Možda smo zbog tih izbornih otrova kojima smo izloženi svakim izbornim ciklusom kapitulirali duhom bez otpora na društvene bolesti kao što su oportunizam, licemjerstvo, korupcija i poltronstvo.
“Nakon pregleda vijesti – gadi mi se život”, najčešća je rečenica koju čujem u BiH proteklih godina. Posebno se intezivira za vrijeme izborne kampanje, kada već umorna i marginalizirana većina građana pljuje po svakom televizijskom prilogu, bilbordu poilitičara i njihovim sloganima. Traje to dugo, skoro cijeli život, akumulirane su ogromne količine bijesa od nemoći i negativnosti u nama. Eto, to je onako kako se i ja osjećam od svoje rane mladosti jer su mi nacionalisti kidnapovali mladost ratom, a potom i dokrajčili u svom pljačkaškom razvlačenju mozga periodom tranzicije. Jedan sam od mnogobrojnih taoca države i ljudi koji “vode” državu nikamo, a sebe nazivaju liderima. Nije da nisam probao i konkretno uticati na svoju zajednicu, pa sam zagazio u politiku kao nezavisni akter sasvojim prijateljima i istomišljenicima, doduše uvijek volonterski, bio jedan od osnivača stranke, doživio neke male uspjehe (mnogi u toj stranci misle da su neuporedivo veći), a potom doživio neumitan poraz shvativši kako funkcioniše politički život u BiH. Izašao temeljito zgađen politikom i političarima o kojima nikada nisam ni imao visoko mišljenje, samo sam ga i iskustveno ovjerio. Međutim, ako gadljivost traje dugo kao u mom slučaju, negativni osjećaj se smanjuje pa samim tim i refleks odbrane organizma. Možda smo zbog tih izbornih otrova kojima smo izloženi svakim izbornim ciklusom kapitulirali duhom bez otpora na društvene bolesti kao što su oportunizam, licemjerstvo, korupcija i poltronstvo. Objavljene stranačke liste sa imenima kandidata za sve nivoe vlasti uz poneke časne izuzetke pokazuju kako mi živimo karikaturalnu demokratiju, imena su uglavnom poznata, po nekoliko puta su mijenjala stranačku garderobu, ali su u biti ostali lovci na poslanički paušal, zagarantovani lagodan život uz skute vlasti. Mnoge poznajem lično i u opoziciji i poziciji i znam kako im je jedini motiv profit koji donosi politički angažman. Iako se u svojim patriotskim tiradama pozivaju na patriotizam i narod, što je omiljena i dobitna kombinacija populista, u modernom vremenu se to zove stranačka sinekura radnog mjesta. Već i rizikovanje bilo kakve sinekure, nekom kritičkom opaskom svom stranačkom vrhu ili lideru, prikazuje se u javnosti prevelikom žrtvom, ravno onoj nekadašnjoj kada se rizikovala sloboda ili hljeb, pa se trči u osnivanje novih partija, pokreta i blokova sa izvedenicama iz nekadašnjih zastranjelih matičnih partija uz atributski dodatak da su sada pride i nezavisni. Međutim, ni ovi Izbori neće biti posebno historijski jer su u postdejtonskoj BiH svi takvi bili, ali će bitno odrediti sudbinu nacije, koju ne određuje hrabrost u ratu, već je određuje hrabrost u miru. Da li zgađeni politikom imamo volje, motiv, energije za takav preokret? Ukoliko to ostane samo čin individualne hrabrosti postaće materijal za poeziju, za predstavu ili film o nekom principijelnom i poštenom čovjeku, ali nije dovoljan i za promjenu koju svi tako željno trebamo. Samo kolektivna hrabrost elite ukoliko je nešto ostalo od nje, može promijeniti sudbinu nacije.
Naš politički idealizam mora nadjačati gađenje prema politici tako što ćemo zaustaviti ustavni i politički inženjering kojem svjedočimo, a čije bi posljedice mogle biti isključivanje iz građanstva velikog broja onih koji se s takvom politikom ne slažu, dok će se pojedinci svojim odlaskom iz zemlje sami isključiti iz takve političke zajednice. Treba dati šansu pojedincima i partijama koji rade na savezu, zagovaranju koalicionog djelovanja liberala i ljevičara, njima treba jasno reći kakvu zajednicu želimo. Ukoliko do toga ne dođe u postizbornom savezu, ovakva država će samo nastaviti reproducirati etno-fašistoidne pojave, koje su jedini jamac očuvanja socijalne hijerarhije i duboke klasne podijeljenosti. Etnička desnica je i dalje u državotvornom procesu, on za nju nije gotov sve dok ova zemlja ne bude u potpunosti etnički profilirana, a nije iskjučena ni mogućnost teritorijalnih razgraničenja sa etničkom kompaktnom većinom. Desnica je transparentna sa svojim političkim ciljevima na kojima temelji svoju vlast:
– želi održati status quo kao poredak i završiti poces tranzicijske pljačke koji će finansirati političke elite
– eliminirati opoziciju u izbornoj utakmici ali i unutar društva (ondje gdje je još ima, a to su pokoji neprofitni mediji, kultura i kritički dio univerziteta)
– suzbiti bilo kakav socijalni otpor policijskim i sudskim aparatom i tajnim službama
Njihov plan je jasan i zahtijeva političku borbu na koju, moram samokritički priznati, dobar dio našega kulturnog, društvenog i univerzitetskog sektora nije spreman, jer su kupljeni ili ucjenjeni egzistencijalno da šute. Ova borba jeste teška, ali je jedina koju moja generacija, i radi onih koji iza nas dolaze, mora voditi. Nužnost političkog angažmana na obrani osnovnih principa na kojima počiva sloboda je veća nego ikad ako se uopće jednom želimo naći u poziciji da se bavimo uređenjem svoje političke zajednice u miru i demokratiji.
Autor Dino Mustafić
