logo
VGT

Da li je BiH ‘krava muzara’ za njene susjede?

Objavljeno prije 3 sedmice . u ned, sep 3rd, 2017

Tema Mosta Radija Slobodna Evropa bila je čerupanje Bosne i Hercegovine. Sagovornici su bili dva profesora univerziteta – Zdravko Grebo iz Sarajeva i Miodrag Živanović iz Banjaluke.

Bilo je riječi o tome kako trenutno najviši funkcioner Bosne i Hercegovine, predsjedavajući Predsjedništva Dragan Čovićpodržava Hrvatsku u njenom sporu sa Bosnom i Hercegovinom oko izgradnje mosta na Pelješcu, zašto se Republika Srpska odrekla milijardu i po eura u korist Srbije, kome odgovara da se Arapi masovno naseljavaju u Bosni i Hercegovini, zašto se za zapadnu Hercegovinu kaže da je najljepši dio Hrvatske, a za istočnu Bosnu da je najljepši dio Srbije, kako bosanski Srbi i Hrvati, kada se igraju sportske utakmice, navijaju za Srbiju i Hrvatsku, a Bošnjaci za Tursku, zašto bosanskohercegovačka vrhuška više brine o interesima stranih zemalja nego o interesima vlastite zemlje, kao i o tome kome je danas stalo do Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: U poslijeratnoj istoriji Bosne i Hercegovine ima na desetine primjera koji pokazuju da je bosanskohercegovačkim funkcionerima često bio važniji interes strane zemlje nego njihove vlastite. Najnoviji primjer je pružio trenutno najviši funkcioner Bosne i Hercegovine, predsjednik njenog Predsjedništva Dragan Čović, koji daje bezrezervnu podršku Hrvatskoj u njenoj namjeri da izgradi most na Pelješcu koji će, kako tvrde neki stručnjaci, Bosni i Hercegovini zatvoriti pristup otvorenom moru. Čović šta više tvrdi da je, kako on kaže, taj most prevažan za Bosnu i Hercegovinu.

Zdravko Grebo: Naravno da to ne bilo prvi put. Slično je bilo i kada je Tomislav Nikolić, kao predsjednik Srbije, proljetos obišao radove na mostu Ljubovija – Bratunac. Tada je rekao da taj most služi da se preko njego šetnjom stiže iz Srbije u Republiku Srpsku i dodao da jednog dana više neće biti važno odakle si pošao i kuda ideš, jer sve će to da bude jedno, što će reći – Srbija.

Očigledno i Dragan Čović ima u vidu sličnu bilo pješačku, bilo plovidbenu verziju. Uostalom, nije se ništa drugo mogli ni očekivati nego da Dragan Čović ostane sebi dosljedan sve očekujući konačnu drugostepenu presudu iz Haga za veselu šestorku – Prlić i družina.

Naravno da je očekivano da Čović štiti, čak i potencira interese Republike Hrvatske. To nije ništa novo. Kada je bilo saopšteno da Hrvatska dobija od Evropske unije 357 miliona eura za izgradnju Pelješačkog mosta, niko se u takozvanom političkom Sarajevu nije plaho uzbudio – da bi se u posljednje vrijeme razbukatala politička, a onda i kvazinaučna debata o nekakvoj konvenciji o pravu mora, o neškodljivom prolazu, o visini stubova, o uplovljavanju kruzera i nosača aviona u Neumski zaljev. Ni to nije ništa novo.

To će biti samo još jedna od tema koja će pustošiti ionako opustošenu političku scenu Bosne i Hercegovine. I biće tako sve dok se nakon prvog zakopanog kamena, most stvarno i ne ukaže pred našim očima.

Miodrag Živanović: Ja mislim da nije problem samo u gospodinu Čoviću. Već odavno se vrši, da tako kažem, rastakanje Bosne i Hercegovine. Pravo je pitanje – ko je ovdje za Bosnu i Hercegovinu. Ja ne vidim ni u politici, ni izvan nje, ljude koji su za Bosnu i Hercegovinu, ili ih vidim jako malo, bilo da je riječ o Bošnjacima, Srbima ili Hrvatima.

Rekao bih još nešto o jednom problemu o kome se kod nas previše ne govori. Bosna i Hercegovina već četvrt stoljeća nema političare. Mi imamo tehnologe vlasti i političke demagoge, a imamo i predstavnike kriminalnog miljea. I to visoke predstavnike kriminalnog miljea. Zbog toga ne vidim mogućnost da se ovdje pojavi društvena snaga koja bi mogla da razriješi naše probleme. Odsustvo nade je ono što određuje našu sadašnjost, a nažalost, još više će određivati našu budućnost.

Zemlja čuda

Omer Karabeg: Rekli smo da Pelješački most nije jedini slučaj. Pomenuću i akumulaciono Buško jezero koje se nalazi u bosanskohercegovačkim opštinama Livno i Tomislavgrad u kojima pretežno živi hrvatsko stanovništvo. Vodu iz tog jezera koriste četiri hidroelektrane u Hrvatskoj, a tim siromašnim opštinama Hrvatska plaća mizernu naknadu. Ispada da je Bosna i Hercegovina krava muzara za njene susjede.

Grebo: Nije BiH krava muzara, ne možeš ništa izmusti iz suhe drenovine

Grebo: Nije BiH krava muzara, ne možeš ništa izmusti iz suhe drenovine

Zdravko Grebo: Pa, bilo bi dobro da je krava muzara. Nije krava muzara, ne možeš ništa izmusti iz suhe drenovine. I ja bih dodao nešto. Ovih dana se slavi rođendan Povelje Kulina bana. Čiji original, naravno, nemamo u Bosni i Hercegovini. Nemamo čak ni dozvolu od Ruske akademije nauka i umjetnosti, gdje se nalazi original, da ono što se patetično naziva rodnim listom Bosne i Hercegovine – ne volim ja te priče o osam stotina godina itd. – bude privremeno ovdje izloženo. Ali eto, ovih dana slavimo 828 godina Povelje Kulina bana i ponovo kukamo što nemamo original. Nemamo ni original Dejtonskog sporazuma, pa opet nikom ništa.

I još nešto, čekajući da počnemo ovaj naš razgovor po treći put slušam konferenciju za štampu ministra sigurnosti Dragana Mektića – naglašavam, ministra sigurnosti – koji kaže da je Bosna i Hercegovina, ovo je doslovan citat, razvaljena država. Odgovara mu glavna državna tužiteljica koja kaže da će protiv njega podnijeti krivičnu prijavu. To je nešto što je na granici – ne znam čega – uma, zauma i bog te pita šta. Ovo je zemlja čuda.

Govorili smo o odnosu našeg aktuelnog predsjednika prema Hrvatskoj, o sluganjskom, poslušničkom odnosu. Ali hajdemo malo dalje. Osim Zagreba i Beograda – kao aktere političkih procesa, kao inspiratore, koordinatore, dirigente, pa onda i sudije, ovdje imamo i Rusiju i Tursku, imamo našeg, kako ga zovu, dragog prijatelja Erdogana. A s vremena na vrijeme prisutni su i Njemačka, Engleska i Sjedinjene Američke države. Naravno, kad im padnemo na pamet i kada uopšte hoće nešto ovdje da uređuju.

Kad sve to imamo u vidu, čini mi se da je priča o jezerima na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine skoro pa šećerlema u odnosu na ozbiljnost problema koje imamo i sa susjedima, i sa sponzorima i, naravno, prvenstveno sami sa sobom.

Poklon Srbiji

Omer Karabeg: Evo još jednog primjera koji ipak nije šećerlema, jer se radi o velikim parama. Hidroelektrane Bajina Bašta i Zvornik nalaze se na Drini, na rijeci koja razdvaja Srbiju od Bosne i Hercegovine. Te dvije hidroelektrane građene su pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka za vrijeme bivše Jugoslavije. Dio struje koju proizvode te hidroelektrane svakako pripada i Bosni i Hercegovini, neki tvrde čak i veći dio, ali da ne ulazimo u to. Međutim, od raspada Jugoslavije tu struju koristi isključivo Srbija koja uporno izbjegava svaki razgovor o podjeli te struje. Najzanimljivije je to što se vlast Republike Srpske, na čijoj se teritoriji nalaze te hidroelektrane, odriče te stuje. Po nekim računicama Srbija duguje Bosni i Hercegovini milijadu i po eura za neisporučenu električnu energiju. Zašto vlasti Republike Srpske taj novac velikodušno poklanjaju Srbiji, a nemaju pare za plate i penzije?

Miodrag Živanović: Riječ je o logici koja u najgrubljim crtama izgleda ovako: zapadna Hercegovina je najljepši dio Hrvatske, a istočni dio Bosne i Herecgovine je najljepši dio Srbije. Šta je preostalo što bi se moglo zvati Bosnom i Hercegovinom? Jako malo. A i bošnjačka strana, da upotrebim dejtonsku retoriku, vezana je samo za svoje parcijalne potrebe i interese. Zato je Bosna i Hercegovina na vještačkim plućima.

Nedavno preminuli akademik Dubravko Lovrenović jednom je rekao: “Problem Bosne i Hercegovine, njena sadašnjost i budućnost, ne može se riješiti na liniji Srbin-Hrvat-Bošnjak, nego na nekoj drugoj liniji”. Problem je što niko ne traži tu drugu liniju. Zato ne možemo riješiti niti jedan problem. Mi čak ni ne tapkamo u mjestu, nego na neki čudan način idemo unazad. I ne znam gdje će se to kretanje unazad zaustaviti.

Navala Arapa

Omer Karabeg: Posljednjih godina svjedoci smo navale Arapa na Federaciju Bosne i Hercegovine. Kupuju kuće, grade naselja, otvaraju trgovinske radnje i unose svoj način života, koji se umnogome razlikuje od tradicionalnog bosanskog. Bošnjački funkcioneri pričaju o multireligijskoj Bosni i Hercegovini, a sve čine da olakšaju naseljavanje Arapa. Da li je i to na neki način rasprodaja Bosne i Hercegovine, mislim – one Bosne i Hercegovine kakva je postojala stotinama godina?

Zdravko Grebo: Naravno da je to tema. U Hadžićima je izgrađeno veliko turističko naselje sa tendencijom da se proširi na opštinu Trnovo. Dakle, ne radi se više o masovnoj posjeti turista iz arapskih zemalja, kako političari vole to da zovu, već i o građenju naselja. Jedan od rijetkih mudrih ljudi iz bosanskohercegovačke akademske zajednice profesor Esad Duraković govori o masovnoj kupovini grunta.

Dakle, Arapi kupuju grunt. Navodno kupuju zbog šuma i vode. Bilo kako bilo, samo slijep čovjek ne može primjetiti da je i na ulicama Sarajeva ogromna masa tih ljudi koji meni ne smetaju zbog načina odijevanja, niti su oni ispod hidžaba i burki skriveni ISIL-ovci, nego zato što je to kulturološki zaista neki drugi svijet. Ako oni kupuju zemlju i kuće, to ne može biti bez nekog pravog razloga. Tu i tamo se o tome otvara dijalog.

Međutim, uvijek je odgovor da je to islamofobični pristup, da se diže prašina, da nikakve opasnosti nema i da je to izmišljena tema. Indikativno je bilo i držanje Islamske zajednice, posebno reisa emeritusa, za razliku od reisa Kavazovića koji je u tome mnogo suzdržaniji. Da se vratimo na ono od čega smo počeli.

Prvo je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović prije nekih šest mjeseci rekla da postoji ozbiljna opasnost da na hiljade ljudi, koji su bili na ratištu u Siriji, dođu u Bosnu i Hercegovinu i da to bitno ugrožava sigurnost Hrvatske. Nedavno je ministar spoljnih poslova Austrije gospodin Sebastijan Kurc rekao da u Bosni i Hercegovini postoje nekakve hidžabske sponzoruše, da se u Sarajevu i Prištini ženama plaća da nose mahramu ili hidžab ili nikab, kako god hoćete. I na kraju je sasvim skoro predsjednik Miloš Zeman poentirao izjavom da, kada ISIL izgubi teritoriju u Siriji ili Iraku, eto njih nazad u Bosnu i Hercegovinu.

Sve su to poprilične fantazmagorije i izmišljene priče u politikantske svrhe, bilo zbog evropskih kriza, bilo zbog najezde populizma u Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj. Sve te priče služe i za neke druge svrhe. Međutim, gdje ja tu vidim opasnost. Ni Kolinda Grabar Kitarović, ni (Sebastijan) Kurc, ni Zeman nisu ljudi koji su pali s Marsa. Ta priča negdje postoji.

Predsjednica Grabar Kitarović je NATO čovjek, ona je tamo službovala i platu zarađivala. To je neko došapnuo i to je postala tema. Da li je to realna opasnost? Jeste neka, a koliko je velika – tek predstoji da se utvrdi. Nečeg tu ima. Postoji koncentracija u centralnoj Bosni i u Sarajevu. Ti ljudi dolaze ovdje ne da bi uživali u vodopadu Kravice ili u šumama Jahorine, nego tu postoje i neki drugi razlozi.

Da li se Sunce okreće oko Zemlje?

Omer Karabeg: Postoji li bosanskohercegovački partiotizam?

Živanović: Stanovništvo koje je ostalo u BiH fascinirano je, na žalost, našim političkim elitama

Živanović: Stanovništvo koje je ostalo u BiH fascinirano je, na žalost, našim političkim elitama

Miodrag Živanović: Ja mislim da ne postoji ili u najbolju ruku, što bi rekli hemičari, postoji kao element u tragovima. I to je doista veliki problem. Ja sam svojevremeno razgovarao s jednom grupom ekonomista o problemima identiteta i patriotizma na Balkanu i neki od njih su, kada se poveo razgovor o Bosni i Hercegovini, iznijeli i ovakvo mišljenje.

Postoji velika šansa, rekli su oni, da Bosna i Hercegovina jednog dana bude multietnička zemlja, da se ljudi osjećaju kao pripadnici Bosne i Hercegovine, ali to se neće dogoditi sa Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Jer oni će otići odavde, a ovdje će doći ljudi iz sjeverne Afrike, sa Bliskog istoka, čak i sa Dalekog istoka, možda i Kinezi. I onda ćemo iz ekonomskih razloga imati multietničku Bosnu i Hercegovinu. Možda će se tada pojaviti i patriotizam. Ali ne među ovdašnjim narodima.

Recimo da je to karikatura, da je to pretjerivanje, ali u svakom slučaju to je jedna od mogućih perspektiva Bosne i Hercegovine. Stanovništvo koje je ostalo u Bosni i Hercegovini fascinirano je, na žalost, našim političkim elitama. Na primjer, Milorad Dodik, kada mu je dosadno, obično izađe na onu svoju televiziju Republike Srpske i kaže ovako: “Ja sam juče ustanovio da se Sunce okreće oko Zemlje, a ne Zemlja oko Sunca. I to je tako”. A premijerka Željka Cvijanović odmah doda da su podaci neumoljivi i da je očigledno tačno to što je rekao gospodin Dodik.

I onda svi politički subjekti – kako u Republici Srpskoj, tako i u Bosni i Hercegovini – krenu pola godine da raspravljaju samo o tome – da li se Sunce okreće oko Zemlje ili Zemlja oko Sunca. I naravno da onda dobijamo virtuelnu politiku i virtuelnu stvarnost u kojoj svi živimo.

Užas bez kraja

Omer Karabeg: Bosna i Herecegovina je u mnogo čemu čudna zemlja, pa tako i kada je riječ o patriotizmu. Kada Bosna i Hercegovina igra protiv Srbije i Hrvatske, bilo da je riječ o fudbalu, košarci ili nekom drugom sportu, dobar dio bosanskih Hrvata i Srba najvija za Srbiju i Hrvatsku, a kad Hrvatska i Srbija igraju protriv Turske, onda jedan dio Bošnjaka navija za Tursku.

Zdravko Grebo: To je, nažalost, tačno, ali ja bih rekao – ne dobar dio, nego skoro svi navijaju za Srbiju, Hrvatsku ili Tursku. Dobro se sjećam kada je Dodik najavio da će navijati za Bosnu i Hercegovinu kada ona bude igrala protiv Turske. Ali nije održao obećanje. Ja sam ga čekao sa bosanskohercegovačkom zastavom na sjeveru stadiona Koševo, a čovjek ne dodje da navija protiv Turske. Na stadionu sam vidio i turske zastave kao znak podrške reprezentaciji Bosne i Hercegovine, što je apsolutno suludo.

A kad je riječ o patriotizmu, ja sam nekada davno u svojoj suludoj naivnosti vjerovao da bi nam upravo patriotizam mogao otvoriti put iz ove bijede u kojoj živimo. Znate onu sentencu da je bolji užasan kraj nego užas bez kraja, a ovo kod nas je stvarno užas kome se kraj ne nazire.

Svojevremeno je guru evropske, a možda i svjetske političke filozofije, Jirgen Habermas govorio o ustavnom patriotizmu. To je lojalnost prema ustavnom uređenju države čiji si državljanin. I vjerovatno bi bez velikih problema svaki građanin Bosne i Hercegovine mogao da kaže da je državljanin ove države ne prestajući time da budem Bošnjak, Srbin, Hrvat, musliman, katolik ili pravoslavac. Ne vidim zašto bi to moglo biti u suprotnosti sa takozvanim vitalnim interesima bilo kog religijskog kolektiviteta, što se u Bosni i Hercegovini ravna sa nacionalnim.

Ja sam već govorio i opet ću reći – mada znam da to opet neće biti dobro primljeno – da se Bosna i Hercegovina ne raspada samo zato što ne može da se raspadne. Skoro svi koji imaju moć – političari koji se hvastaju da su legitimni predstavnici svojih naroda, zločinačke organizacije i tajkuni – rade iz petnih žila da tu pocjepanu i podijeljenu Bosnu i Hercegovinu latentno drže pod visokom temperaturom. Jedini način da se to promijeni je da ljudi počnu glasati onako kako žive.

Zašto bi siromašni Bošnjak dugovao lojalnost bosanskom tajkunu koji ga temeljno eksploatiše? Isto to važi i za siromašnog srpskog seljaka, a o Hercegovini da i ne govorimo. Zašto ljudi ne bi mogli da uspostavljaju političke saveze po horizontalnoj liniji.

Dakle, ako sam ja siromašan, onda sam solidaran sa siromahom iz Bijeljine ili Gacka. Zasto se tako ne bi ponašali i penzioneri i demobilisani borci? Zašto bi siromah žrtvovao svoju bijedu da bi neko živio u dženetu ili raju ovde na zemlji. O takvom patriotizmu ja govorim. Takav patriotizam je u nekom začetku možda postojao u onoj posljednjoj zajedničkoj državi.

Krvavi kusur

Omer Karabeg: Počeli smo ovaj razgovor pričom o ljudima kojima nije stalo do njihove zemlje – Bosne i Hercegovine. Kome je danas stalo do Bosne i Hercegovine? Ima li takvih?

Miodrag Živanović: Ima, ali jako malo. Jako je mali broj tih ljudi. Dozvolite da ja na kraju ovog razgovora kažem nešto sasvim lično. Pomenuli smo navijanje na sportskim utakmicama u kontekstu patriotizma. Što se mene tiče, ja navijam za univerzitetsko sportsko društvo Bosna, jer sam nekada kao mlad čovjek, kao student, igrao za neke klubove sarajevske Bosne. I, eto, to je moj patriotizam.

Zdravko Grebo: Meni je stalo do Bosne i Hercegovine i to izgovaram punim ustima. Međutim, ironično govoreći, i ovim ljudima o kojima smo govorili i koji su najveće štetočine – i njima je stalo do Bosne i Hercegovine, odnosno njima je stalo do njihovog dijela Bosne i Hercegovine. Oni žele etnički čiste prostore na kojima mogu suvereno vladati. Republika Srpska manje-više to već jeste.

HDZ-u i Hrvatskom narodnom saboru stalo je do njihovog dijela Bosne i Hercegovine, a to je zapadna Hercegovina, jer oni ne haju za Hrvate u centralnoj Bosni, pogotovo ne za one u Posavini. A tu je i nikada usahla nada da je moguće formirati nekakvu bošnjačku državu ili muslimaniju. Naravno, svako iz SDA i Stranke za bolju budućnost će vam reći da to nije njihov plan. Međutim, jeste. Svi oni hoće svoj dio Bosne i Hercegovine u kome će biti suvereni – i ekonomski, i politički, i kulturološki. Njima je u tom smislu stalo do Bosne i Hercegovine. Sumnjam da je bilo kome u Beogradu i Zagrebu baš previše stalo da se Republika Srpska i zapadna Hercegovina i formalno pripoje Srbiji i Hrvatskoj.

U krajnjoj liniji – da ne pričam sada teške priče o ratnim zločinima, masovnim silovanjima i koncentracionim logorima – vladari rata uz, naravno, inostranu pomoć su obavili svoj posao. Cilj ogromnih, nezamislivih zločina, koji su se desili u Bosni i Hercegovini, je ostvaren. Krvavi kusur raspada Jugoslavije je ovdje plaćen. Oni su ostvarili etnički čiste teritorije bilo tako što su poubijali ljude, bilo tako što su ih natjerali da postanu raseljena lica ili izbjeglice. Taj posao je završen.

Bosna i Hercegovina je etnički podijeljena. Kad to kažem, ne mislim samo na zapadni Mostar i Banjaluku, već govorim i o Sarajevu. O kakvoj to stogodišnjoj multikulturnoj i multietničkoj Bosni danas govorimo? Trebaće puno truda mnogih generacija, mnogo krvi, znoja i suza – kako je rekao Vinston Čerčil – da se nešto takvo ponovo stvori u Bosni i Hercegovini.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju “Most” s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade “Jug Grizelj” Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade “Erhard Busek” Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Povezane vijesti:

<
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh