Kultura

Dogodilo se na današnji dan – 20. maj

20. maj (svibanj) (20. 5) jeste 140. dan godine po gregorijanskom kalendaru (141. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 225 dana.

Događaji

1902 – SAD priznale nezavisnost Kube.
1917 – potpisana Krfska deklaracija
1941 – Drugi svjetski rat: Njemačke snage izvršile invaziju na grčko ostrvo Kretu.
2002 – Istočni Timor proglašen je nezavisnom državom

Rođeni

1656 – Johann Bernhard Fischer von Erlach, austrijski arhitekt i kipar

1799 – Honoré de Balzac (Onore de Balzak) (Tours, 20. maj 1799. – Pariz, 18. august 1850.), francuski pisac Duhovni je začetnik evropskog realizma. Prikazao je više od 2000 likova iz svih slojeva francuskoga društva te ekonomske, političke, socijalne i kulturne uvjete svoga doba. Sva ta djela čine cjelinu pod nazivom “Ljudska komedija”. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju “Škakljive priče”, primjer tipične francuske erotske tragikomike zvane “galski humor”.
Rođen je 1799. u Toursu u Francuskoj u malograđanskoj porodici. U Parizu je završio pravo, ali posvetio se književnosti. Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini pokušavajući u Parizu napraviti brzu karijeru. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Razočaran prvim neuspjesima i željom da što prije stekne popularnost i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije, te se opterećuje dugovima za cijeli život. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha te napušta i taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Međutim, Balzac nije klonuo duhom. Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam. Piše romane u kojima se ispoljava sva njegova pripovjedačka snaga.
Prije njegovog pisanja, svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade. A Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za sticanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovjetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv – ljudska komedija. U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio uspjeti u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokraticom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je prelazna figura između romantizma i realizma – s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantične strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s tačnim i autentičnim podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea nastoji sistematski, klasificirati panoramu svojih savremenika iz tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana, s često sličnim ili istim likovima, koje je možda susretao u okolo sebe, a dijele su u tri grupe: Studije običaja, Filozofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su mu: “Otac Goriot”, kao prvo realistično djelo, “Seoski liječnik, Sjaj i bijeda kurtizana”.
Balzac komponira ovaj roman, po zakonima dramske strukture, a težište stavlja na ekspoziciju i kritiku, kojima posvećuje i glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine teksta, pisac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći u analizi od vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi junaci kreću, polazeći od opisa eksterijera na opis interijera prostorija pansiona i postupno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami učesnici drame. Prilikom njihovog opisa, Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova, koje vješto povezuje s psihološkim crtama njihovog karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije. Na kraju takvog opisa čitalac si tačno dočara ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već zna i njeno porijeklo i materijalno stanje.
Balzac je razradio tri samostalne ali međusobno isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta – u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg proizvođača tjestenine, Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezana je sudbina Goriotova sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši bijedu pansiona gđe Vauquer i otmjene pariške salone i naličje velegradskog života, u kojem su novac i interes iznad svega. Treću fabulu u romanu predstavlja bivši robijaš Vautrin, čije je hapšenja popratio svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi.
Balzac je neumorno radio 16 – 17 sati dnevno, sedmicama se nije micao iz sobe. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, obećane, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne i neobuzdane energije s druge strane. Oženio se 1850. godine, nekoliko mjeseca prije smrti. Još za života je postao slavan pisac, a njegov plodan rad zaustavio se iste godine u velikoj borbi između života i smrti.

1804 – Mihail Glinka, ruski kompozitor
1806 – John Stuart Mill, engleski filozof i ekonom
1822 – Frédéric Passy, francuski humanist
1830 – Hector Malot, francuski pjesnik
1860 – Eduard Buchner, njemački hemičar
1882 – Sigrid Undset, norveška književnica
1883 – Fejzal I, irački kralj
1901 – Max Euwe, holandski šahovski velemajstor i predsjednik FIDE
1922 – Krešo Golik, hrvatski filmski i TV-režiser
1943 – Al Bano Carrisi, italijanski pjevač kancona
1944 – Joe Cocker, britanski pjevač bluza
1944 – Rudolph Giuliani, američki političar i gradonačelnik New Yorka
1946 – Cher, američka pjevačica i glumica

1992 – Damir Džumhur profesionalni je bosanskohercegovački teniser. Rođen je u Sarajevu, a porodica mu je porijeklom je iz Konjica. Tokom 2011. godine, prve u seniorskoj konkurenciji, osvojio je 4 pojedinačne ITF-titule, te isto toliko u parovima.
Kao junior bio je 3. na rang-listi ITF-a. Uspješno je nastupao na najvažnijim juniorskim turnirima u svijetu, među kojima su bili i Roland Garros, Wimbledon i US Open, sve tokom 2010.
Osvajač je titule evropskog juniorskog prvaka za 2010, a osvojio je i bronzanu medalju na LJOI mladih 2010. u Singapuru. Također je član i Davis Cup reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Umrli

1506 – Kristofor Kolumbo (ital.: Cristoforo Colombo, špa.: Cristóbal Colón, por.: Cristóvão Colombo, latinizirano: Columbus) (1451 – 20. maja 1506.) je bio italijanski istraživač i trgovac koji je preplovio Atlantski okean i doplovio do Amerika 1492. godine pod zastavom Kastilje, a s odobrenjem kraljice Izabele I. Vjerovao je da je Zemlja bila prilično mala kugla, i tvrdio je da bi brod mogao stići do dalekog istoka ploveći prema zapadu. Iako njegove ekspedicije nisu bile prve da stignu do Amerika, one su počele dugotrajnu vezu između novog i starog svijeta.
Kolumbo nije bio prvi Evropljanin koji je stigao do kontinenta; smatra se da su Vikinzi iz sjeverne Evrope to već postigli u 11. vijeku kad su uspostavili malo naselje kod L'Anse aux Meadows. Neki historičari smatraju da je nepoznati moreplovac preplovio Atlantski okean prije Kolumba i da je njegova informacija bila osnova Kolumbovih tvrdnji. Postoje mnoge druge teorije o ekspedicijama raznih ljudi i naroda do Amerike prije Kolumba; vidite članak o prakolumbijskim preko-okeanskim susretima.
Giovanni Caboto je bio prvi savremeni Evropljanin koji je stigao do glavnog kopna Američkih kontinenata (Kolumbo je uspio ovo uraditi tek u svom trećem putovanju 1498. godine). Caboto je poznat kao John Cabot zbog njegovih putovanja pod engleskom zastavom. 1497. godine on je plovio od Bristola na brodu Matthew, tražeći morski put do Azije. Stigao je do sjeverne amerike i on i njegova posada su postali prvi Evropljani od Vikinga koji su to uspjeli. Pretpostavlja se da je upotrijebio informaciju od Britanskih mornara koji su dobro znali ribolovna područja u blizini Newfoundlanda da bi počeo ekspediciju.
Kolumbo se iskrcao u Bahami i kasnije je istraživao većinu karipskog mora, uključujući Kubu i Hispaniolu, kao i obalu srednje i južne Amerike. Nikad nije došao do današnjih Sjedinjenih Američkih Država, ali mnogi Amerikanci smatraju da je on bio prvi Evropljanin koji je došao do “Amerike” i slave “Kolumbov dan”, državni praznik 12. oktobra.
Za razliku od putovanja Vikinga, rezultati Kolumbovih putovanja su bili brzo i trajno priznanje postojanja novog svijeta od strane Evropljanja, Kolumbovska razmjena vrsta, i prva značajna evropska kolonizacija Amerika.
Kolumbo je i dan danas kontroverzan historijski lik. Neki (uključujući mnogih indijanaca) smatraju da je bio odgovoran, direktno ili indirektno, za smrt mnogo miliona starosjedilačkih naroda, evropsko iskorištavanje Amerika, i ropstvo u Karipskom moru. Drugi smatraju da je bio izuzetno važan i pozitivan lik koji je dao ogroman doprinos Evropskoj ekspanziji i kulturi. Italijanski amerikanci ga slave kao ikonu njihovog porijekla.
Historijski se smatralo da je Kolumbo bio Italijan, ali mnogi danas smatraju da je etnički bio nešto drugo. Razne teorije postoje za grčko, jevrejsko, kastilijansko, portugalsko i špansko porijeklo.

1622 – Osman II, sultan Osmanlijskog carstva
1859 – Josip Jelačić, hrvatski ban
1896 – Clara Schumann, njemačka pijanistica i kompozitor
1918 – Ferdinand Hodler, švicarski slikar
1947 – Philipp Lenard, njemački fizičar

www.magazinplus.eu – Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close