-TopSLIDEKultura

Dogodilo se na današnji dan – 26. april

26. april (travanj) (26.4.) je 116. dan godine po gregorijanskom kalendaru (117. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 249 dana.

Događaji

1986. – Nuklearna katastrofa u Černobilu
2002. – Bivši učenik Gimnazije u njemačkom gradu Erfurtu počeo je pucati vatrenim oružjem na svoje bivše učitelje i ostale učenike ubivši 16 osoba prije negoli je počinio samoubojstvo.

Rođeni

121 – Marko Aurelije, lat. Imperator Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus, rođen kao Marcus Annius Catilius Severus (Rim, 26. travnja 121. – Vindobona (Beč), 17. ožujka 180.), vladao od godine 161. do smrti (po jednima od raka, po drugima od malarije), rimski car i filozof.
Pesimističke crte njegove stoičke filozofije javljaju se u razdoblju opadanja moći rimske imperije, pa se u njegovim kontemplacijama o pokvarenosti i taštini svijeta i o prolaznosti i kratkom trajanju ljudskog života pokazuju elementi fatalizma karakteristični za to povijesno razdoblje, a u izvjesnom smislu i za stoičku rimsku filozofiju u cjelini.
“Vrijeme je ljudskog života trenutak; bit tog života je vječiti tijek; osjet je nejasan; struktura čitavog tijela trošna; duša – nepostojana; sudbina – zagonetna; slava – nepouzdana. Jednom riječju, sve što se odnosi na tijelo slično je rijeci; sve što se odnosi na dušu – snu i dimu.”
Sve se zbiva ne samo u skladu s određenim poretkom već i u skladu s optimalnom pravednošću. Njegovo jedino djelo “Samomu sebi”, napisano na grčkom jeziku i nastalo na bojnim pohodima koje je car vodio tijekom cijeloga života (na jednome od njih je i umro, pretpostavlja se od malarije), filozofski je dnevnik u kojem se jasno ističu pomirljive tendencije njegove filozofije, kao i težnja k etičkom usavršavanju. Čak je i zlo u svijetu, po Marku Aureliju, dio svjetskog božanskog plana, i u ovom savršenom i harmoničnom svijetu ono je samo prirodna pojava koja ulazi u svjetski poredak stvari. Onaj, međutim, koji narušava taj poredak čini nepravdu, jer iz razumnosti svega postojećeg proizlazi potreba o pokoravanju postojećim zakonima. Život je prolazni trenutak:
“Zato provedi taj trenutak vremena u skladu s prirodom, a zatim se rastani sa životom isto onako lako kao što pada zrela maslina: slaveći prirodu koja ju je rodila i puna zahvalnosti prema drveću koje ju je odgojilo.”
Kao što je Bertrand Russell primijetio, čitajući Marka Aurelija jasno osjećamo dah jednoga umornoga i zasićenoga doba, doba kojega su najbolji protagonisti tražili utjehu u etici pasivizma i fatalizma. Stavimo li careve “Meditacije” pokraj Descartesovih, odmah je uočljiva razlika između jedne ere koja ide kraju i druge, pune nade i vjere u budućnost.
Marko Aurelije je posljednji car iz perioda znanog kao Pet dobrih careva (96. – 180.). Skoro čitava njegova vladavina ispunjena je ratovima. 162. godine partski kralj Vologaz III. je napao Armeniju i učvrstio na prijestolju svog kandidata. Namjesnik provincije Kapadokije mu je pokušao pružiti otpor, ali je poginuo u bitki. Partske postrojbe upale su u Siriju i napale sirske gradove. Rimljani su zauzeli Armeniju, a zatim i Mezopotamiju. Rimska vojska je prešla Tigris i upala u Mediju. Ali, među postrojbama se iznenada pojavila kuga, koja je Rimljanima nanijela velike gubitke. Rat je završio 166. Armenije je ponovno postala kraljevina. Veliki dio osvojenog teritorija vraćen je Partskom kraljevstvu. Pod rimskom vlašću ostao je samo sjeverozapadni dio Mezopotamije. U Arabiji je sagrađen limes. Već 167. na teritorij carstva provaljuju Markomani, Kvadi i Sarmati. Marko Aurelije je pripremio novi pohod, ali je već na njegovom početku umro Aurelijev vojskovođa i suvladar Lucije Var. Rat je završio pobjedom Rimljana 175., a dio barbara naseljen je na rimskom teritoriju. Rat s Kvadima i Markomanima je obnovljen 177. i Marko Aurelije kreće u novi pohod. I ovaj je pohod završio pobjedom Rimljana, ali se car razbolio i umro na području današnjeg Beča. Naslijedio ga je nesposobni sin Komod (180. – 31. prosinca 192.).

1573 – Maria di Medici, francuska kraljica

1798 – Eugène Delacroix bio je francuski slikar i najznačajniji predstavnik romantizma. Nastavio je tradiciju Rubensa i venecijanskih slikara. Sljedbenik je Théodora Géricaulta.
U 17. godini stupio je u atelje Pierre-Narcissea Guérina, koji je svojim strogim akademskim shvatanjima mogao malo utjecati na Delacroixa.
U pariškom je “Salonu” debitirao 1822. djelom “Dante i Vergilije u paklu”, kojim je obilježen prijelom između akademskog klasicizma i novog naziranja, koje se istodobno s književnim romantizmom, borilo za slobodu likovnog izraza. Slika je nastala pod uticajem Géricaultove slike Splav meduze.
Godine 1832. putuje u Alžir i Maroko, gdje dozrijeva njegov smisao za jake kolorističke ekspresije. Delacroix je velikom upornošću radio skice i studije svega što je vidio. Slikao je velike kompozicije, u kojima je prikazivao dramatske momente iz historije i savremenih zbivanja. Radio je i portrete, posebno likove muzičara. Time što je rehabilitirao boju kao počelo slikarske kreacije, nagovijestio je impresionizam.
Uz slike, ostavio je i dnevnik u kojem je iznio dragocjena zapažanja o slikarstvu.

1812 – Alfred Krupp, njemački industrijalac i istraživač
1894 – Rudolf Hess, nacistički ratni zločinac, bliski Hitlerov saradnik
1889 – Ludwig Wittgenstein, austrijski filozof
1917 – Ieoh Ming Pei, kineski arhitekt

1910 – Mehmed Meša Selimović bio je jugoslavenski književnik rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli.
U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu. Potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor Bosna Filma, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća Svjetlost. 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.
Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), Goranova nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH, nagrada AVNOJ-a, itd.
Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

1940 – Giorgio Moroder, italijanski producent i kompozitor
1960 – Roger Tylor, britanski muzičar (Duran Duran)
1977 – Tom Welling, američki glumac

Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close