma.
Političari, doduše, nisu odgovorni za ljudsku sreću, ali su odgovorni za to da što većem broju ljudi omoguće jednake mogućnosti za ostvarivanje njihovih najboljih ideja, i odgovorni su za prevenciju nesreća i njihovih posljedica, koje se mogu predvidjeti.
Političar ne može izbjeći odgovore na aktualna pitanja – kako živjeti u nastavku krize i što smo do sada naučili i(li) trebali naučiti. Od političara ne očekujemo preporuke za stranku, nego za program.
Glasači moraju dobiti informacije koje im pomažu odlučivati – također očekuju obrazloženje za političke odluke, recepte i programe sa stabilnim pravnim temeljima i uvjerljivim, razumljivim argumentima.
Glasači ne očekuju nikakve poruke za jednoga i protiv drugoga kandidata i njegovu stranku, nego obrazloženje za odluku o jednom ili protiv drugog programa.
Nitko ne traži od njih da objasne zašto je jedan kandidat anđeo, a drugi vrag, nego zašto da se opredijele za jedne mjere, a protiv drugih.
Otvorenost, poštenje, iskrenost i stručnost – po tome mjerimo kvalitetu predizbornih poruka.
Još pametnije bi bilo, fokusirati svoju pamet na pronalaženje nužnih izlaza, za ”treći put”, za kreativna rješenja koja ne moraju nužno osmisliti sami političari.
Geslo Katoličkog socijalnog nauka XX. i XXI. stoljeća, ”Opcija za siromašne”, stavila bih u središte svakog razmišljanja o tome što bi političke stranke trebale razraditi kao svoj predizborni program.
Tjedan dana prije izbora krajnje je vrijeme okrenuti se pitanju kako živjeti u krizi i s njezinim posljedicama.
AUTOR: ANNA MARIA GRÜNFELDER
autograf.hr
