Dimna zavjesa kantonalnog monouniverziteta

U petak je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu održana Javna rasprava po pitanju nacrta teksta Kodeksa ponašanja i oblačenja na Univerzitetu u Sarajevu. Zaključci ove Javne rasprave korespondiraju sa zaključcima NNV-a (u trenutku pisanja ovog teksta) Elektrotehničkog, Ekonomskog i Filozofskog fakulteta – nacrt se odbacuje. U potpunosti. Prostim rječnikom rečeno, akademska zajednica nije samo odbacila nepismeni, kontradiktorni, plagijarizirani i amaterski nacrt Komisije Univerziteta, već ga i deligitimirala, a sa njim i ideološku poziciju sa koje politička moć koja (hoće da) kontrolira Senat nastupa. Ovdje se međutim ne smije biti naivno – ne radi se ni o kakvom ad hominem etiketiranju kodeksodavaca, jer oni tu nisu slučajno. Disproporcija razloga te njihove ne-slučajnosti i stavova fakulteta samo dokazuju da Vlast i akademska zajednica nisu na istoj talasnoj dužini, ona ne predstavlja akademsku zajednicu i niti ima dobre namjere spram nje. Ona ne uživa legitimitet akademske zajednice, ali je tu i njena pozitivna strana – ona je ujedinila profesore, saradnike i studente na istu stranu i iste ciljeve. Ona je omogućila uslove za izgradnju jedne svijesti, do koje ranije nije moglo da dođe.

Da kantonalna proizvodnja prosječnosti ima svoje dublje ideološke elemente koje je zamisao Kodeksa uspješno demaskirao već sam pokazao u prethodnom tekstu; on je odraz ideologije kantonalnog birokratskog ne-uma, a koja se ogleda kroz institucionalni monizam sakraliziranog dogmatizma i kontrole uma i tijela ucrtavanjem novih-starih svjetonazorskih principa. Međutim, isto tako, kako nacrt ovog Kodeksa demaskira sadržaj uklona iz kojeg dolazi, on tako poput dimne zavjese u javnosti uspješno prikriva njegovu, mnogo opasniju – ekonomsku dimenziju koja za cilj ima promjenu vlasničkih odnosa na Univerzitetu.

Jednizacija fakulteta

Svaka ideologija, stoga, poput lažne svijesti, hoće prikriti ekonomsku osnovu koja stoji iza nje i bez koje ona ne može funkcionirati samostalno. Marx bi rekao da ideologija svake klase odražava i interese te klase, a to su prije svega njeni ekonomski interesi, koji se kroz transfer poslušnosti kao dužnosti hoće prikazati općim. Iako je njihov ideološki momenat naizgled koherentan, on je i kroz formu i sadržajno proturječan – njegova normativna osnova počiva na famoznom i kontroverznom Zakonu o visokom obrazovanju koji je „nagrađen“ sa gotovo 100 amandmana na prošlogodišnjim javnim raspravama, a čiji je Kodeks sastavni dio. Naša je greška, očito bila u davanju samih amandmana. Trebalo ga je u cijelosti odbiti i ne davati mu legitimitet na taj način. Kodeks kao svojevrsni ideološki manifest u naznakama, samo je htio prikriti, čini se, jedan drugi aspekt ovog Zakona koji je, je li to uopće koincidencija, stupio na snagu kad i „bauk Kodeksa“ u javnost.

U sjeni bretela, tetovaža i piercinga, poslovnih tajni i ponašanja (a koji – podcrtavam – nisu nebitni), u Službenim novinama Kantona Sarajevo br. 28 od 5. jula 2018. godine, na osnovu članova 143., 145. i 146. Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo, Skupština Kantona Sarajevo na sjednici održanoj 26. juna, dan prije nego što će Senat utvrditi nacrt Kodeksa, donosi „Odluku o pripajanju fakulteta, akademija, naučnoistraživačkih instituta Javne ustanove Univerzitet u Sarajevu sa svojstvom pravnog lica Javnoj ustanovi Univerzitet u Sarajevu u okviru kojeg nastavljaju sa radom kao organizacione jedinice bez svojstva pravnog lica“. Fakulteti, akademije i naučnoistraživački instituti lišeni su svog pravnog subjektiviteta, oni postaju „Organizacione jedinice“, elementi neutralizacije za podređivanje ne-umu monouniverziteta i njegovog osnivača, Vlade Kantona. Univerzitet, kao monouniverzitet – približava se krajnjem sumraku svoga bivanja – monoverzitetu – kao izvanakademskom prostoru. Politički oblikovan, jedan ideološki svjetonazor postaje i jedini, stoga se on u svojom hegemonizmu doima kao jedina normalnost, pa se u nedostatku bilo kakve pluralnosti, stvara iluzija o njegovoj političkoj i ideološkoj neutralnosti. Monouniverzitet, samo je – dijalektički gledano – faza od Univerziteta do monoverziteta. A naum Kodeksa kao takvog jeste osiguravanje poslušnosti unutar njegovog prostora u kojem će se takav ideološki narativ uspjeti konzervirati i osigurati i u slučaju transfera političke moći na druge aktere, te sasjeći bilo kakvu mogućnost rađanja kritičkog i izvanhegemonskog. No, i potencijalne propustivosti tako kreiranog prostora, ovakav dizajn akademskoj zajednici ne obećava povratak intelektualne i materijalne autonomije – već ga na korištenje prepušta drugim akterima političke moći zarad ostvarivanja njihovih hegemonskih interesa.

Eliminacija Drugosti

Upravo je takvo korištenje Univerziteta nužno za postizanje hegemonije. U Gramšijevim uvidima, postizanje hegemonije upravo se i vrši kroz privilegovan pristup u raspolaganju društvenim institucijama preko kojih se hoće nametati vrijednosni okvir koji otvara prostor, dok ga drugima sužava, za njihovu kontrolu političkim, društvenim i medijskim – prostor unutar kojeg ideologija djeluje zarad legitimiranja rasporeda moći. Upravo to je ono što Althusser vidi kao državne ideološke aparate – religijske, obrazovne, pravne, kulturne, medijske institucije koji, za razliku od represivnih aparata države koji funkcioniraju putem nasilja – funkcioniraju putem ideologije.

No, šta nudi pomenuta Odluka? Pored ukidanja pravnog svojstva Fakulteta, a što je finansijski dio Zakona već i najavio, ona osigurava nastavak obavljanja djelatnosti Fakultetima, sada Organizacionim jedinicama, koje su obavljali i prije pripajanja, no pod izrazito drukčijim vlasničkim okolnostima – njihova imovina, prava i obaveze koje su stečene do statusne promjene postaju imovina, prava i obaveze Univerziteta u Sarajevu. To znači da će se nakon pripajanja izvršiti „prenos prava vlasništva na nekretninama sa fakulteta, akademija i naučnoistraživačkih instituta na Univerzitet u Sarajevu“. Gubitak imovinske autonomije, hoće se, dakle, legitimirati ideološkim, totalitarnim aparatom, u prethodnom članku pominjanog preškolavanja i brane kritike, pluralnosti i emancipacije legitimacijom dogme kao skepse, a vjere kao znanja. Ovdje se unutar neoliberalnog okvira opravdavanja postupaka poput outsourcinga i tržišno-menadžmentskog principa, pervertira u prostor u kojem se, na najtragičnijem mjestu, susreću najgore staljinističko nasljeđe birokratiziranog državnog vlasništva s jedne, te težnji za prvobitnom akumulacijom kapitala pojedinaca s druge strane – zbog čega pojedinci nove generacije etno-klase moraju nastupiti kao dio kolektiva koji stvaraju po sopstvenim mjerama i hoće ga izjednačiti sa sopstvenim vizurama i interesima – uz pomoć bivših gospodara rata i neupitnog autoriteta religijskih zajednica.

Kanton Sarajevo, kao osnivač, zadržava sva prava nad Univerzitetom, ali isto tako – veoma bitno – od ove Odluke u Članu 6. izuzima – teološke fakultete – oni, dakle, kao stubovi ideološke moći zadržavaju svoj pravni status i akademsku autonomiju, u čemu se „svjetovni“ fakulteti, konačno i normativno, stavljaju u inferioran položaj trijumfa dogme nad skepsom. Kreiraju se „moralne geografije“ u kojima određeni ljudi, stvari, procesi i pojave, pripadaju ili ne pripadaju u određene prostore koje produciraju Istost, jednizaciju koja na svaku Drugost gleda kao odstupanje, kao bolest – nešto prljavo, patološki iskvareno i nemoralno. Ideološki krug monouniverziteta kao istosne cjeline između Kodeksa sa jedne strane, te njegove materijalno-ekonomske pozadine s druge strane – susreće se u ovoj tačci – i transformira u monoverzitet. Ovdje se, veoma jasno – očituje stvarni centar političke moći i odlučivanja postdaytonskog bh. društva. U međuporetku između tradicionalnog, neoliberalnog i regresivno-konzervativnog, u kojem se znanje objektivizira između robe i sredstva, ovakav ideološki kod se poklapa sa povratkom rigidno-desnih političkih strujanja u Europi i svijetu, a koji veoma brzo svoje pandane dobijaju i u Bosni i Hercegovini – na sve tri njene strane. Dokaz tome jeste politička zarobljenost svih studentskih asocijacija na javnim univerzitetima u Bosni i Hercegovini i povezanosti njihovih struktura sa takvim političkim opcijama u Europi i svijetu.

Otuđenje svijesti kao legitimacijski kod

Ne bi se ovdje dalje trebalo ni obrazlagati šta sve može da znači i kakve posljedice može da ima ovakva materijalna podređenost – svako se „odstupanje“ može, sada preko „Svetog trojstva“ – religijskih autoriteta, Vlade i monouniverziteta, kažnjavati preko imovine. Uz finansije, raspolaganje prostora postaje ključni element moći – njime se može određena oblast nagraditi nauštrb druge, kao što se i „neposlušni“ članovi akademske zajednice jedne Organizacione jedinice mogu „dovesti u red“ sužavanjem njihovog radnog ambijenta. Naposlijetku, posjedovanjem finansijske i prostorne moći – uz reduciranu autonomiju, postepeno se pod izgovorom tržišne neisplativosti mogu amortizirati i određene naučne oblasti ne samo kroz nastavne planove, upisne kvote i budžetska izdvajanja, već i „eliminaciju“ njihovog prostora kao osnove rada – ustupanjem drugoj Organizacionoj jedinici ili prodajom trećem licu. Na taj način se društvo kolektivno lišava svih onih aspekata za koje se ocijeni da nisu u skladu sa „moralnim i etičkim principima“.

Pitanje nacrta Kodeksa kao dimne zavjese u promjeni vlasničkih odnosa na Univerzitetu, stoga je u svojoj suštini itekako klasno i radničko pitanje – koje ne počiva samo kroz sistemsku podršku od strane postojećeg političkog sistema, već i kroz njegove postepene, latentne ali sigurne promjene koje će pratiti potrebe, ali i želje novih, mladih vodonoša trenutne Vlasti. Njegova moć nije toliko koncentrirana u postojećim, ionako zarobljenim, političkim institucijama, koliko i u izvanpolitičkom, neuhvatljivom hegemonističkom položaju religijskih zajednica i s njima povezanih autoriteta, te ambijentu socijalizacije unutar (etnički i vjerski) podijeljenog društva. Uz postojeću religijsku i političku kontrolu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja – univerziteti su zadnja vrata zaključavanja uma i legitimacije njegove, do tada stečene lažne svijesti koja mora trajno ostati usađena kao vrijednost. Kantoni postaju, kroz kreiranje sopstvenih obrazovnih politika na gorepomenutim načelima, embrioni novih, budućih, monolitnih i isključivih etno-zajednica kao novog oblika političkog (i svakako teritorijalnog) organiziranja… dalje je lako pretpostaviti šta slijedi.

Šta da se radi? Učiniti problem vidljivim!

Očito je da će do značajnijih alternativa trebati još nekog vremena, međutim, obruč koji se steže i guši, izlazi iz polja nevidljivog u svoju materijalnu manifestaciju. Ona će kao reakciju svakako imati povremena, brza i nagla kolektivna „izranjanja“ – poput čovjeka koji se guši u moru, pa posljednjom snagom izranja kako bi izbacio vodu iz pluća i udahnuo zrak, a zatim ponovno potonuo. Očito da je problem davljenika – ovladavanje morem. Tako je i problem akademske zajednice, sa kojim se mora suočiti – ovladavanje svojim prostorom – a to nije samo prostor naučne nepredvidivosti, skepse, istraživanja i znanja, već i njegove samoorganizirane djelatnosti i posjedovanja materijalne imovine kao neodvojivog elementa sopstvenog rada. Ne postoji druga alternativa do one koja će povratiti pomenuta sredstva u ruke Akademije. U jednom širem kontekstu, to je ovladavanjem svijesti o eksploatiranosti cjelokupnog društva od strane etno-klasnih elita 90-tih godina koji kontinuiranim pozivanjem na rat i manipulacijom emocijama legitimiraju zapravo sopstveni poredak koji su uspostavili i na čijim osnovama on i počiva. Njegova moguća kriza kojoj svjedočimo, uz konzervativne vjetrove iz Europe, daju mu novu formu samolegitimiranja.

Akademska javnost, kao i javnost općenito treba biti upoznata sa daljim tokom materijalnog i vlasničkog porobljavanja Akademije – rektor je prema pometnutoj Odluci obavezan da u ime Univerziteta, fakulteta, akademija i naučnoistraživačkih instituta podnese zahtjev nadležnom sudu za upis ovih promjena u sudski registar – a najkasnije u roku od 90 dana od stupanja na snagu ove Odluke, a ona je stupila na snagu u petak, 6. jula 2018. godine – dan nakon objavljivanja u Službenim novinama, dok je Ministarstvo za obrazovanje zaduženo da vrši nadzor nad njenim provođenjem, te će uz konsultacije sa politiziranim Upravnim odborom Univerziteta razraditi detaljne aktivnosti.

Parcijalne borbe protiv nacrta Kodeksa ili same Odluke za posljedicu će imati trošenje bespotrebne energije – stoga je energiju potrebno artikulirati i usmjeriti u jedan cilj – stavljanje van snage postojećeg Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo, te s njim i oslobađanje organa Univerziteta od utjecaja vlasti. Zakon povlači sa sobom i mnoga druga pitanja – tako primjerice pregovori sa Vladom oko kolektivnih ugovora na nivou Univerziteta u Sarajevu koji bi trebali regulirati prava i obaveze njegovih uposlenika, te im pružiti jednu vrstu sigurnosti nakon gašenja pravnog subjektiviteta članica tek su u početnoj fazi. Što znači da će kolektivni ugovori biti potpisani tek nakon što fakulteti/akademije/instituti na Univerzitetu izgube pravni subjektivitet, uprkos stavu rektora da je potrebno obrnuti redoslijed, ostavljajući na taj način pitanje statusa akademskog osoblja neriješenim – i to u vrijeme upisnih rokova, ali i samog početka akademske godine. Parcijalni otpori u drugim sferama već su počeli na više frontova koji ne poznaju nikakve graničnosti – ni etničke, ni prostorne, ni religijske, ni klasne – njihova je skrivena, još uvijek nedovoljno artikulirana intencija propitivanje postratnog poretka: ako izostavimo JMBG proteste i februar 2014., tu su samo ove godine protesti bivših pripadnika Armije i HVO-a, protesta protiv kriminalnog backgrounda vlasti RS-a zbog sumnjive pozadine ubistva Davida Dragičevića, a čija je slična matrica veoma brzo prepoznata i na nerazjašnjenom ubistvu Dženana Memića u drugom bh. entitetu, protesti protiv otimanja javne imovine, akciza, te kontinuiranih protesta radnika diljem države zbog brojnih sumnjivih privatizacija, na kojima su udareni temelji novoj, etnički determiniranoj, postdaytonskoj Bosni i Hercegovni. Te otpore sada treba udružiti u jedan.

Dešavanja oko Univerziteta samo su jedna manifestacija istog procesa. Stoga, potrebno je snage usmjeriti – i na rušenju Zakona o visokom obrazovanju, ali i delegitimaciji cjelokupnog poretka na kojem ovakva država počiva, a preko kojeg određene političke elite crpe svoju moć i hoće oblikovati nove realnosti za njegovu, još regresivniju transformaciju. Nalazimo se naizgled u jednoj kontradiktornosti – može se činiti upitnim koliko je određena politička promjena moguća unutar postojećeg političkog poretka, ali isto tako, on se i ne može mijenjati ako za to ne postoje uslovi koje on sam stvara. Kroz rigidnost i materijalizaciju ideologije vladajućih stranaka i njima podređene političke arhitekture, štaviše je moguće da prije dođe do ozbiljnijih intencija u njegovom sopstvenom prevladavanju. Javnost i bosanskohercegovačko društvo – trebaju ujediniti svoje snage i ustati protiv poretka, ali istovremeno – i protiv svih njegovih sporednih manifestacija sa kojima se susrećemo i koje on oblikuje. Međutim, ako takvi otpori ne budu imali jasne alternativne politike i vizije – ova će nastojanja veoma brzo okončati u jednakoj tragičnosti kao i sva prethodna.

Potrebno je, u tom maniru, ovu Odluku i sve manifestacije postojećeg Zakona učiniti vidljivim!

Samoorganizirani profesori, saradnici, radnici i studenti, zajedno sa javnosti ne smiju dozvoliti da se pomenuta Odluka provede. Oni, stoga, moraju istovremeno raditi i na oblikovanju nacrta novog Zakona o visokom obrazovanju dok političkim pritiscima, štrajkovima i protestima, ali i svim drugim političkim i demokratskim metodama i sredstvima ne stave postojeći van snage. To neminovno znači i revitalizaciju tijela Univerziteta od vlasti, jer bilo kakav prijedlog akademske zajednice prema Univerzitetu će pasti na njegovim inficiranim tijelima. Ovakve strategije djelovanja ne traže legitimaciju bilo kojeg post-Zakonskog akta, već njihovo odbacivanje. Pitanje akademske slobode, treba to baš na ovom mjestu podcrtati, nije samo pitanje Sarajeva. Sjetimo se nedavnog primjera sa Univerziteta u Tuzli i odnosa na relaciji Univerzitet – Vlada. Stoga, solidarnost je ključna strategija djelovanja. U slučaju da dođe do provedbe Odluke o pripajanju fakulteta /akademija/ instituta Univerzitetu, a s tim i gubitka njihovog pravnog statusa, treba se biti jasan sa uslovima – ne smije se dozvoliti početak nastavnih aktivnosti u narednoj akademskoj godini, već to vrijeme i prostor za iskoristiti zajedničko djelovanje. Studentima je postalo jasno kako su jeftino iskorišteni i uslovljeni za donošenje ovog Zakona pričom o dva ispitna roka u septembru, a akademsko osoblje treba biti svjesno da veoma lako može biti uslovljeno – prije svega kroz pregovore sa Vladom po pitanju kolektivnih ugovora. Ideološke matrice potrebno je učiniti vidljivima da bi se moglo boriti protiv njih. Možda nije 1968. godina, ali nam nije ni daleko, udaljeni smo svega pola stoljeća od nje.

Autor: Jasmin Hasanović

Prometej.ba