Zdravi egoizam i nezdrava misao
Društveni dogovor ne može biti represija nad bilo kim, kako leleču oni što se boje za svoja „prirodna prava“ stečena „zdravom sebičnošću“, običnom čovjeku poznatijom kao – pljačka!
(Autor Ladislav Babic – foto: opusteno.rs)
Tekst „Krupni kapital je manje zlo od staljinizma ili klerikalnog domoljublja“, sve zagriženijeg zagovaratelja liberalne kapitalističke opcije, bavi se njome na način apologeta koji su svim sredstvima ekskomunicirali Oktobarsku revoluciju još u fazi njene konsolidacije, kad i nisu mogli vidjeti kasnija staljinistička zla već samo opasnost po svoje popljačkano bogatstvo. Noviji oblik elektronskog kriminala može nam pomoći shvatiti da nije pljačka samo kad ti oružjem iznude, otmu novac, već se to u još većoj mjeri može zbivati na znatno sofisticiranije načine. Od kojih je nedolično iskorištavanje tuđeg rada u svrhu vlastita bogaćenja, još uvijek njegov legalizirani oblik. Razapinjali su revoluciju na najbezočnije, ali običnom čovjeku i najupečatljivije načine, s ciljem stvoriti odiozu prema onima koji su„za zajedničke žene i za promiskuitetne odnose“ (nisu bili; promiskuitet je i danas najviše razvijen na kapitalističkom Zapadu). Braneći vlastitu ženu da ne postane svačija, i nesvijesno se brani bogatstvo onih koji vas eksploatiraju, ne mareći previše ni o vama, a kamoli vašoj ženi. Komunisti su kao protiv privatnog vlasništva – nisu (bili), već samo protiv privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim bogatstvima, odnosno njihovog ograničavanja u rukama privatnika. Komunisti su protiv „zdrave sebičnosti“ koja potiče konkurenciju, kaže autor članka. Sintagma „zdrava sebičnost“ mogla bi imati vrijednost samo ukoliko se točno definira i ograniči pojam zdravlja i sebičnosti u ekonomiji (kao što je sve zakonima ograničeno u ljudskom društvu) – daklem se naš zagovornik neoliberalizma služi posve neekonomskom predodžbom. Komunisti su kao protiv profita, pa nas pita:
„Teže li kapitalisti isključivo profitu? Da, teže. I radnici teže profitu kada svoju radnu snagu žele prodati što skuplje. A čemu bi trebali težiti? Takozvanom ‘općem dobru’? Zdrava sebičnost nikome nikada nije nanijela nikakvo zlo, a u ime raznolikih poimanja ‘općeg dobra’ pobijeni su milijuni. ‘Opće dobro’ je fraza, bjanko-mjenica u koju svatko može upisati bilo kakvu koještariju.“
Opće dobro je podjednako fraza u ustima autorovim, koliko i njegova „zdrava sebičnost“ te profit, kojima se služi da opravda koncept liberalnog kapitalizma. Sve je tek fraza u koju se može utrpati bilo kakav sadržaj, ukoliko se točno ne definira njeno značenje, a kad je pojam kvantitativnog karaktera – ako se ne definiraju granice njegove primjenjivosti. Tako se profitom može nazivati i sve što kapitalista uzme sebi uopće ne podmirujući radnike (po šest i više mjeseci, kao u Hrvatskoj, primjerice), a možda ni porez i davanja u fondove, a s druge strane – može biti točno u postotak definiran, nakon što se odbiju sve obaveze prema državi i neophodnim troškovima vezanima uz proizvodnju i njeno proširenje. To, što po autorovim kriterijima, točnije – njihovom pomanjkanju – „zdrava sebičnost“ kapitalista izgleda ovisi o njegovoj osobnoj procjeni, zavisno koliko posizanje za prihodima smatra povoljnim po svoje zdravlje (radnik je „zdrav“ dok je živ, a kad prestane biti uvijek postoji zamjena) nije ništa drugo nego voluntarizam jačega. A potplaćenost, zavisno od stupnja humanizacije društva – ne onakvog kakvog autor teksta zastupa – sasvim dobro može biti definirana. Vidi li naš autor činjenicu da je u svijetu, omjer plaće direktora i radnika sa 1:30 narastao na 1:500, kao prihvatljivu posljedicu svojeg „zdravog egoizma“, ili samo kao nebitnu devijaciju sistema koji je uzeo u obranu? Kaže Darko Tipurić, predsjednik Programskog odbora Međunarodne znanstvene konferencije o korporativnom upravljanju,
„da je cilj konferencije, održane… u Dubrovniku, poslati jasnu poruku da vrijeme neoliberalnog predatorskog kapitalizma mora biti stavljeno iza nas. ‘Budućnost društva, posebno onih u tranziciji, mora se temeljiti na razvitku pravednih odnosa'”
Uzor po tom pitanju, trebaju biti skandinavske zemlje (gdje je omjer maksimalne i minimalne plaće najniži), zaključuje Tipurić. Jeli rooseveltovska SAD sa 70% poreza na visoke prihode bile „zdravije sebično“ društvo od današnjeg sa 30% poreza, za povećanje kojega bogatiji no ikada kapitalisti, ne žele ni čuti? Uz sve okolnosti bankarske (ekonomske) krize, ogromne nezaposlenosti, rješavanja dugova na račun poreznih obveznika, ratova koji države pod kontrolom kapitala vode širom svijeta prije toga inscenirajući nestabilnost u svoju korist,… Već i ovi podaci dovoljno ukazuju na to da se pravedniji društveni odnosi uspostavljaju „društvenim dogovorom“ (koji može biti i plebiscitarni – revolucionarni), pa ako neke buduće generacije dođu do sve izvjesnijeg zaključka da omjere plaća, profite i slične prinadležnosti proistekle iz privredne aktivnosti treba ograničiti, bit ćemo dalje od „zdrave sebičnosti“ i bliže „općoj koristi“. U Švicarskoj su bili raspisani – doduše propali (sa 35% za) –referendum o ograničenju menadžerskih plaća, kao i još jedan (također propali, sa 22% za) o uvođenju minimalne plaće, a postoji i evropska građanska inicijativa za raspisivanje referenduma u ovođenju tzv. „općeg temeljnog dohotka“ (u Švicarskoj, koja nije članica EU, skupljeno je dovoljno potpisa za pokretanje referenduma koji će se održati 2016-te, unatoč vladinu protivljenju, a ankete pokazuju da bi 68% ljudi moglo glasati za) – što će vjerojatno također propasti, na ovom stupnju društvene svijesti. No, branitelji kapitalizma morali bi se zamisliti o tome da takve inicijative ne daju „ekstremne komunjare“, već dolaze od najsvijesnijih dijelova stanovništva koji uviđaju neodrživost postojeće ekonomske nejednakosti građana. Tko ne uviđa rastuće trendove za ekonomskom ravnopravnošću, što je daleko od jednakosti odnosno identičnosti, ima problem. Sve je u svijetu dinamika, razvoj – za očekivati je sve više pristalica takvih ideja, ukoliko sve ne završi krvavije zbog neprihvaćanja i takvih koncepata. Društveni dogovor ne može biti represija nad bilo kim, kako leleču oni što se boje za svoja „prirodna prava“ stečena „zdravom sebičnošću“, običnom čovjeku poznatijom kao – pljačka! Naime, pravo na profit ne može biti iznad prava na dostojanstveni život, a taj nije kakvim ga zamišlja autor razmatranog teksta. A potplaćenost, zavisno od stupnja humanizacije društva – ne onakvog kakvog autor teksta zastupa – sasvim dobro može biti definirana temeljem pokazatelja ekonomskog stanja društva.
Krajnji je cinizam zagovaratelja liberalne kapitalističke ekonomije, kad težnju radnika da što skuplje proda svoju radnu snagu u uvjetima koje ne nameće on već eksploatator i stanje privrede proizašlo iz kapitalističkih uslova proizvodnje, uspoređuje s kapitalističkom težnjom profitu. Sasvim je jasno, barem racionalnim umovima – kad već toliko prizivaju navodno racionalne opcije – u čijim rukama su sredstva kojima, i u čiju korist se može diktirati i ograničavati težnja za profitom. Uostalom, ekonomski pojam profita nema nikave veze s uobičajenim razgovornim značenjem te riječi. Još nisam čuo da su poslodavci štrajkali protiv vlastitih radnika, a obrnuto je svakodnevica širom svijeta. Još nisam čuo da su radnici davali otkaze poslodavcima i huškali policiju na njih, a obrnuto je opet svakodnevica. Kako je policija državna institucija, već sama ta jednostavna činjenica govori čiji je država eksponent, pa je daleko od bilo kakve mantre kako „države stoje pod kontrolom ‘krupnog kapitala’“. Vjerojatno su, po autoru, vojni, farmaceutski, informatički, biotehnološki, naftni i ostali lobiji (primjerice u SAD) pod utjecajem radnika čije plaće već desetljećima realno ne rastu, ergo – oni onda kontroliraju i nutarnju te vanjsku, neoimperijalističku politiku svoje države! Radnička klasa Sjedinjenih Država, širi širom Bliskog i Srednjeg istoka te ostalim zakucima svijeta svoju težnju za „zdravom sebičnošću“! Nije krizu u Hrvatskoj prouzročila – kako nas se namjerava uvjeriti – „na raznolike načine poludjela država“ neovisna od kapitala. Zaoštravanje ekonomske krize s kraja socijalističkog razdoblja, počelo je raspadom bivše države, uzrokovog interesima nacionalnih elita za privatizacijom njenih resursa, i stvaranjem nacionalnih kapitalističkih elita. U njihovo ime, republike su vodile ratove, praznile mirovinske fondove na naoružanje, istovremeno dozvoljavajući onima u čije ime su ih vodile (pružajući nacionalistički obojen državotvorni alibi pred kritičarima) neviđenu pljačku društvenog, kasnije i podržavljenog bogatstva, dovodeći do općeg osiromašenja stanovništva i srozavanja srednje klase. Nakon zauzeća pozicija u ekonomiji i vlasti nametnutog društveno ekonomskog poretka (za uvođenje kojega nitko nije pitan), vlade u službi domaćeg i stranog kapitala (a ne mimo i nezavisno od njega) nastavljaju rasprodaju „porodičnog srebra“, što se nastavlja do naših dana. Potom se na izvorne domaće uzroke poremećaja superponirala ekonomska kriza svjetskog kapitalizma (tzv. bankarska kriza) produbljujući ga sve više, što nitko godinama nije želio priznati. Država je entitet koji bi trebao zastupati interese svih svojih državljana, a kako je to činila i kome je podilazila nastavljajući to činiti, jasno je i bez doktorata znanosti. Nema tu nikakvih mantri, sem čiste, gole istine. Ako već „zdrava sebičnost nikome nikada nije nanijela nikakvo zlo, a u ime raznolikih poimanja ‘općeg dobra’ pobijeni su milijuni“, bi li autor mogao objasniti u kakvo ime su pobijeni nebrojeni milijuni tijekom dva svjetska rata, te prethodnih i narednih krvoprolića širom svijeta (uključivo i ratove na tlu bivše države): shvaćanja „općeg dobra“, ili kapitalističke ekspanzije za sirovinama i tržištima? Čini se, kad kapital puca od zdravlja („zdrave sebičnosti“) i topovi počinju svoje kanonade!
Osobe poput spominjanog autora kao da su mehanički, još nedovoljno razvijeni roboti, da bi posjedovali čip humanizma, stoga ni pojma nemaju što je to. Oni brkaju humane odnose među ljudima, sa svojim kvazihumanizmom – kad radniku dozvole da je siromašan ali živ i ne pošalju ga pod zemlju, za koje dobročinstvo bi im on još morao biti zahvalan. To je vrhunski domet njihove ljudskosti; dali stoga što su etički ograničenih percepcija međuljudskih veza ili u nedostatku empatije i osjećaja ljudske solidarnosti, ili naprosto što uživaju u neodarvinističkom društvu „zdrave borbe za opstanak“nazivajući je „zdravom sebičnošću“. Nijedna sebičnost, sem biološki ugrađene težnje za očuvanjem vlastite strukture i „božjeg dara“ – života – ne može se smatrati toliko zdravom da ljudska vrsta to „zdravlje“ ne bi mogla podvrgnuti preispitivanju i ograničenjima. Uvjeren sam da je stari, 99-godišnjiRockefeller sa 6 presađenih srca i 2 bubrega, za osobe autorove provenijencije čista paradigma „zdrave sebičnosti“. Sem fizičkog zdravlja koje si je metuzalemski starac na pragu smrti osigurao i produžio svoje nekorisno bitisanje na ovom svijetu, parama od radnika otetih u „zdravo sebičnoj“ težnji za profitom, postoje tu goleme moralne dileme (naime, izvjesnosti!) sasvim strane umu kojim se bavimo. Stoga ih ostavljam njemu na dumanje. To što su referentni nivoi kojima uspoređuje zla kapitala (kapitalizma), staljinistički boljševizam, nacizam, klerikalizam ili klerikalno domoljublje (šteta što nije upleo mafiju i bajkerske bande), govori o ograničenosti njegovih promišljanja i percepcije. Mogao ga je usporediti sa robovlasništvom – njega podjednako nema kao ni boljševizma, a radnici valjda podjednako žele povratak u negve kao i u staljinističke gulage. Društveno politički i ekonomski sustav može se uspoređivati samo sa drugim takvim sustavom – prevaziđenim ili potencijalnim (valjda i kapitalizam jednom bijaše zamisao teoretičara) – a ne sa proizvoljnim stvarima, kako bi se podržalo vlastito mišljenje. Boljševizam je, uostalom, bio posljedica socijalne revolucije usmjerene protiv kapitala, dok nacionalsocijalizam i klerikalizam to nisu. U nedostatku mašte (točnije, klasnoj zainteresiranosti), bolšjevizam mu je za to dušu dao; jugoslavenski samoupravni socijalizam već mnogo manje te ga ni ne spominje. Autoru fali vizija, jer u vladajućim okvirima pliva kao riba u vodi. Podržavajući poznatu tezu da u Hrvatskoj niti nema kapitalizma (koju on opreznije izriče u obliku,„kapitala praktično i nema“), prikriva činjenicu da ga itekako ima, samo to nije onaj koji bi on nama uvaljivao kao paradigmu „zdravog“ društva. To je prljavi, lopovski, grabljivi kapitalizam prvobitne akumulacije kapitala. Valjda ni taj, kapitalizam od prije 2-3 vijeka kakav sada vlada u regiji (naravno, vodeći računa o kontekstu promijenjenih prilika), također nije bio kapitalizam? Za završetak, nudi se genijalni zaključak:
„Pravedno društvo je nemoguće. Sve drugo je opasna iluzija. Najviše što čovječanstvo može učiniti jest da se rukovodi načelom manjeg zla, ostavi kapitalizam na miru i dobro pazi da ga ne snađu mnogo opasnije političke i ekonomske nepogode.“ ,
prije toga čitatelju implicitno uvaljujući niz teza tipa „boljševici žele zajedničke žene“. Kaže tako: „Je li kapitalizam eksploatatorski poredak? Svakako da jest. Zašto bi poslodavac ikada ikoga zaposlio ako od njega neće imati koristi?“. Iz čega bismo valjda trebali zaključiti da je svaka korist ujedno i eksploatacija, zamagljujući time fundamentalnu razliku između iskorištavanja – prekomjerne, zelenaške koristi (kao što u zakonima postoji i prekomjerna, zelenaška kamata) – i uobičajenog, ljudski prihvatljivog značenja termina korist. Eksploatacija se dešava pri neravnopravnoj interakciji među poslodavcem i radnikom, a izražena je potplaćenošću radnika, na što on praktički uglavnom ne može utjecati. Ravnopravan odnos je kad postoji obostrana, uravnotežena korist za oba partnera razmjene između rada, i plaće za njega. Sada bi to autor „humanizirao“ u obliku, da „antilopa“ može krepavati polako (dok izdrži), jer je „lav“ neće odmah priklati već grickati dio po dio kako bi uvijek imao svježe meso.
Poentira autor članka, prepun „ljudskosti“:
„Ono najgore što vam se može dogoditi u kapitalizmu je da budete nezaposleni i siromašni, ali i to je bolje od staljinističke čamotinje, klerikalnog moraliziranja ili – onog najstrašnijeg – državotvorno- domoljubnih pothvata. To su prave napasti i prijetnje spram kojih su kapitalističke nepravde smiješno bezazlene. Ostavimo zato kapitalistima njihove tvornice, njihove cilindre od zečje dlake i prugaste hlače jer ako krenu na njih, da parafraziram pastora Martina Niemöllera, doći će jednoga dana i po nas. Po vas.“
Kako pravedno društvo ne postoji („nemoguće je“), najpravednije je upravo ono koje je on uzeo u obranu, jer nam se tu kao ne može desiti ništa gorega od nezaposlenosti i siromaštva. Aleluja, hvala bogu na nebesi na takvoj dobrobiti, kapitalu i njegovim zagovornicima tipa kakvim se bavimo. Pođimo od toga da su mnogi pojmovi, od čovjeka definirani, božanski u svojoj savršenosti, ali jednako poput boga u svemiru neostvarivi, nepostojeći u zamišljenom obliku. Što ne znači i da nisu iz prakse derivirani. Od nastanka Teorije relativnosti sve je jasnije (mada se i ranije znalo u drugim oblicima) da je sve na svijetu relativno. Drugim riječima – superlativ, u svom iskonskom savršenstvu, je kao takav neostvariv, ali njemu se može asimptotski težiti. Ne postoji pravedno društvo, ali zato postoji pravednije i još pravednije i od njega još pravednije društvo…. A dijelaktičko ostvarenje toga nije drugo negoli socijalna evolucija (koja može biti mirna – kontinuirana – ali i skokovita – revolucionarna), odnosno ljudska povijest. Negdje na tom putu, dobro odmjerivši kratkoću svog ugodnog života dalekog od siromaštva, sa duljinom trajanja sistema i putem koji je još pred čovječanstvom, naš je autor zamrznuo svoje misaone procese kompatibilno sa stadijem sistema koji uzima u obranu. Prodaje nam se podjednaka floskula, poput one o demokraciji – da nije savršena, ali nitko ne zna bolji sustav od nje. Nije problem demokracija ili ne, već kakva demokracija! Svakako ne ova formalna, gdje odluke donosi elita brinući za svoj „zdravi egoizam“, stvarajući nezaposlene, ruiniravši mirovinske sustave, dovodeći države do bankrota (Argentina) ili kolapsa (Grčka), nudeći im smiješne izlaze tipa: posudit ćemo ti da nam vratiš dug, pa onda još i još – usput prema svojim standardima modificirajući unutrašnji ustroj već davno zavisnih država – dok ne dođe vrag po svoje. Pa ćemo potom postaviti konačne uvjete: „Dužan si k’o Grčka“ i više nema pregovora, uzet ćemo što nam pripada, s debelim kamatama – dakako. Samo naivneži mogu misliti kako kapitalistički Zapadnije kriv za izbjegličku krizu koju je izazvao, nudeći „genijalno“ rješenje – potapanje brodova krijumčara ljudima, kao rješenja uzroka kriza koje sami izazivaju širom svijeta. Veći kriminalci, s više žrtava na svojoj duši, sjede u vladama, od onih što krijumčare ljude iz klaonica po mjeri kapitala.
Nezaposlenima i siromašnima ostavio je autor svoj oblik utjehe i varave nade, s dna vlastite perverzne pandorine vreće: budite sretni što ste siromašni, mogli bi biti i mrtvi! Samo, kako uvijek u interakciji postoje prosudbe oba faktora međudjelovanja; ne bi li netko od tih sretnika mogao uzvratiti: uživaj rezultate svoje „zdrave sebičnosti“, jer bi i ti mogao biti mrtav. Možda da ga ja sačekam iza ugla izlemavši ga na mrtvo ime, uz optimističnu poruku na tragu humanizma „zdrave sebičnosti“ – budi sretan što te nisam ubio, pruživši mu tako uvid u moguću sudbinu mnogih!? Kao mnogih mogula i siromaha tijekom povijesnih previranja – mimo prirodnih, božjih procesa – u evidentnoj realizaciji komparacije pridjeva pravedan. Pravedan, pravedniji, još pravedniji,… Ima još, dragi člankopišće; nije važno što nikada neće biti onaj „najpravedniji“, ali ako pojam pravde postoji i iole vrijedi i mjeri se – ne kvantitatvnim, ekonomskim, već humanističkim pokazateljima – nije kapitalizam kraj puta, pa da odložimo svoje poputbine stremljenja, očekivanja i nade u bolje sutra. Mada bi se na njemu mogli naći stubovi društva i zagovornici njihovi, bez da ih se sačekuje iza ugla. Povijest ima premnogo oružja da razračuna sa onima koji je ne znaju, prema tome je ni ne shvaćaju, a – dakako – onda niti mogu razumjeti njena upozorenja. Dok ne bude kasno!
Švicarski sociolog Jean Ziegler nije jedini zapadnjak koji uviđa „posljedice globalne diktature financijskoga kapitala“:
„Prema izvješću Oxfama, jedan posto svjetske populacije drži u rukama istu količinu bogatstva kao 99 posto stanovnika. S druge strane, u 122 takozvane zemlje u razvoju svakih pet sekundi od gladi umire jedno dijete, što je svakodnevni masakr. Sve se to događa iako je UN-ovo globalno izvješće o hrani potvrdilo da bi postojeća poljoprivredna proizvodnja mogla prehraniti 12 milijardi ljudi, što je znatno više od postojeće populacije. Sve to su posljedice globalne diktature financijskoga kapitala. To je kanibalistički svjetski poredak kojeg napadam“,
što bi valjda trebala biti posljedica njegova „zdravog egoizma“! Kad dovodi u pitanje izvještaje ne jedne agencije koja procjenjuje raspodjelu svjetskog bogatstva, onda autor zamagljuje sliku detaljima, da nam defokusira globalnu sliku. Dovoljno je pročitati kako se
„Broj milijardera od početka globalne finansijske krize 2009-te … udvostručio, pokazuje najnovijiizvještaj humanitarne organizacije Oxfam.“,
da iole humano stvorenje koje nije preduzelo uzaludni pokušaj da obrani neobranjivo, shvati koliko je sustav koji prevladava svijetom inherentno nepravedan – daklem nehuman – osim ako ima samo autoru poznata mjerila humanosti. Takav sustav treba mijenjati, i to će se kad tad učiniti, na načine koji ovise o njegovim pokušajima da zadrži neprihvatljivo stanje, i sredstvima koja je kadar za to angažirati, što ne isključuje more krvi. Ne zbog realizacije „općeg dobra“, već zbog pokušaja očuvanja zla koje treba prevazići. Autor se inače do apsurda služi demagogijama. Priča o 100% ljudi koji raspolažu sa 100% svjetskog bogatstva (a tko bi njime trebao raspolagati nego svi ljudi?) pritom indirektno poturajući tezu da bi valjda svima pripadao podjednaki dio, pa cinično propituje „Kako bi funkcionirao, kako bi izgledao takav svijet? Bi li se ugušio od sreće ili od entropije?“. Možda nikada nije čuo za tzv. Gaussovu ili normalnu statističku raspodjelu koja leži u osnovi mnogih prirodnih i društvenih procesa (od elementarnih čestica do ocjenjivanja učenika), i ni u jednom slučaju 99% svojstava ne nosi svega 1% nositelja! Čak i da se poslužimo takvom krivuljom u raspodjeli bogatstva (bez upletanja socioloških, psiholoških i etičkih elemenata), radilo bi se o svijetu po mjeri čovjeka, u kojem je on uveo mjerne etalone – kao što su još antički mudraci znali da je svojstveno ljudima. Ne onaj koji vitla mačem kapitala nad glavama ljudske subraće, nego svi zajedno! Daleko je to od moraliziranja, već sagledavanje stvari mjerom ljudskosti, a ne kroz mjeru kapitala koju autor jedino poznaje. Kaže on: „Dosjetka je sugestivna jer iz neobjašnjivih razloga mnogi drže kako je imovinska jednakost najuzvišeniji oblik pravednosti.“, ni ne ulazeći u analizu koji su to „mnogi“ koji tako drže, niti ovu – uvedenu tek da se bolje može razmahati po protivnicima kapitalizma – ne zamjenjuje nekom svojom, „pravednijom“ mjerom pravednosti. Osim ako to ne smatra „zdravi egoizam“, što zaista i njegovo zdravlje stavlja pod upitnik.
„Kapital je racionalan, teži stabilnosti, miru i pravnoj sigurnosti. S druge strane, države se ponašaju iracionalno, sklone su avanturama, napose, neodgovornom zaduživanju i rasipništvu.“, još je jedna podvala za dovoljno naivne da joj nasjednu. Države kao nisu eksponenti kapitalističke elite, pa onda valjda mimo volje kapitala – iz čistog, iracionalnog avanturizma – rade protiv njegovih interesa, „stabilnosti, mira i pravne sigurnosti“. Tome se može smijati pola svijeta, da mu nije do plača. Recimo, Bliski i Srednji istok gdje su – u interesu tog kapitala – prava žarišta „stabilnosti, mira i pravne sigurnosti“, za koje su novčarski moguli toliko zainteresirani. Jesu, ali tamo gdje su im guzice, centrale njihovih banaka i kompanija odaklem upravljaju svjetskom situacijom: u SAD, Švicarskoj,Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji,… Ništa se ne bojte, čim u pola noći glasnije prdnete odmah ste okruženi antiterorističkim jedinicama, koje će osigurati toliko potrebnu „stabilnost, mir i pravnu sigurnost“ moćnicima u njihovim utvrdama. Ali im je zato svejedno zbog Ukrajine, Sirije, Iraka,Palestine ili Palmire, Hatre, Mosula i drugih središta antičkih civilizacija koja prepuštaju uništavanju, dakako – dok svoja dupeta ne uspiju uvaliti i tamo, te osigurati „stabilnost, mir i pravnu sigurnost“ i ovih regija za svoje „zdravo egoistične“ interese. Ali, karikaturalne difamacije socijalizma (mada nigdje eksplicitno ne koristi taj termin, jer mu bolje odgovara u podsvijesti čitatelja izazvati njegovu identifikaciju sa boljševizmom) se nastavljaju:
„Nasrtaj na privatno vlasništvo zapravo je logična posljedica trajne klerikalne borbe protiv individualne slobode jer – da – privatno vlasništvo je njeno stožerno jamstvo. Jednom kada postane zabranjeno biti vlasnikom tvornice, pilane ili hotela, pitanje je vremena kada će biti zabranjeno biti vlasnikom odjeće, cipela, četkice za zube ili – podsjetimo se – automobila, telefona, radioprijemnika, i pisaćeg stroja, stvari koje su tridesetih godina u Trećem Reichu oduzimane Židovima. Bio je to znakovit uvod u žute zvijezde, geta i plinske komore. Totalitarni nasrtaji na slobodu i život uvijek započinju nasrtajem na privatno vlasništvo.“
Već je rečeno da socijalizam nije pristajao samo na privatno vlasništvo nad prirodnim resursima i sredstvima za proizvodnju, točnije – ograničavao ga je. I u Jugoslaviji su postojale privatne pekare, krojačnice, i drugi obrti. Daklem, što se uopće privatnog vlasništva tiče, ono je upravo toliko „stožerno jamstvo“ bilo čega, koliko to čovjek odredi – nigdje u prirodi stvari svemira, sem u ljudski formuliranim socijalnim standardima, ono nije proglašeno ničim stožernim, a još manje u kojoj to mjeri može biti. Dakako, u skladu sa „filozofijom“ „zdravog egoizma“ – u neograničenoj količini, zar ne? A, ako ne – onda je to već samo stvar ljudskog dogovora. No, kako kapital u svom „zdravom egoizmu“ baš i nije za njega spreman, jednostavnije i svrsishodnije je zastrašiti onog autorovog sretnika koji može „ostati samo bez posla i biti siromah“, vizijom da će mu netko i tu sirotinju – „odjeću, cipele, četkice za zube“– oteti. Da bi netko bio siguran za svoje hotele, avione, kruzere, multinacionalke, najbolje je nekoga držati u strahu za vlastite cipele! A još bolje, bojazni za radno mjesto, dok mu gazda krstari po toplim morima i ubire bogatu rentu negdje na Havajima. Ako ni to nije dovoljno, tu je pastor Niemöller sa opominjućim stihovima, pisanim posve izvan konteksta klasne borbe, ali – što zna radnik koji već drhti za svoj posao, cipele, i četkicu za zube – cvokotaće još i više za svoj život. Da ne spominjemo kako su nacionalsocijalisti osvojili vlast upravo uz podršku krupnog kapitala!
Dok sve više autora, ne samo ekonomista, otkriva kako je Marx ipak u globalu bio u pravu, s korekcijama nužnim s obzirom na povijesni kontekst nastanka njegova djela, autor članka ga neizravno dezavuira (naizgled mnogo objektivnije, neutralnije ali i efikasnije) navodnim mantrama koje ljevičari ponavljaju bez razumijevanja. Bez razumijevanja su međutim oni, koji nisu svijesni da silom hoda povijesti, mnoge pojmove kojima se služio ovaj klasik treba novokontekstualno tumačiti. I proletarijat se promijenio, i djelovanje kapitala, i oblici klasne borbe, i… – konačno, ništa na tom svijetu nije stalno, ne možeš dva puta stati u istu vodu. Nakon desetljeća sprdanja s Marxovim djelom na ovim prostorima, proglašavanjem marksističke ekonomije ruglom i buncanjima jednog diletanta, zatiranja njegova imena, ponižavanjima marksističkih ekonomista i izbacivanja njegova učenja sa srednjoškolskih i visokoškolskih katedri, sve više i domaćih stručnjaka uviđa da baš i nisu toliko stručni koliko su si umišljali. I dok mnogi nanovo otkrivaju toplu vodu, naš autor i nadalje brani propalu stvar. Činjenica je, da mnogi isuviše vezani za nju, kad tad propadaju zajedno sa njome, ako nemaju snage osloboditi se svojih zabluda.
