Na stotine besposlenih budalica, ovaj vikend, nosiće u jednoj balkanskoj vukojebini Donaldove i majice Hilari Klinton, iz jednog jedinog razloga – UZ KLINAC ONIM DRUGIM.
Ima li išta bitnije za građane Bosne i Hercegovine od borbe između Harukija Murakamija i Boba Dilana za Nobela?
Naravno da ima.
U našoj hipersređenoj zemlji, kojoj po standardu donekle može parirati samo Norveška, politički edukovani građani, podmazani hiljadugodišnjom demokratijom, odlučili su da izađu na ulice i daju podršku slabo razvijenim i zaostalim Sjedinjenim Američkim Državama u vezi sa predstojećim izborima.
Hilari ili Tramp, kotrlja se sarajevskom kotlinom. Čini se da je čitav svijet zastao i da će se na potezu od sarajevske Katedrale do spomenika Gavrilu Principu u Lukavici, odlučiti ko će biti 45. američki predsjednik.
U duhu demokratske tradicije, jedan dio građana stonog Sarajeva, podržao je demokratskog kandidata, Hilari Klinton, dok je drugi dio uz njenog oponenta, republikanca Donalda Trampa. Ovi drugi su takođe iz Sarajeva, ali to ne priznaju, pa im se dio grada zove Istočno Sarajevo.
Lud, luđi, naš čovjek
I ima li luđih ljudi od Hilari i Donalda? Znam, znam, reći ćete, ima onih 300 miliona Amerikanaca, koji su dozvolili sami sebi da biraju između lopovluka i ludosti. Ali, imali li luđih od njih? Svakako da ima. To su svi silni hobisti, asocijalni dokonjaci, profesionalni kafanski analitičari i svi ostali koji naprđuju i iznose svoje stavove “za” i “protiv” Hilaritrampomanije.
Ima li luđih od njih? Dabome da ima. Eto, u glavnom gradu naše pustahije, u toj sarajevskoj kotloni, dal’ zbog vazduha, nadmorske visine ili podzemnih voda, tek narod hudi ima besmislen običaj da se nadgornjava oko stvari koje ga se NIKAKO ne tiču. Na stotine besposlenih budalica, ovaj vikend, nosiće u jednoj balkanskoj vukojebini Donaldove i majice Hilari Klinton, iz jednog jedinog razloga-UZ KLINAC ONIM DRUGIM.
Sad će se poneko naći pametan, pa reći kako je razlog lud i neracionalan, ali, kad je išta pod ovim našim svodom urađeno zbog razuma i racionalnosti?
U zemlji koja kuburi sa predstavom Olivera Frljića i privatnim životom Branka Miličevića, alias Kockice, u zemlji, gdje tatini sinovi, kao na šahovskoj tabli ubijaju pješake od krvi i mesa, u zemlji gdje zemlje i nema, ovaj suludi galimatijas emocija-UZ KLINAC ONIM DRUGIM, jedina je životna filozofija za dobar dio unesrećenog naroda.
Nije, velim, pretjerano ljude briga što im se političari o njihovom trošku časte najnovijim Audijima i Mercedesima, što se hrane koliko mogu i to za džaba, pa još i izvoljevaju… Ne sekira se narod što im demokratski izabtani feudalci imaju mjesečna primanja u visini njihovih godišnjih (pod uslovom da rade)… Ma jook, brale!
Okreće se plebs američkom izborima. To se grade teorije vjere i zavjere, paktovi istorijskog prijateljstva i praistorijskog neprijateljstva, to Srbi vide Trampa kao vijekovnog zaštitinika svijetle kosovske tradicije, to Bošnjaci vide Hilari Rodam, kao najsvijetliju poveznicu saveza sa njima…
To se stvara histerična bitnost od ionako nebitnih života. Hilari i Tramp. Hilari i Tramp…huči kotlinom.
Jer šta drugo rade Hilari i Donald u svojim štabovima, nego po čitav dan preko kamera instaliranih na dronove, prate uživo stanje u Bosni i Hercegovini.
Jebo te, kakav Rusija, EU, Kina, kakva Sjeverna Koreja, kakva Afrika i Azija, kakva unutrašnja pitanja Amerike. Najbitnije je predsjedničkim takmacima čuti šta misle o njihovim kampanjama Nerko iz Nedžarića i Milisav sa Pala. To je od istorijske važnosti za američku naciju. Na stranu sad te trivijalnosti, što Nerko i Milisav u životu nisu vidjeli američki pasoš, a kamo li Ameriku. Na stranu, što niti imaju rodbine, niti poznaju nekoga ko ima rodbinu u USA, tek njih dvojica, kao svijetli primjeri “građanske zabrinutosti” izlaze da podrže američke predsjedničke kandidate.
Jel’ možete vi to da zamislite???? Ustvari, ne morate, samo prošetajte pa pogledajte.
Tri karte za bijeg iz Sarajeva
Ima onaj divni film, fikcija Božidara Nikolića “Tri karte za Holivud” gdje se neko selo u našoj pripizdini za vrijeme kubanske krize ‘62 podijelili na pristalice Kenedija i Hruščova. Izbila na kraju opšta tuča, a tri dječaka su u toj rapsodiji gluposti željela samo jedno, da kupe karte i zbrišu za Holivud. Jer fabrika snova im se učinila realnija, sigurnija i normalnija, od njihove sulude realnosti.
Sjećam se, kritika je najviše zamjerila reditelju na pojačanim hiperbolama, jer ko biva, sve je moguće, ali da se baš u selu na kraju svijeta dijele zbog Hruščova i Kenedija, ne ide, brate.
E, pa kritičar, dobro došli u jesenje Sarajevo 2016.
Ima da ima. Svega. Imam baba sa cekerom sa pijace i malo prokislog povrća, koje hodaju oko Katedrale u XXL majicama sa likom Hilari Klinton. Nekoliko kilometara dalje, opet djed- četnik, koji će svake sekunde baciti kašiku i otići bogu na istinu, navukao preko gunja t-shirt sa Tramposlavom.
U sveopštoj hiperprodukciji ludila, ostali su normalni jedino psi lutalice koji u hordama trčkaraju Sarajevom. Ali i oni gladni, pa napadaju ljude. Ko će pobijediti, vidjećemo.
Mislim na Hilari i Donalda. Ljudi su odavno izgubili. Ne od nesrećnih kerova, nego od samih sebe. Izgubili su negdje usput bitku za zdrav razum.
Samo u priči nema onih dječaka, izbjeglica iz besmisla, što bi rekao kantautor patosa Balašević. E, oni su ili odavno pobjegli u neki svoj lični Holivud ili zatvoreni i skrajnuti od surove lude realnosti žive svoje male izmaštane holivudske životiće.
Za to vrijeme, realnosti uz klinac i onim “drugim” uz klinac, Sarajevo kobiva, odlučuje ko će bito novi američki predsjednik.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar
Buka
