Dr. Ismail Palić: Bosanski jezik danas je jači nego ikad

Bosanski jezik danas je jači nego ikad kaže dr. Palić navodeći da ono što još nedostaje bosanskom jeziku jeste društvena briga. Intervju prof. dr. Ismail Palić je lingvista i jedan od autora Rječnika bosanskoga jezika

(SELMAN SELHANOVIĆ – Preporod.com)

Možete li, ovdje, istaći neke osnovne osobenosti bosanskog jezika, pogotovo u odnosu na srpski, hrvatski i crnogorski jezik?

– Izdvajanje osobenosti bosanskoga jezika nije moguće bez jasnog određenja samog pojma i termina bosanski jezik. Vidite, u vezi s tim, nažalost, postoje brojne nejasnoće i nesporazumi, čak i među lingvistima. Ja sam jedan od onih koji bosanski jezik vide ponešto drukčije od većine kolega. Za mene je bosanski jezik sve ono što ja kao govornik gramatički i leksički prepoznajem kao svoj vlastiti jezik. Ako ja, npr., slušam ili čitam ono što neko govori ili piše, pa zapažam da se on kao i ja stopostotno koristi istim gramatičkim pravilima u oblikovanju rečenica, istim riječima, da ima, npr., sedam padeža i da ih koristi kao i ja, da mu je riječ kuća ženskog roda, da uz nju mora i pridjev biti u ženskom rodu itd. itd. – šta mi ostaje nego da zaključim da taj i taj govori bosanskim jezikom. Zar je pritom važno kako se taj zove, koje je nacionalnosti, gdje živi, pa čak i to kako on lično naziva svoj jezik? Ne radi se tu o njegovom imenovanju jezika, nego o mome, a ja ga imenujem bosanskim, nemam kako drukčije. Meni ne treba naziv srpski, hrvatski niti crnogorski, to mi je viška, kao što mi je viška vlak kad imam voz, ili kazalište kad imam pozorište. Drugima, jednako tako, neće trebati naziv bosanski, ali ja nemam ništa s tim. Ako Hrvati svoj jezik zovu hrvatskim ili Srbi srpskim, neka, tako i treba, ali zašto bih ga ja tako zvao kad je isti kao i moj – bosanski. Dakle, za mene će to sve biti bosanski, ne sporeći pravo drugima da ga zovu kako god žele. Pa i ako kažu da i ja govorim srpski ili hrvatski, to će s njihove tačke gledišta biti potpuno tačno. Nacionalna pripadnost na našem terenu ne može biti kriterij jezičke diferencijacije, to je jasno. Kad bi mogla, onda biste otprve pogodili ko je ko, npr., u Kiseljaku, a to ne možete, ili ne biste po govoru razlikovali kiseljačkog Hrvata od onoga iz Siska ili Osijeka, a to s lahkoćom možete. Da budem potpuno precizan, bosanskim jezikom izvorno govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi te pripadnici drugih naroda i manjina. Oni koji bosanski jezik sužavaju i svode samo na Bošnjake čine veliku štetu tome jeziku.

Ipak, priznat ćete da se ne govori baš isto u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu…?

– Naravno, ali te su razlike periferne, ne utječu bitno na sistem jezika. One se tiču naglaska i izbora riječi. U tom pogledu vi imate i značajne razlike unutar same Bosne i Hercegovine: Krajina se, npr., razlikuje od srednje Bosne, i jedna i druga od Hercegovine itd., pa nećete zbog toga govoriti o različitim jezicima. Važno je da shvatimo da bogatstvo riječi izvire iz kulturno-historijskog naslijeđa jednog naroda. Naš je narod, npr., sačuvao popriličan fond riječi orijentalnog porijekla, Hrvati su, recimo, značajno obogatili jezik kajkavizmima i čakavizmima itd., ali ni mi ni Hrvati štokavci nismo unijeli nikakve inovacije u gramatiku, a jezik – to je prije svega gramatika. Gramatika odlučuje o tome imamo li posla s jednim ili s više jezika. Ako imamo posla samo s jednim, kao u našem slučaju, ima li ikakva smisla da ga nepotrebno imenujemo tročlano: bosanski/hrvatski/srpski, ili, kako to pomodno čine neke moje kolege na Fakultetu, bhs jezik, što je apsolutno neprihvatljivo.

Je li ista stvar kad govorimo o standardnom bosanskom jeziku?

– Ne, i to je onda ono što obično zbunjuje neupućene. Standardni bosanski jezik jeste onaj vid bosanskog jezika koji se svjesno normira kako bi služio za potrebe uže društvene zajednice kojoj mi pripadamo. Tu se, dakle, propisuje šta je od pojavnosti u jeziku za normu prihvatljivo, a šta nije, čemu se daje prednost, šta je poželjno, a šta nije itd. Takva pravila sadržana su u temeljnim normativnim priručnicima: za bosanski su to Pravopis (1996), Gramatika (2000) i ovaj rječnik (2010). Standardni jezik je jezik koji valja učiti, njime se ne progovara, on, da tako kažem, nije prirodni jezik. Kad je riječ o prirodnom jeziku, vi ne možete nikome određivati niti propisivati kako će govoriti; govorit će onako kako je naučio od roditelja, sredine – i to je u redu. Ali kad propisujete normu standardnog jezika, koji više nije stvar pojedinca, nego cijele zajednice, vi onda morate voditi računa o tome da zaštitite izvorne jezičke vrijednosti te zajednice, da sačuvate njezino kulturno-historijsko naslijeđe sadržano i predstavljeno u jeziku. Normalno je onda da se tu javljaju i uviđaju brojne osobenosti o kojima govorite.

Koliko se, po Vašem mišljenju, primjenjuje norma standardnog bosanskog jezika?

– Ja moram kazati da u tom smislu možemo biti uglavnom zadovoljni. Standardni bosanski jezik svojim vlastitim putem ide tek dvadesetak godina. To nije dovoljno dug period za potpuno prihvaćanje i stabilizaciju standardnojezičke norme. Pa ipak, većina normativnih rješenja dobro je prihvaćena i uglavnom se primjenjuje. Neka pravopisna rješenja pokazala su se neopravdanim i lošim, i ona će biti korigirana. Ipak, rastužuje činjenica da i među lingvistima ima zlonamjernika koji se bave kritizerstvom umjesto da daju vlastiti doprinos na korist bosanskome jeziku. Probleme nam, treba i to reći, prave i neki mediji koji selektivno prihvaćaju normu. Oni kažu: u redu je to, prihvatamo bosanski jezik i njegovu normu, ali, molim te, nemoj mi kahvu – čitav sam život govorio kafa, nemoj općinu – protiv nje sam ratovao itd. Dakle, imamo jednu pojavu u našem društvu da se svako proglašava pozvanim da propisuje i određene jezičke norme. To bi isto bilo kao kad biste vi sad rekli: evo, u redu, vozit ću desnom stranom, to mi odgovara, ali nemoj, Boga ti, da stajem na crveno, nemoj da moram poštovati ograničenja brzine…

 

Kako, kao lingvista, gledate na jezik u javnoj upotrebi, u medijima?

– Nažalost, gledam na to s tugom. Prije svega ima mnogo nepismenosti, neodmjerenosti, nedostatka jezičke kulture, usiljenosti, jezičke akrobatike i karikature. To je ono što je krajnje zabrinjavajuće.

Mislite li da je u medijima odviše neprimjerenih riječi stranog porijekla, kroatizama i slično?

– Naravno da mislim i na to. Svakodnevno nas jezički siluju nepotrebnim stranim riječima: implementacijama, stejdžovima, hepeninzima, fotošutinzima… U naš jezik čak ulaze, i mi to nažalost dopuštamo i prihvatamo, negramatične konstrukcije, kakve su Brčko Distrikt, Sarajevo film festival itd. Premalo činimo da to zaustavimo. Niko nema ništa protiv posuđenica koje su nam potrebne, ali zašto bismo kao slijepi uzimali sve što nam neko pruži. S druge strane, moramo biti jako oprezni kad se koristimo terminima kroatizam, srbizam i sl. Kroatizmi i srbizmi jesu riječi koje nisu uobičajene u našoj sredini, koje nisu dio naših jezičkih navika, npr.: vlak, kolodvor, žlica, kazalište, nazočiti. Po mome mišljenju mnogo se šta neopravdano proglašava kroatizmima. Razlog je tome prilično jasan: naš je jezik leksički dugo vremena bio izložen jakom procesu posrbljivanja, zbog toga nam i neke naše riječi sad izgledaju kao kroatizmi. Ne mislim pritom, naravno, na pojave agresivne jezičke karikature kad usred lijepog Sarajeva na televiziji slušamo vremensku prognozu i imamo jak osjećaj da je neko govori iz Zagreba. To je nešto sasvim drugo i posljedica je jezičke politike koja se za bosanske Srbe i Hrvate vodi iz Beograda i Zagreba, ne vodeći pritom računa o njihovim jezičkim navikama i specifičnostima.

 

Jezik medija mora poštovati jezičke navike sredine

 Kad je riječ o jeziku medija, čini se da je vrlo važno da se odvoji jezik medija i jezik na medijima?

– Da, svakako. Jezik na mediju pitanje je slobode svakog pojedinca, i ne možete tražiti od nekoga ko javno govori u svoje ime da govori onako kako to vi želite ili mislite da treba. On ima pravo da govori onim jezičkim izrazom kojim želi i koji osjeća svojim. Ali jezik medija mora poštovati jezičke navike sredine u kojoj taj medij djeluje, pogotovo ako ga finansiraju poreski obveznici. Prema tome, velika je odgovornost i obaveza ljudi koji vode medije da se pobrinu da jezik tih medija bude u skladu s očekivanjima onih kojima se ti mediji obraćaju. Mislim da se u tom pogledu vrlo malo čini.

Učestvovali ste u izradi Švedsko-bosanskoga rječnika. Kolike su danas potrebe za dvojezičkim rječnicima?

– Potrebe su velike. Najprije, oni trebaju svima koji uče bilo jedan bilo drugi jezik. Osim toga, mi smo prognani i raseljeni svuda po svijetu. Naši ljudi uče jezik sredine u koju su došli i, naravno, imaju potrebu za takvim rječnicima. I ne samo to, mnoga naša djeca u iseljeništvu danas bolje govore tamošnje jezike nego svoj maternji, pa im takvi rječnici trebaju da osvježe i poboljšaju znanje maternjeg jezika.

Kakvo je, inače, zanimanje studenata za bosanski jezik?

– Kad je riječ o Filozofskom fakultetu u Sarajevu, mi svake godine upisujemo planirani broj studenata. Među njima ima zaista dobrih, na koje se može ozbiljno računati. Nažalost, nemamo odgovarajuću društvenu podršku, da ih, npr., uključimo u istraživačke projekte, da stječu iskustvo, ali se ipak trudimo da im pomognemo koliko god možemo.

Predsjednik ste Bosanskog filološkog društva?

– Da. 2003. godine ja i nekoliko mojih kolega s Fakulteta osnovali smo Bosansko filološko društvo kao strukovno udruženje čiji je primarni cilj promoviranje filologije, dakle nauke o jeziku i književnosti, prije svega bosnističke. Prvi naš projekt bio je naučni časopis “Pismo”, godišnjak koji, evo, redovno izlazi sedam godina. Ponosni smo što je “Pismo” postalo vrlo ugledan časopis, jedini iz svoje oblasti u našoj sredini koji je indeksiran i uključen u relevantne međunarodne baze podataka. Osim toga bavimo se i izdavačkom djelatnošću i objavljujemo knjige, većinom prilagođene doktorske disertacije kolega s bosanskohercegovačkih univerziteta. Prošle godine započeli smo organiziranje međunarodne naučne konferencije pod nazivom “Sarajevski filološki susreti”. Ona je većim svojim dijelom bila posvećena književnom djelu M. Selimovića, S. Kulenovića i D. Sušića i u njenom je radu učestvovalo stotinjak naučnika iz desetak zemalja.

Šta, na kraju, mislite o stanju u kojem se bosanski jezik nalazi danas?

– Bosanski jezik danas je jači nego ikad. Ako pogledate šta smo sve postigli samo u posljednjih dvadesetak godina, ne možete a da ne budete zadovoljni. Najprije, svome smo jeziku vratili ime kojim smo ga kroz povijest nazivali, i ono je prihvaćeno i čvrsto ukorijenjeno. Dalje, objavljene su desetine i desetine knjiga vrlo važnih za njegovo naučno utemeljenje, među njima i sva tri temeljna normativna priručnika. Bosanski se danas izučava na više katedri u Bosni i Hercegovini, ali i u inozemstvu, gdje je prepoznat i prihvaćen kao punopravni član evropske i svjetske porodice jezika. Dakle, lingvisti uglavnom rade svoje. Ono što još nedostaje bosanskome jeziku jeste društvena briga. Prije svega mislim na institucije čija bi odgovornost bila briga o bosanskom jeziku. Time nažalost ne možemo biti zadovoljni. U glavama političara bosanski jezik još je uvijek dnevnopolitička tema, što je apsolutno neprihvatljivo.