Kultura

„Divan” Hafiza Širazija

ŠTA TO PJEVA ŠIRASKI SLAVUJ?! Latić: Ko pročita Hafizov Divan, raspoznat će munafike, a onda mu muftije neće htjeti klanjati dženazu!

 

ESEJ

Šest stotina godina ruka jednog Bošnjaka je čekala da otvori Divan Hafiza Širazija i čita ga na bosanskom jeziku u cijelosti

Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Stani ruko, zastani na čas! Da odamo počast prije nego otvorimo „Divan”.

Hvala Allahu koji je prvo pero stvorio, pa kad je pero prvi harf „ba” od bismile napisalo beskraj vasione svjetlom obasjao. Hvala Onome koji je šutljivu dušu Hafizovu stvorio u ezelu/prapočetku kao pupoljak da bi se rascvjetala kao ruža u Širazu.

Najviši lirski tron

Šest stotina godina ruka jednog Bošnjaka je čekala da otvori Divan i čita ga na bosanskom jeziku u cijelosti. Dok su Bošnjaci poznavali jezik jazije, arapski, turski i persijski jezik, samo rijetko povlašteni tim znanjem mogli su zboriti sa Hafizom Širazijem na njegovu „Divanu”. Kako je jazija iz škola potisnuta, kapitalna djela islamske znanosti i civilizacije bila su pohranjena u rafe biblioteka. Tek ove generacije Bošnjaka mogu zahvaliti Allahu da u svojim domovima mogu imati temeljna djela na bosanskom jeziku poput prijevoda Kur’ana, kakav je prijevod Besima Korkuta; zbirki hadisa, kakva je Buharijina; nekoliko prijevoda tefsira, zatim prijevoda „Mesnevije”, Dželaludina Mevlane Rumija i „Divan” Hafiza Širazija. Mogu se tu dodati još neka djela islamskih klasika, ali ovo su glavna četiri ćošeta na kojima počiva zlatna zgrada islamske civilizacije.

Vrlo malo se zna o životu najpopularnijeg istočnog pjesnika na Zapadu, a na Istoku se ni jedno pjesničko ime ne može ni primaći njegovom najvišem tornu lirskog pjesništva. On je podigao gazel kao pjesničku formu na nivo na kojem je Omer Hajam podigao rubaiju. Svi plodovi pjesničkog uma i srca, kojih su pune raspjevane bašče istočnjačkih civilizacija, samo su slični po okusu, unutarnjoj i slikama vanjskoj formi savršenih formi plodova i slika Hafizova „Divana”. Stoga je jednako utjecao na zapadno kao i na istočno pjesništvo. Zadivljen Hafizovom poezijom Gete piše svoj „Zapadno-istočni Divan” ( West-ostlieher Divan).

Ko je bio taj veliki genij?  

Ne zna se kad je rođen. Pretpostavlja se da je rođen u drugoj polovici 14. stoljeća (1325.). Rođeno ime mu je Muhamed, pjesničko Hafiz, a počasno Šemsudin. Po mjestu rođenja, Širazu, prozvan je nadimkom Širazi. U ranom djetinjstvu umro mu otac i on ostaje živjeti sa majkom. Pohađao je širasku medresu i u ranoj mladosti naučio je Kur’an napamet. Očito je bio veoma obrazovan. Po djelima se vidi da je poznavao arapski jezik, vjerske znanosti i istočnjačku književnost. Tvrdi se da je poznavao učiti Kur’an na četrnaest vedžhova, melodijskih varijanti, što govori o njegovom izvanrednoj muzičkoj nadarenosti. Takva inteligencija i moć pamćenja i takav dar muzikalnosti ključne su odlike Hafizovog intelekta koji se izrazio kroz gazele. Još u medresi je počeo krišom pisati poeziju.

Živio je skroman život, ali je bio i dvorski pjesnik u vrijeme dinastije Muzaferida. Postoji anegdota kada je zloglasni Timur Lenk osvojio svu Persiju 1385. godine pa tako osvojio i Širaz. Saznavši da u njemu živi Hafiz pozvao ga je. „S ovim mačem sam pokorio mnoge države i gradove u čast slave Samarkanda i Buhare, a ti ih poklanjaš jednoj djevojci za mladež na njenom licu”, zatim je citirao njegov stih: „Ako ona širaska Turkinja, vrati srce starome bećaru; za njen mladež ja poklanjam – grad Samarkand i šeher Buahru.”

„Tako je, veliki Vladar, zbog svoje takve darežljivosti izgledam ovako”, pokazao je na svoju odrpanu hrku.

Dženaza Hafizova

Nakon najezde Mongola, hafiz se povlači u svoju Đulćeštu, koja se nalazi u Musala-galu pokraj rijeke Ruknubad. Tu će u preseliti na Ahiret 1388. godine. Tu u Đulćeštu se nalazi njegovo turbe.

Na ulazu u turbe stoji stih: „Ako prođeš kraj turbeta moga, veledušno pokraj njega stani! Jer će biti hodočasno mjesto, gdje se kupe svijetleći rindani”.

Pošto je svojom poezijom kritizirao farizeje kako među šejhovima tako i među muftijama, ortodoksna ulema „koja je bila brižna za opstanak islama” dvoumila se o njegovom šerijatskom statusu.  Poznato je da je nekolicina, posebno sufijskih pjesnika i mislilaca ubijena zbog mišljenja i stavova, navodno, oprečnih šerijatu. Hafizovo pjevanje o vinu, krčmi, lijepim djevojkama bio je formalno dovoljan povod i izgovor za takvu raspravu.

Stoga je, kad je Hafiz umro, ortodoksna ulema zasjedala kako bi donijeli stav da li da mu klanjaju dženazu. Kako se nisu mogli složiti donijeli su odluku da daju jednom dječaku da nasumce otvori „Divan”, to se kaže baciti fal, i postupe po značenju posljednjeg stiha u gazelu. Njegov „lisanul gajib” tajni, mistični jezik, u gazelima je posebna, možda i najveća, odlika Hafizova „Divana”. Knjiga se otvorila na 78 gazelu koji svršava stihom: ”Nemoj žalit truda niti nogu da odeš Hafizu na dženazu, premda je u grijehu ogrezao, odšeta se kroz džennetsku stazu!” Ovaj stih je presudio u sporu među ulemom te su mu klanjali dženazu.

Slavuj iz Širaza

Hafizov prijatelj i učenik Muhamed Gulendam, koji je nakon učiteljeve smrti sakupio njegovu poeziju, naziva ga sa nekoliko titula, Učitelj majstora poezije, Ponos učenjaka itd, ali općeprihvaćeni pseudonim za njega je Širaski slavuj. Tvrdi se da je Širaz u ono vrijeme bio najljepši grad u Persiji. Hafiz je svom svojom dušom volio svoj zavičaj i tvrdi se da ga je samo jedan put bio napustio. Širaz je bio sav zasađen perivojima ruža od kojih se pravio najslađi đuljag. Uokolo grada su bili vinogradi kakvi se nisu mogli vidjeti nigdje na Istoku. Svake vrste voća i povrća tu su uspijevale. Sva ta ljepota je inspirirala Hafiza i on ju je sa puno ljubavi naslikao u svojoj poeziji.

Stoga on, obdaren vanserijskim darom za ukus i izbor krasnih izraza, pjeva o prirodi, ljubavi, vinu, mirisu ruža, pjesmi slavuja, vitkim čempresima, crnokim gazelama, o sreći života. I tek koliko upozorava na trn ružice, pjeva i bolu i patnji. Divan je čist o primisli na zlo i prljavštinu. Tek se spominje urokljivo oko, zvijezda zloslutnica, brige i sekrecija, a na dušmanluk prokletnika ni kap tinte potrošio nije.

Svu tu impresiju ljepote koja pršti i zrcali srećom, zanjišu vjetrovi Sabe i Nesima, i u kovitlacu zanosa te ljepote oduzmu pamet čovjeku koju Hafiz smiruje, tješi i liječi savjetima i umotvorinama mistične filozofije uz blagu, veoma blagu dozu sarkazma zbog ljudskog mudrovanja. Nije poznato da je Hafiz pripadao tarikatu, nekom derviškom redu, niti ko je bio njegov duhovni učitelj, iako on u pjesmi priznaje da je imao šejha, cjelokupno njegovo djelo pokazuje da je on veoma dobro bio upućen u sufizam. Njegovi gazeli su kao saće, a Divan, onda, košnica, meda najprobranije sufijske poezije od Mensura Haladža, Muhameda Šebestarija, Feriduddina Attara, Muhjidina Arebija i Mevlane Rumija. Hafiz je, nedvosmisleno to pokazuje njegov „Divan”, bio izvrstan poznavalac književnosti, šerijatskih i sufijskih znanosti.

Hafizov „Divan” započinje gazelom pisanim na arapskom jeziku, a svih ostalih 491. pisani su na persijskom. Dodatak „Divanu”, u prijevodu na bosanski jezik su pjesme „Divlja gazela”, „Sakinama” i „Pjesma o sviraču”.

„Saki name”, „Pjesma krčmarici”, prepjevao je Savfet-beg Bašagić, kao i još nekoliko stihova.

Bašagić je poznatiji po svojim nenadmašnim prepjevima rubaija Omera Hajama. Inače se smatra da je Divan” neprevodiv na druge jezike. Neki u tome vide zakašnjenje prijevoda od čest stoljeća na bosanski jezik. Bosanska inteligencija je pokazivala interesovanje za “Divanom”, što govore brojni prepisi rukopisa koji se čuvaju u Gazi Husref-begovoj biblioteci, odnosno komentari.

Koliko je poznato negdje tridesetih godina prošloga stoljeća Hadži Mujaga Mehremić, mesnvihan iz Sarajeva, prevodio je usmeno “Divan” i kazivao ga pred grupom ljudi. Njegov prijevod je stenografski zapisivao Hamdija Ćemo. Tako se smatra da bi se taj prijevod mogao naći negdje u familijarnoj zaostavštini porodice Mehremić.

Prevodilac dr Bećir Džaka, nažalost, nije doživio izdanje “Divana” u svom prijevodu na bosanski jezik. Troje mladih sarajevskih prevodilaca i pisaca, Amina Šiljak Jasenković, Muhamed Kodrić i Asmir Kujević, prepjevali su, odnosno stilizirali prijevod.

Kako čitati Hafiza?

O Hafizu su pisali najveći kritičari svjetske književnosti kao i sami književnici. Duga je kalvakada slavnih pera koji su u zanosu pisali o njemu. Ali isto tako, njegovu poeziju su čitale šire narodne mase i pamtile je tako da se ona tretirala kao narodno blago.

Prvi gazel u „Divanu” počinje sa vinom: ”O krčmaru, u krug čašu, pa nazdravi piće svima; s prva ljubav bješe lahka, al’ okruni s’ teškoćama.” Posljednji stih posljednjeg gazela završava: ”O Hafize, ukor Drage zato nek ti padne teže; možda si se ispružio više neg’ ti ćilim seže!”

Između prvog i posljednjeg stiha kao ladice raznobojnog cvijeća; ruža, ljubičica, jasmina, lala i zumbula, osiplju se riječi, na kovitlacu vjetrova Sabe i Nesima, kad zapušu iz daljina; i uz muziku harfe, lire, laute, defa i naja niz rime se nižu, te sliju u čaše i pehare, gdje se u odsliku vina bjelasa lice, ben, obrva, jamica na bradi, zuluf i kovrđe… A ponekad opet, pjesnik iz ćoška harbata i krpama svoje hrke, pokapane vinom, iz grudi ispusti oštre uzdahe aška da zasijeku draperije nebeske, dok mu strijela, odapeta iz luka obrva Drage, probada srce koje krvari.

Cijeli „Divan” je zaliven duhovnim pićem, svuda po njem pjevaju slavuji, sve miriše miskom i amberom k’o kad Draga raspe svoju kosu i češlja uvojke. Hafiz kao i drugi veliki mistični istočni klasici koristili su terminologiju ljubavi prema ženi i za duhovnu ljubav prema Bogu.

Zbog Hafizova mističnog jezika, „lisanul gajib”, punog alegorije i aluzija, gdje alegorija i realnost naizmjenično prelaze jedna iz druge, u njegovim gazelima jednako mogu uživati i sladiti se laik kao i pobožni mistik.

Kako će se u ovoj jezičkoj pomutnji alegorije, gdje se vino pije u mejhani, a obrve Drage su mihrab za ašika, osjećati jedan obični bosanski muslimanski čitalac, nenaviknut da hodi skupocjenim ćilimima drevne persijske civilizacije, već po rutavoj ponjavi svoje kulturne tradicije?

Radi laščine čitanja „Divana” jednom takvom čitaocu, evo jednog stiha iz „Mesnevije”:

”O srce, poslušaj, da te opijanje svako ne bi prevarilo: Isaa je opio Allah, a magarca je opio ječam.”

Sa ovakvim razumijevanjem Hafizovog pjesništva, blago kući u koju se unese ovaj kitab. Eto sreće, nek domaćica halvu ispeče!

GAZEL 180.

Sinoć vidjeh gdje meleki mejhanu su pohodili,

pa prah ljudski zam’jesili, u kalupe ga razlili!

Oni što su iza perde, što se nisu ogr’ješili,

sa mnom b’jedinm su zasjeli, pa po vinu udarili.

Bogu hvala na sastanku, i što smo se pomirili!

Svi derviši uz igru su i uz čašu zahvalili!

Nebo nije kadro bilo teret aška natkriliti,

pa su kocku od ljubavi meni ludom dobacili.

Nije vatra gdje no sv’jeća rasiplje svoj osm’jeh mili,

već je vatra vršilište leptirovo gdje se spali.

Spor uvaži i ispričaj kad zablude su dopali,

sedamdeset dva naroda, što Istinu nisu znali.

Sto nas kušnji vuče, mami – kak’ ne bismo zalutali,

kad su Adem – pejgambera jednim plodom tek zaveli.

Od kako su Persijanci prve pjesme ispjevali,

niko kao Hafiz ne zna poezijom da razgali!

/Prikaz knjige “Divan”, Hafiz Širazi, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo 2009. Godine/

(The Bosnia Times)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close