‘Uloga religijskih institucija je odlučujuća u izbornim procesima i ponajviše zahvaljujući religijskim institucijama nacionalne stranke održavaju toliku moć. S druge strane predstavnici nacionalnih političkih stranaka se miješaju u interne stvari religijskih institucija pa utječu čak i na raspodjelu službi i razmještaj vjerskih službenika’, kaže Drago Bojić, bosanski franjevac, u intervjuu s Đorđem Krajišnikom za Dane
U Mostaru je nedavno promovisana Vaša knjiga “Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju”, kako je ova knjiga nastajala?
Knjiga sadrži izbor tekstova i intervjua koji su objavljivani posljednjih godina. Riječ je uglavnom o komentarima društveno-političkih i religijsko-crkvenih fenomena. Tu su kritički tekstovi o Herceg-Bosni, Republici Srpskoj, o vjerskim zajednicama i njihovoj sprezi s nacionalnim strankama i politikom, o nacionalizmu i religijskom fundamentalizmu, političkoj pljački, banalizaciji i estradizaciji vjere… Sve te teme opterećuju naše društvo i društva u regiji i o njima se nužno mora govoriti i pisati.
Ono što je posebno zanimljivo jeste naslov knjige, u kojoj vezi u esejima koje knjiga sadrži bivaju povezani “zlato i tamjan”, gdje je dakle njihova simbolička ili stvarna veza?
Odabrao sam ovaj naslov jer mi se čini da dobro pokriva sadržaj tekstova u knjizi. Zlato ovdje simbolizira političku pljačku, svođenje politike na golu borbu za vlast koja donosi profit i otvara mogućnost pljačke javnog dobra i bogaćenja. Tamjan simbolizira predstavnike vjerskih zajednica koji su u paktu s politikom i koji sve to podržavaju i blagoslivlju. Korice knjige je osmislio sarajevski umjetnik Mirza F. Ibrahimpašić. Uz zlato i tamjan tu su i drugi simboli, primjerice krvava šahovnica kao simbol stradanja zavedenog i izmanipuliranog hrvatskog naroda pogotovo u Bosni, ali i kao simbol zla koje su pripadnici toga naroda učinili. Tu su i pomiješani križevi, nišani i krstovi kao posljedica rata i metafora apsurdnog ljudskog stradanja na svim stranama, a iza njih ogromni vjerski objekti kao simboli nehumanosti i bezbožnosti. Zatim, tu su i umnoženi Munkovi krikovi. Dok su političke i vjerske elite vezane za zlato i tamjan, mršavi, osiromašeni, obezvrijeđeni ljudi ispuštaju krikove koje nitko ne čuje. Mnogi od njih poniženi, razočarani, zastrašeni, sluđeni i egzistencijalno ugroženi odlaze iz ove zemlje. Ima i drugih simbola i trebalo bi više prostora da se sve to detaljnije analizira i objasni.
Budući da ste čovjek koji dolazi iz okrilja same crkve, koliko po Vašem mišljenju vjerske institucije u BiH trpe kritiku?
Ne trpe je nikako pa su i rijetki oni koji se usude kritički govoriti o svojoj zajednici. Zavedena je cenzura, a mnogi su samima sebi nametnuli autocenzuru jer im je tako lakše. Većina se oportunistički i kompromiserski povlači u šutnju. Vlast uvijek traži mehanizme kako da ušutka one koji ju kritiziraju, a mnogi joj se sami dobrovoljno i ne bez koristi izručuju. Naravno, nije nimalo jednostavno biti kritičar iznutra i nije jednostavno nositi teret slobodne misli i kritike. To je teška i zahtjevna životna borba, životni poziv koji traži puno energije. Ima i onih koji u javnosti paušalno kritiziraju religijske institucije kao da nisu dio njih, a istodobno iskorištavaju sve blagodati tih institucija i povlače se čim malo postane nezgodno ili opasno, jer se uplaše da će biti sankcionirani, da će izgubiti svoje ugode, komfore i pozicije. I onda im se dogodi ono najgore, da ih vlast kupi za novac i ugode i da od kritičara preko noći postanu suradnici vlasti ili čak i dio nje.
Najstrašnije je to što su se ušutjeli teolozi koji bi u religijskim zajednicama trebali predstavljati njihov kritički dio. Ali naši teološki fakulteti su se uglavnom sveli na produkciju novih kadrova bez kritičke misli, bez kritičke distance prema vlastitoj religijskoj zajednici i onome što ona baštini. Izlaze generacije mladih indoktriniranih teologa od kojih mnogi predaju vjeronauk u školama po mjeri uskih ideoloških interesa njihovih religijskih zajednica u žestokoj borbi protiv humanističkih i prosvjetiteljskih načela pod budnim vodstvom autoritarnih i nadmenih religijskih vođa. Religijske zajednice i mnoge njihove predstavnike zanima isključivo novac, moć i monopol i zato sve čine da se održi sadašnje stanje neprosvijećenosti vjernika kako bi njihovi religijski vođe zadržali svoje komocije i ugode, svoj elitistički status i bogatstvo. Zato se toliko i inzistira na zakonima i propisima, na dogmama i ritualima, na slijepoj poslušnosti i odanosti, jer je tako lakše zavoditi ljude i manipulirati njima. Pritom se ljude koji se usude drugačije misliti i odgovorno i etično živjeti svoju vjeru zastrašuje drugima i njihovim različitostima, truje ih se povijesnim neprijateljstvima, religijskim isključivostima i mržnjama, zlopamćenjima i osvetama. A masama vjernika je lako manipulirati jer su uglavnom neprosvijećeni i jer slijepo vjeruju svojim vjerskim vođama.
Šta je iz Vaše perspektive gledano najveći problem odnosa vjerskih zajednica spram onoga što je kritika njihovog rada danas, te da li postoji mogućnost njihove demokratizacije, tačnije koliko je zaista disonantnost moguća u tim okvirima kod nas?
Hijerahijsko ustrojstvo vjerskih zajednica onemogućuje njihovu demokratizaciju i one po mnogo čemu funkcioniraju kao vojni ili policijski sistemi. Zato se i u vjerskim zajednicama ljudi najviše bave pitanjem moći u beskrupuloznoj borbi za pozicije i vlast. Ništa to drugačije nije nego i na političkoj sceni, a u nekim stvarima je i gore, jer se sve odvija tajno i konspirativno u “svetom ruhu” i svetim prostorima. Sve se pokriva božanskim autoritetom pa se i najprizemniji interesi i najveće nepravde opravdavaju Božjom voljom. Od svega je najodvratnija božanska arogancija religijskih poglavara koji su si umislili da „prebivaju u nedostupnom svjetlu“, da su „nedodirljivi božji izabranici i pomazanici“ i ne dopuštaju da im se išta kaže. U crkvene zajednice su se uvukli politički modeli vladanja – još od vremena Konstantina i Milanskog edikta – hijerahijski i neevanđeoski modeli pa su onda i izbori ljudi za određene crkvene službe praćeni spletkarenjem i lukavstvom i često prolaze i zauzimaju prva mejsta nestručni, podobni i glupi.
Hijerahijsko ustrojstvo vjerskih zajednica onemogućuje njihovu demokratizaciju i one po mnogo čemu funkcioniraju kao vojni ili policijski sistemi. Zato se i u vjerskim zajednicama ljudi najviše bave pitanjem moći u beskrupuloznoj borbi za pozicije i vlast. Ništa to drugačije nije nego i na političkoj sceni, a u nekim stvarima je i gore, jer se sve odvija tajno i konspirativno u “svetom ruhu” i svetim prostorima. Sve se pokriva božanskim autoritetom pa se i najprizemniji interesi i najveće nepravde opravdavaju Božjom voljom
U kojoj mjeri su po Vašem mišljenju religijske institucije zloupotrijebljene kao produžena ruka političkih igara, i koliko su uticajan faktor u izbornim i drugim političkim procesima?
Neosporno je da politika zloupotrebljava religiju kad god joj to treba i kad god može. Ali to je samo dio istine u tome odnosu. Religijske institucije i njihovi predstavnici često i sami dobrovoljno stvaraju i održavaju pakt s politikom i nacionalnim strankama. U povijesti je poznata borba između duhovne i svjetovne vlasti. Ovdje su odnosi idilični, sve je pomiješano, a u takvim simbiozama vjera uvijek gubi na autentičnosti. Uloga religijskih institucija je odlučujuća u izbornim procesima i ponajviše zahvaljujući religijskim institucijama nacionalne stranke održavaju toliku moć. S druge strane predstavnici nacionalnih političkih stranaka se miješaju u interne stvari religijskih institucija pa utječu čak i na raspodjelu službi i razmještaj vjerskih službenika. To je posljednjih godina, nažalost, slučaj i u Bosni Srebrenoj, jer je najmoćnijoj hrvatskoj stranci HDZ-u prvenstveno stalo da ima kontrolu nad Katoličkom crkvom i njezinim predstavnicima pa su mnogi od njih produžena ruka politike te stranke i ponekad su glasniji zagovornici te politike od stranačkih pripadnika. Da HDZ sve ove godine ima toliku moć među katolicima i Hrvatima treba prije svega zahvaliti biskupima, provincijalima, gvardijanima, župnicima i svećenicima od kojih su mnogi u doslovnom smislu „njihovi“ stranački ljudi.
Slično je i s drugim vjerskim zajednicama i njihovim predstavnicima. Političari čak i ne moraju tražiti suradnike u vjerskim zajednicama, jer im se crkveni ljudi i ljudi iz vjerskih zajednica često sami nude, trčkaraju za njima, idu uz njih kao pratilje idola, fotografiraju se s njima zloupotrebljavajući religijske simbole. Takvi su napustili svoje temeljno poslanje, patološki su usmjereni na sebe i sve su sveli na korist i dobit. Kako su otužne, jadne i odvratne te scene u kojima se ljudi iz religije dodvoravaju političkim moćnicima, prodajući pritom svoje vlastito dostojanstvo i izručujući im ono najbolje što se veže uz vjeru.
Cijeli intervju preporučujemo pročitati u tjedniku BH Dani (broj 999, 5. 8. 2016)
