Čovjek koji je naše tuge preuzimao na sebe | Magazin Plus
logo
bios

Čovjek koji je naše tuge preuzimao na sebe

Objavljeno prije 7 mjeseci . u čet, jan 11th, 2018

ČOVJEK KOJI JE NAŠE TUGE PREUZIMAO NA SEBE

Autor: 

Postoje ljudi čija bi imena trebale da nose planine.

Gradovi i mjesta su prolazni, nestanu u vremenu kao da ih nikada nije niti bilo. Postoje ljudi čija bi imena trebao da spominje vjetar, niti vitki čempresi koji će kao stražari stajati nad njim, niti knjige koje će zauvijek čuvati njegove misli, njegov smijeh. Postoje ljudi čija bi imena trebale da nose planine i da ih samo vjetar spominje. Jer nestati će jednom svijeta kakvog poznajemo, nestat će gradova i mjesta, nestat će knjiga i zapisa o nama, a ostat će samo planine, planine i tišina.

Imao sam prijatelja. Ne onog koji te zove samo kada mu nešto treba. Imao sam prijatelja koji je živio kako je mislio da treba, kako je jedino ispravno, prijatelja koji je svoj život posvetio drugima, da bi njihovu patnju, njihovu bol i njihove tuge preuzimao na sebe.

Postoje takvi ljudi, neki ih smatraju iscjeliteljima, ja ih smatram planinama. Moj prijatelj iza sebe je ostavio svoje knjige. One koje držiš stalno na svom noćnom ormariću pa ih uzimaš kao lijek, jednom popodne i jednom naveče. I uvijek istu dozu. Da ta knjiga nikada ne dođe do dna, da nikada ne ostane kap koju ćeš staviti u žličicu. Kao da ti podsvijest sugerira da će jednom, kada ti prijatelj ode, ostati tu pored tebe, kao razgovor u nekoj tihoj kavani uz čašu vina i njegovu plemenitost. Takve knjige je moj prijatelj ostavio za sobom i kada ti zauvijek ostane nedostupan, u njima će biti naši razgovori i krivica i čežnja što za njega nisi imao više vremena, više takvih popodneva u kišnim kavanama sa njim, više uspomena na njega, više izgubljenih mogućnosti i više zajedničke tišine.

Imao sam prijatelja. Prijatelja pred kojim tvoja krivnja i tvoja samoosuda nestaje onako mirisna i tamna, tamna i nježno bijela ispod linija magle. Magle pod kojom si oduvijek tražio ime za tu svoju planinu, planinu koja je skrivena čekala da je ljudi jednom pronađu pa da joj nadjenu njegovo ime. Planina koja će veličanstveno izroniti iz jutarnje izmaglice, na način kako je hodao on. Uspravan i veličanstven. Imao sam prijatelja koji je zapisivao riječi, neobično lijepo i neobično tiho. Nenametljivo. Takve su riječi okrepa i takvim si se riječima radovao, čekao ih s nestrpljenjem, da te kroz zajedničke misli sprovede kao vodič, vodič kroz te naše nikada neotkrivene planine. Planine koje iznad crnih oblaka skrivaju naše tajne, naše predrasude i nedoumice, naše strahove i naše spoznaje.

Ako sam u našim razgovorima bio bez riječi, oprosti mi. Ako nisam stigao pozvoniti ti na vrata oprosti mi, jer ti si stalno zvonio na moja, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan i tako godinama. Biti čovjek mnogo je veći poziv od pisca. Tome si me ti naučio. I oduvijek sam se bojao tebe napustiti, jer takvi ljudi zauvijek putuju, pa mi uz njih izgledamo statični. Riječi su ono što će nas zauvijek spajati, riječi što ostaju između prstiju, kao sjajne biserne ogrlice koje prebireš među njima, pa ih spremiš u posebne kutije, one koje se daruju, one svečane. U predvorjima kino dvorana, u obasjanim knjižnicama i stepeništima na kojima smo se sretali, nas je svijet lagao da je dobar, da je plemenit. Jedinu dobrotu i jedinu plemenitost ja sam vidio u tebi, ne u mjestima i predmetima, već u tvojim riječima koje su bile više od glasa napuklog razočaranjima. Bile su to riječi kao vlakovi što kasne, bile su to riječi kao hazarderi koji sve što imaju stavljaju na crveno, bile su to riječi kao brzi ženski koraci, oni zbog kojih se prelazi crta, zastaneš na cesti. Netko će jednom sve to ponoviti, ali nikada tako uzvišeno i nikada tako plemenito.

Imao sam prijatelja. Jednom sam mu drhtavim rukama pružio bilježnicu. U njoj su bili smiješni stihovi. Možda najsmješniji na svijetu. Bio sam mlad i on se nada mnom uzdizao kao planina. Jedina, nedostižna, uzvišena. Prijatelj mi je rekao da ne kupim sve što se nudi, niti sve što sam odnekud spoznao, već da budem više nalik sebi. I da je to poezija. Biti više nalik sebi. Nakon desetljeća pružio sam mu novu, i on je bio zadovoljan. I danas kada sam otvorio tu bilježnicu, sa njegovim podcrtanim riječima crvenom olovkom, kojom me upozoravao da imam više povjerenja u sebe, pa što bude, shvatio sam da je potpuno nevažno umire li se ili se živi. Do zadnjeg daha trebaš biti svoj, i tome me naučio moj prijatelj. Do zadnjeg daha. Pa je onako visok kao planina nestao u noći. Da bi jednom postao planina. Ona koja se nadvija nad tvojim životom, mistična i daleka, planina koja je ledom prekrivena, a opet samo ti znaš kako se zove. I koliko je plemenitosti ljudske sazdano u nju. Jer ne mogu ljudi nositi toliko plemenitosti u sebi, jednom ih ona preraste i jednom od nje se uzdigne planina.

Imao sam prijatelja.

I njegov odlazak pogodio me više nego što me pogodio odlazak najmilijih.

Jer sam prestao kupiti sve što sam spoznao, jer sam prestao živjeti kako ne želim, jer su mi prestale drhtati ruke kada predajem drugima svoje bilježnice. I sve to zbog njega. Zbog čovjeka koji je sve naše tuge preuzimao na sebe, sve naše strahove i nedoumice, čovjeka koji mi je svojom vjerom u mene, vratio moju vjeru u sebe.

Krcat je i hladan svijet koji ostaje bez njega. Mrijeti treba, da se po tebi jednom nazovu planine. Da ih samo vjetar dodiruje i da sa njihovih visina odjekuju riječi, kao tihi zajednički šapat u kišnim kavanama. I tada ti i smrt izgleda smiješna, kao klaun što ti u lunaparku nudi šareni štap. Kao ringišpil na kojem je sve moguće. Jer ne umiru oni po kojima se nazivaju planine, kao što ne umiru njihove riječi.

One su zauvijek pored tebe u boji njegova glasa, na tvom noćnom ormariću.

lupiga.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh