Povijest se opet ponavlja u i oko Banja Luke i beogradskog pašaluka Republike Srpske.
Opet smo svjedoci sve intenzivnijih brutalnih napada velikosrpskog vožda Milorada Dodika na – po mom skromnom kršćanskom mišljenju – autentičnog sveca i jednog od rijetkih episkopalnih proroka, banjolučkog biskupa Komaricu.
Komaricu se ponovo optužuje da u međunarodnim medijima po tko zna koji put lažno prikazuje stanje Hrvata u Republici Srpskoj.
Neposredan povod najnovijoj Dodikovoj agresiji je intervju koji je objavio bečki list Kurier, u kojemu je banjolučki biskup podsjetio na stradanja i progon Hrvata katolika u RS-u te upozorio kako se onima koji žele povratak neprestano stvaraju zapreke.
Biskupu Komarici Dodik je prijeteći poručio da “iznosi neistine i napada RS u kojoj stoluje i živi bez ikakvih problema, kao i svi Hrvati, Bošnjaci i ostali građani RS”.
Nije teško ustanoviti tko to u Banja Luci iz dušobrižničke boli hrabro govori istinu, a tko političko-propagandistički širi laži.
To ne znači da Dodik nije u pravu kada optužuje Hrvatsku da ometa vraćanje imovine izbjeglim Srbima, ali je zasigurno sasvim u krivu kada za to stanje optužuje biskupa Komaricu, dokazanog borca za jednaka prava svih ljudi bez obzira na geografski prostor, nacionalnost i vjeru.
Na svojim (pre)čestim međunarodnim putovanjima i nastupima imao sam prilike upoznati Milorada Dodika i Franju Komaricu.
Dodiku sam jedne naizgled davne godine bio čak i “sudomaćin” na National Prayer Breakfastu u Washingtonu. To je bilo prije američkog ukidanja vize Dodiku zbog nepoštovanja Daytonskog (ne)sporazuma.
Biskupa Komaricu poznajem bolje i izdaleka i (ekumenski) izbliza, te se stoga usuđujem ovako oštro kontrastirati njihove motive i stavove.
Bez trunke nostalgije moram priznati da mi se svaki puta kada vidim i(li) slušam bahatog Dodika i pridružene mu agresivce nekako simpatično nametljivo pjevuši naša vojnička “pjesmica slobode”:
“Banjaluko, grom u tebe puk’o
jedva sam se iz tebe izvuk’o.”
Pjevali smo je svi mi mnogobrojni vojnici u sivo-maslinastim uniformama u tom prelijepom bosanskom gradu ne tako daleko od Zagreba. Bilo je to onih šezdesetih godina prošloga stoljeća, baš u vrijeme kada se Tito konačno odlučio riješiti Rankovića, pa smo strahovali od neželjenog produženja vojnog roka zbog napete situacije.
Kao vojnik u toj Banjaluci doživio sam višekratna javna poniženja i kaznu kada je dežurni major otkrio da vjerujem u Boga te da posjedujem i redovito čitam “subverzivnu literaturu” – Sveto pismo, tj. Novi zavjet i međunarodni bestseller Johna Bunyana ”Put kršćanina”.
Mnogo je gore tridesetak godina ranije prošao moj nezaboravljeni duhovni mentor, pentekostalni pastor Ludvik Ullen. Zahvaljujući tom darovitom, umnom i duhovnom Prekomurcu, i ja sam poput njega postao Zagrepčanin, opredijeljeni kršćanin, a kasnije i teolog.
Kada je trebalo birati između neodoljivo privlačne stipendije na Strojarskom fakultetu i riskantnog odlaska na studij teologije (a prije toga u JNA, jer bez odsluženja vojnog roka se nije mogla dobiti putovnica), on mi je mudro i smjerodavno citirao svog i mog najvećeg Učitelja:
“Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, pa će vam se i sve ostalo nadodati!” Te su Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju 6, 33 odonda postale moto mog života.
Ullen je tri godine proveo u zatvoru u banjalučkoj tvrđi. Dva su mu puta udbaši pritisnuli pištolj na sljepoočnicu prijeteći mu da će ga ubiti ako se ne odrekne “svoje vjere u tog Isusa”, za kojeg je odvažno i radosno svjedočio i za kojeg je bio spreman i umrijeti.
Gospodin Ullen je ipak čiste savjesti i bez trunke mržnje po milosti Božjoj uspio živu glavu izvući iz Banjaluke.
Prigodom svog prvog posjeta odveo me kao vojnika do obližnje čuvene, četiri stoljeća stare džamije Ferhadije. Mudri je i duhovni učitelj meni kao mladiću koji se prvi put susretao s islamom dostojanstveno rekao nezaboravljive riječi:
“I ovdje se ljudi Bogu mole. I oni su Abrahamova djeca, a Isusa štuju kao proroka! Poštuj ih i voli jer jedino to je pravi kršćanski stav prema muslimanima.”
Tih sam se riječi najprije sjetio kada sam čuo da je grupa Srba 7. svibnja 1993. Ferhat-pašinu džamiju u ime velikosrpskog ludila, svetosavskog pravoslavlja i povijesnog osvetništva pretvorili u ruševinu.
Tih sam se riječi sjetio i 7. svibnja 2001. kada je trebao biti položen kamen temeljac za “obnovu” ove rijetke ljepotice među džamijama svijeta. Valja podsjetiti da je samo u Banja Luci srušeno svih šesnaest islamskih bogomolja, a da ne spominjemo kolike su minirali takozvani kršćani, zapadni i istočni, u čitavoj Bosni i Hercegovini.
Zar treba arogantnog Milorada Dodika podsjetiti što se dogodilo tom prigodom?
Umjesto civiliziranog čina polaganja kamena temeljca došlo je do masovnog kamenovanja sudionika. Opet se “dogodio (šovinizirani) narod” mržnje i nasilja.
Na ovu vjersko-političku manifestaciju mržnje pozvao ga je letak na kojem je velikim ćiriličnim slovima pisalo: “Braćo Srbi, danas će naš grad napasti islamske horde, uz pomoć zločinaca iz Austro-Ugarske i pokušat će opet da posiju sjeme islama u našem gradu. Dođite u 11 časova na plato gdje je bila Ferhadija i svojim prisustvom iskažite nezadovoljstvo ovim činom.”
Došli su, predvođeni “apostolima” mržnje, bradatim četnicima, pod šubarama s kokardama, slično vukovarskim krvnicima u studenome 1991. Šest su sati kamenjem (koje su noć prije dovozili kamioni gradskoga komunalnog poduzeća!) zasipali ugledne goste i nevine protjerane vjernike.
Da uz fizičke ozljede bude i vjerske uvrede, u dvorište su Islamske zajednice, tako su javile inozemne agencije, gdje su živu glavu spašavale žrtve napada, pustili jednu živu svinju i bacili nekoliko pečenih svinjskih glava. A vani su zapalili i uništili desetak autobusa kojima su pristigli islamski vjernici, dva vozila međunarodnih dužnosnika na čelu s generalom Kleinom te automobil tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije.
Jedan od rijetkih autentičnih heroja kršćanske vjere i ljubavi u dugogodišnjoj banjalučkoj i bosansko-hercegovačkoj etničko-vjerskoj drami biskup Franjo Komarica i taj je put bio na pravom mjestu. Među posljednjima je uz pomoć policije izišao iz kamenovane Islamske zajednice.
Hvala Bogu za inače sporu i neodlučnu međunarodnu zajednicu koja je u međuvremenu svojom politikom (više batinom nego mrkvom) uspjela dovesti do neke vrste pravde, barem u obnovi Ferhadije, koja je u svibnju prošle godine javno otvorena.
Biskup Komarica je tom svečanom prigodom izrazio svoju radost što je dočekao taj dan, a prisutni Dodik, iako je to bilo protokolom predviđeno, nije htio sudjelovati u programu.
Od Sarajeva do Washingtona, Zagreba i Bruxellesa neumorni je Komarica desetljećima hrabro pozivao na odgovornost i budio pozaspale savjesti političara, uvijek se zauzimajući za prava onih najslabijih i najmanje zastupljenih.
Komarica se konzistentno i hrabro suprotstavljao svim projektima etnički čistih teritorija i zloduhim idejama o tzv. humanim preseljenjima.
U onim najtežim vremenima 1994. godine, kada je gotovo četvrt milijuna Hrvata iz njegove biskupije protjerano, a na njega i preostalu manjinu vršio se pritisak da napuste svoja ognjišta, on hrabro ustraje na pravu ostanka.
U travnju te godine pisao je predsjedniku Tuđmanu: “Neka Vam bude i dalje jasno… da je naša opcija glede naše budućnosti na ovim prostorima i dalje nepromijenjena – mi želimo svakako ostati ovdje”.
Biskup Franjo je uvijek u ime evanđelja pozivao na etičku odgovornost i iskreno čovjekoljublje. Branio je i prava Bošnjaka i Srba, bez razlike, te neustrašivo kritizirao isključive nacionaliste među hrvatskim političarima. Rijetki prorok među biskupima!
“Pa se onda još hvaliti: ja sam veliki Hrvat, kršćanin, katolik – a činim nepravdu u ime hrvatskog naroda. To je grijeh. To je hipokrizija. Od hrvatskog političara očekujem da se zauzima i za ne-Hrvata, i od katoličkog političara za ne-katolika. Od svakog političara očekujem da se zauzme za opće dobro, a ne za svoj uski interes. Ali, krivi su i oni koji dopuštaju da ljudi tako uskih pogleda budu na vlasti. Što će takvi na vlasti?”
U prosincu 1994. u svom pismu tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu piše: “Stječe se dojam da je sve ovo s nama tako izrežirano da se nas izbezumi i jednostavno prisili na odlazak”. Tu je sumnju više puta izrekao i pred najvišim međunarodnim predstavnicima. I bio je, nažalost, u pravu.
U pravu je i bošnjački dopredsjednik Republike Srpske Ramiz Salkić, jedini dužnosnik u Bosni i Hercegovini koji je nakon ovotjednih Dodikovih optužbi i prijetnji stao u obranu biskupa Franje Komarice.
Ne pitajte me zašto šuti Dragan Čović!?! Sve se zna!.
Evo Salkićeve hrabre i, nadajmo se, istinoljubive izjave:
“Nedopustivi su brutalni napadi na biskupa Komaricu koji je jedan od dosljednih boraca za jednakost svih građana u RS. Ovakva razina javne komunikacije i činjenica da se predsjednik jednog entiteta već nekoliko puta obračunava s biskupom čija bi prava trebao štititi samo su karakteristični za Dodika, koji je prvak u kršenju prava ne-Srba u RS-u i najveći kočničar europskog puta Bosne i Hercegovine. Vrlo je važno da građani i političari u Europi ovo čuju i znaju.”
Zaključimo ovaj već predugi članak citirajući još jednom najvažniju poruku Franje Komarice.
“Odsutnost ljubavi sigurno vodi u mržnju, a mržnja uništava čovjeka. Mržnja degradira čovjeka. Mržnja izjeda čovjeka. Najveća i najtragičnija žrtva mržnje je onaj koji mrzi.”
Te izuzetne riječi evanđeoske duhovnosti rimokatoličkog biskupa Franje Komarice iste su kao riječi mog spomenutog duhovnog mentora, pentekostalnog pastora Ludvika Ullena koji me je kao vojnika JNA usred Banja Luke (na mjestu gdje su ga pokušavali ubiti!) poučavao kako kao kršćani ne smijemo mrziti komuniste.
Šteta što Franjo Komarica još nije primio Nobelovu nagradu za mir za koju smo ga mi neki argumentirano predlagali.
AUTOR:
autograf.hr
