Dino Šakanović: BiH izbori – demokracija ili totalitarizam

Bosna i Hercegovina je šampion u izigravanju volje glasača. Nema države u kojoj je glasanje besmislenije od Bosne i Hercegovine jer je skoro nemoguće volju glasača pretvorit u obnašanje vlasti

AUTOR: Dino Šakanović
frontslobode.ba

Demokracija podrazumijeva da skupina većinom glasova izabere tko će je voditi. Međutim, glasanje samo nije dovoljno. Demokratski proces širi je od samog glasanja. On zahtijeva opće pravo glasa svjesnih i zrelih glasača, ograničeno trajanje mandata i poštivanje demokratskog procesa od strane izabranog na način da neće onemogućiti sljedeće glasanje.

Papu biraju kardinali većinom glasova, ali ne radi se o demokratskom procesu prije svega zato što je pravo glasa ograničeno na kardinale, a ne na sve kršćane. S druge strane, te iste kardinale imenuje sam papa što je apsolutno nedemokratski. Također, izbor pape je doživotan. Ne može ga se ni smijeniti niti ikako utjecati na njegove odluke od strane onih koji su ga izabrali. Bez demokratske kontrole i ograničenja trajanja mandata nema ni demokracije. Crkveni izbori su pod pritiskom. Kardinali moraju izabrati papu jer su zatvoreni, a vremenom im se počinju smanjivati obroci ukoliko ne izglasaju poglavara Crkve.

Svi ovi propisi rezultat su povijesnih trauma u razvoju Crkve. Papa nije smjenjiv iz razloga što se dešavalo da kardinalski zbor izabere papu, smijeni ga, izabere novog. I onda isti proces ponovi još jednom. Prva dvojica ne žele se odreći papinstva tako da su u isto vrijeme postojala trojica papa izabranih od strane kardinalskog zbora. Zbog toga se donosi propis da se ne može smijeniti papu. Kardinali se zatvaraju iz razloga kako Crkva na duži period ne bi bila bez poglavara što se također dešavalo kada kardinali nisu htjeli ili mogli izabrati novog poglavara. Kardinalsko pravo glasa je ograničeno spletom povijesnih trauma.

Crkva i nije demokratska institucija niti to pokušava biti. Zbog toga i ne treba očekivati visoke demokratske standarde. Zanimljivo je zapravo koliko su povijesne traume ograničile pravo glasa u demokratskim državama. Poseban je izborni sustav Velike Britanije koji se dug vremenski period nije dalje razvijao te danas ima jako frustrirajuća obilježja za sudionike političkog procesa.

Sustav glasanja za opće izbore zasniva se na izuzetno malim izbornim jedincama. Specifičnost jest način osvajanja zastupničkih mjesta. Broj glasova se ne dijeli proporcionalno kao u drugim zemljama. U drugim zemljama uobičajen je sljedeći sustav: Ako izborna jedinica delegira 4 zastupnika, jedna stranka osvoji 75% glasova, druga 25% prva stranka dobit će 3 zastupnika, druga stranka 1 zastupnika. Broj glasova recipročno se odrazi na broj zastupnika. Britanski sustav nije takav. Zasniva se na metodi „prvi prolazi“. Svaka izborna jedinica daje samo jednog zastupnika i to stranci koja osvoji najveći broj glasova. Iako djeluje kao sasvim uredan proces, nije. Često se dešava da se ogroman broj glasova uopće ne pretoči u mandate jer stranka nigdje nije bila prva.

Prošlogodišnji parlamentarni izbori u Britaniji doveli su upravo do takve situacije. Škotska nacionalna partija (Scotish national party- SNP) osvojila je 8,6% glasova i dobila 56 mandata. Nezavisna partija Ujedinjenog Kraljevstva (United Kingdom Independent Party – UKIP) osvojila je 12,7% glasova, 50% više od Škotske nacionalne partije, a nije dobila ni jednog zastupnika. SNP pobijedio je u 56 škotskih okruga dok je UKIP u engleskim okruzima bio treći te ostao bez zastupnika što je izazvalo frustracije njegovog vodstva.

Jako sličan izborni proces postoji i u Sjedinjenim Američkim Državama gdje predsjednika ne biraju glasači već delegati saveznih država koji se biraju na izborima. Na taj način moguće je osvojiti manje glasova, a više delegata što se i dogodilo 2000. godine kada je George Bush osvojio 47,9% glasova i 271 delegatski glas, dok je njegov protukandidat Al Gore imao 48,4% glasova, ali 266 delegata. Problem nastaje s raspodjelom delegatskih glasova po saveznim državama jer u nekim državama broj glasova daje više, a u drugim manje delegata. Zbog toga i jest nastala ova razlika. Preračunavanje glasova u delegate je loše odrađeno.

Još kaotičniji su predizbori Republikanske i Demokratske stranke za predsjedničke nominacije stranaka. Predizbori se širom SAD-a održavaju u periodu od 6 mjeseci. Države glasaju jedna poslije druge, a neke u isti dan. Zanimljivo je što države imaju drugačije načine glasanja i to do krajnosti. Neke države poput Iowe uopće nemaju glasanje u tom smislu riječi već se birači okupljaju u skupine koje se prebrojavaju. Veća skupina odnosi pobjedu. Zanimljivo je i određivanje tko može glasati. Postoje otvoreni, zatvoreni i miješani predizbori. Ponegdje mogu glasati samo članovi stranaka. U drugim državama mogu glasati svi građani. Neke države zahtijevaju da se u trenutku izbora glasači izjasne kao članovi stranke.

Sve ove varijacije utječu na izborne procese. U sadašnjim demokratskim predizborima Bernie Sanders uveliko se oslanja na nestranačke glasače i prolazi lošije u državama koje omogućavaju glasanje na predizborima samo članovima stranke. Postoji i paradoksalna situacija određivanja pobjednika bacanjem novčića. U Iowi je u 6 okruga bilo po pravilima glasanja izjednačeno. Ni jedna strana nije imala dovoljno veću grupu da ostvari pobjedu. Izborna komisija je u tom trenutku pristupila metodi određivanja pobjednika bacanjem novčića, „pismo-glava“. Hillary Clinton osvojila je Iowu s 23 delegata naspram 21 delegata Bernia Sandersa, iako je razlika u broju glasova iznosila samo 0,3%. Od 23 delegata za Hillary Clinton, 6 je osvojila bacanjem novčića – a da 6 puta za redom novčić padne na istu stranu potrebno je nešto više od uobičajene sreće.

Sve devijacije u izbornom procesu rezultiraju time da se biračka volja ne ostvari. Izbornim mahinacijama u skladu sa zakonom izigra se volja glasača. Mahinacije mogu biti mnogobrojne, a jedna od najstarijih i najčešćih mahinacija u skladu sa zakonom je prekrajanje izbornih okruga, što je još uvijek prisutno u Sjedinjenim Američkim Državama. Zamislimo da u jednoj državi postoji 7 glasača stranke A i 6 glasača stranke B. Država raspiše izbore. Demokratska volja glasača glasača značila bi pobjedu stranke A. Međutim, vlast obnaša stranka B kojoj se ne ide s vlasti. Stranka B umjesto direktnog glasanja uvede izborne jedinice, od kojih će svaka izabrati jednog zastupnika. Izborne jedinice poreda tako da su u tri izborne jedinice po 2 B glasača zajedno s 1 A glasačem u trećoj izbornoj jedinici. Preostalih 6 A glasača podijeli u 2 izborne jedinice. Kada se glasovi prebroje, stranka A osvojit će 7 glasova i 2 zastupnika, a stranka B 6 glasova i 3 zastupnika jer je pobijedila u 3 izborne jedinice.

Postoji i druga metoda, da stranka B napravi tri izborne jedinice s 2 B i 1 A glasačem. U četvrtoj izbornoj jedinici su preostala 4 A glasača. Kada se prebroje glasovi, stranka A dobije 7 glasova i 1 zastupnika, a stranka B 6 glasova i 3 zastupnika.

Ovakav proces naziva se gerrymandering. Pojam je skovan od riječi Gerry, što je bilo ime guvernera Massachusettsa i riječi salamander- daždevnjak. Gerry je 1812. skrojio takve izborne jedinice koje su izgledale poput guštera, savijene i izvitoperene, samo da ostvari pobjedu i izigra volju birača.

Bosna i Hercegovina je šampion u izigravanju volje glasača. Nema države u kojoj je glasanje besmislenije od Bosne i Hercegovine jer je skoro nemoguće volju glasača pretvorit u obnašanje vlasti.

Bosna i Hercegovina je povijesno istraumirana država. Na referendumu o nezavisnosti 1992. godine dva naroda su preglasala treći narod. I to iz različitih ciljeva. Zbog te traume današnji izborni sustav napravljen je tako da se preglasavanje nikad i nikako ne može ponoviti. Postoji smiješno mnogo razina vlasti od kojih se neke petljaju u biranje više razine. Kada građani izađu na opće izbore, biraju na četri listića. Glasaju za članove predsjedništva, zastupnike državnog parlamenta, zastupnike parlamenta Federacije ili Republike Srpske te dio građana zastupnike kantonalnih skupština.

Mnogo zvuči i kad se napiše, ali nije problem u broju već u načinu raspodjele. Članovi predsjedništva biraju se u dvije izborne jedinice – Federacija i Republika Srpska. Federacija bira dva člana, Republika Srpska jednog što je samo po sebi nepravedno. Paradoksalno jeste što izabrani članovi predsjedništva ne predstavljaju svoje birače već narode. Glasanje kao da i nema smisla. Željka Komšića izabrali su glasovi građana ali on u predsjedništvu nije predstavljao njih već Hrvate kao narod. Narod koji je većinski glasao za nekog drugog.

Smiješno jeste i što za pobjedu nije potrebna većina glasova kako je to uobičajeno u drugim državama već samo najveći broj glasova. Pobjeđuje onaj kandidat koji ima najviše glasova, neovisno da li je to 20% ili 70%. Na ovaj način u predsjedništvo ulaze ljudi koji nemaju podršku većine birača budući da ne postoji drugi krug glasanja.  Ako kandidat A osvoji 36% glasova, kandidat B 35%, kandidat C 29%, u predsjedništvo će ući kandidat A bez obzira što ga ne želi većina građana.

Isto tako je moguće da jedan kandidat osvoji 99,99% galasova, a drugi i treći kandidat glasaju sami za sebe i uđu kao ravnopravni u predsjedništvo sva trojica. Prvi s milijunima glasova, drugi i treći s jednim jedinim glasom. Kandidat s 99% glasova predstavlja jedan narod, kandidati s 1 glasom predstavljaju druga dva naroda. Potpuno bez obzira što su narodi željeli prvog kandidata, on ih nema pravo predstavljati.
Izbori za zastupnike državnog, federalnog i republičkog parlamenta, kao i zastupnike kantonalnih skupština su regularni po pitanju preslikavanja volje birača na broj zastupnika. Međutim, problem je što državni i federalni parlament imaju domove naroda.

Federalni Dom naroda popunjavaju delegati koje izabiru kantonalne skupštine. Raznim mahinacijama i stranačkim dogovorima redovno se dešava da Dom naroda popune delegati koji nemaju podršku birača. U Dom naroda Federacije ulaze i predstavnici „ostalih“ naroda što omogućava zastupnicima kantonalnih skupština da se izjasne kao „ostali“ i delegiraju sami sebe svojim glasom.

Ako se pogleda s vrha, izborne jedinice u Bosni i Hercegovini klasičan su primjer gerrymanderinga. Građani u Posavskom kantonu u istoj su izbornoj jedinici s Gradačcem i Tuzlom, umjesto s građanima u Brčkom, Donjem Žabaru i Šamcu s kojima se graniče. Trebinje nije u istoj izbornoj jedinici s Mostarom već sa Zvornikom. Sarajevo i Višegrad su u različitim izbornim jedinicama. Zvornik i Tuzla također. Bijeljina je u izbornoj jedinici s Dobojem, umjesto sa Zvornikom i Tuzlom.

Poseban problem je ogroman broj „zaštitnih mehanizama“ i razina vlasti te je praktično nemoguće uspostaviti vlast, bez obzira na broj glasova. Po rezultatima posljednjih izbora iz 2014. godine, stranka A bi mogla osvojiti 88% glasova, a da ne može sastaviti vlast budući da bi HDZ sa svojih 12% glasova svejedno kontrolirao Klub Hrvata u Domu naroda. Vrijedi i obratno. Stranka A može osvojiti 73% glasova i biti nemoćna formirati vlast jer bi SDA sa 27% glasova kontrolirala Klub Bošnjaka. Jednako bi SNSD ili SDS mogli sabotirati formiranje vlasti svojim delegatima.

Postavlja se pitanje tko je tu lud zapravo? Oni koji su napravili ovakav izborni sustav u kome je glasanje besmisleno ili mi koji to sve trpimo? Imamo pravo glasanja, ali ne možemo birati. Bez obzira za koga ma i 80% građana glasalo, na vlasti bi opet mogao biti ovaj drugi s 20% glasova jer može blokirati sastavljanje vlade. Zbog toga je nezaobilazan bez obzira što ga birači ne žele kao svog predstavnika. To nije demokracija već totalitarizam.

Savez komunista je imao barem nekakvo demokratsko biranje svojih rukovodećih tijela pa smo mogli govoriti o jednostranačkoj demokraciji. Biralo se komuniste koji će biti na vlasti. Sad nema ni toga jer predsjednik stranke imenuje sve, kao papa. U paketu, bez obzira na izbore, uvijek dobijemo jedno te iste u parlamentima i foteljama, zbog nakaradnog izbornog sustava koji im omogućava dolazak u fotelje bez obzira na glasove i volju birača.

Ne živimo u demokratskom društvu već u iluziji demokracije, totalitarizmu upakovanom u celofan demokracije u kome su izbori farsa, a glasači statisti za davanje legitimiteta već unaprijed poznatom ishodu.  Slobodno možemo glasati, ali nikako ne možemo birati. Sustav u kome 88% ljudi može željeti jedno, 12% drugo, a da bude po željama ovih 12% je dikatura. Ovakav sustav ne štiti nacionalne interese već otima građanska prava. Skrojili smo sustav na koji bi Gerry bio izuzetno ponosan. Ako se dobije manji broj glasova, kod nas to uopće ne znači gubitak vlasti. Potpuno je svejedno ima li neko 80% ili 20% glasova. Volja glasača potpuno je izigrana i zanemarena.

Svake 4 godine glumimo statiste čekajući u redovima da glasamo. Rezultat je ionako pozat. U vlasti će sjediti „vitalni nacionalni predstavnici“ makar dobili svaki po 1 glas, sami od sebe.