Visoko – Politika ili “klijentelističko” preživljavanje

“Da li je u stvari upravo ta činjenica – da o svemu odlučujemo demokratski, da o svim privrednim i društvenim pitanjima odlučuje država – pravi razlog što je toliko toga loše u našem društvu; da birokratija, mješanje države u sve, parazitizam, kriminal, korupcija, nezaposlenost, inflacija, loše obrazovanje i tako dalje, nisu posljedice manjka demokratije, već su zapravo rezultat viška demokratije; a ti problemi idu uz nacionalnu parlamentarnu demokratiju kao što su prazne prodavnice i trabanti išli uz komunizam?” – Frenk Karsten (Frank Karsten) je osnivač danske libertarijanske organizacije Stichting Meer (Fondacija za više slobode)

www.magazinplus.eu

Svakodnevno se nameće pitanje, traže izlazno-ulazna vrata, kako iz društvenog ćorsokaka. I ptice na grani, danas i ovdje, “ko iz rukava” će vam nabrojati mali milion “krivaca”, a da vam i poslije toga neće biti ništa jasnije stvari.

Prije svega, pitanje je današnjice – aktuelno i suštinsko, da li postoje GRAĐANI koji nisu dijelom klijentelističke mreže u svom egzistencionalnom okruženju. Klijentelistička praksa je raširena i društveno prihvaćena kao jedini model održivosti. Razlozi leže u činjenici da danas i ovdje svaka vrsta egzistencionalne potrebe je uslovljena “političkom voljom”, a ista je sistemski proizvođač klijentelističke svijesti.
Činjenica je da ovdje sve funkcioniše na principu da vaš rezultat zavisi od toga kojoj političkoj – sitnogrupaškoj oligarhiji pripadate. Interes tih “lidera” je na prvom mjestu, a vi možete biti samo kolaterala istih i ništa drugo – i ništa više.
To ne znači da je bilo ko od njih loš, ali morate biti dio njihova interesa.

Deytonska BiH se hrani ideologijom pripadanja “našima”, a protiv “onih drugih”. Takva filozofija egzistencionalizma se ukorijenila po svim društvenim segmentima, te je postla jedini rentabilni model preživljavanja. Pojednostavljeno kazano – ako niste dio “naših”, niste posvećeni uspjehu, društveno ste anatemisani.

Priča o društvenoj potrebi za univerzalnim pravilima koja bi vrijedila za svakog na jednak način – priča je za “mladi i perspektivni kadar” i naivne.
Klijentelističko društvo u kojem živimo utemeljuje se u individualizmu koji se fokusira na vlastitoj koristi, a zanemaruju se društvene ideje zajedničkog dobra i javnog interesa.
Ovdje treba naglasiti da je to globalni trend. Građani su postali objekt interesnih procesa po svakom osnovu društvenog bitisanja.

„Sve više je svejedno što se prodaje: ljudi ili roba. Danas postoje stručnjaci za pravljenje svih vrsta privida. Iz njihovih ruku sve izlazi lijepo i neodoljivo. Oni su nas navikli da budemo drugačiji, da ne znamo ni tko smo ni što smo, da li smo stvarni ili prividni, a najčešće nam nije ni stalo da to saznamo, jer nam sve izgleda bolje od nemoći i tjeskobe koje duboko u sebi nosimo” – Emil Vlajki
(E.V. doktorirao je političke nauke na prestižnom Univerzitetu Sorbona u Parizu 1970. godine te je u to vrijeme sa 28 godina bio najmladi doktor nauka u bivšoj Jugoslaviji. Autor je desetak knjiga iz filozofsko-političke esejistike, objavljenih na više jezika).

Hans Magnus Enzensberger smatra da “Sredstva maskomuniciranja ne služe komunikaciji medu ljudima, već je sprečavaju. Oni su sredstva za distribuciju, a tek kada se uspostavi komunikacija manjine sa večinom moći će se govoriti o humanoj vrsti komuniciranja, funkciji u kojo služi čovjeku, a ne obratno. Njima se eksploatiraju lažne potrebe (senzualizam, politikantstvo, idoli iznikli iz siromaštva…).”

U kontekstu, možda ovog opširnijeg uvoda, treba se sagledavati visočka politička scena i aktueliziranje izbornih procesa u nekoliko političkih partija. Najmanje je bitno da li će oni biti “već viđeno” – sjaši Kurta da uzjaši Murta. Što je najveća vjerovatnoća.

Međutim, u okviru te javne polemike i političkog trenutka, sigurno je da se otvara niz pitanje koja će se diplomatski preskakati, smatrajući ih se za neprimjerene trenutku, ali i manje zanimljiva javnosti.
Odnosno, aktueliziranjem istih bi se pokazala sva bijeda i jad – društvena štetnost političkih aktera na vlastitu zajednicu. Naravno da Visoko u ovom kontestu je segment bosanskohercegovačke zbilje.

Pitanja kao što su:

– Da li mi imamo političke aktere ili “suncokrete” – “klijentelističke” persone, poredane po političkoj horizontali i vertikali ?

– Da li je Visoko političku zbilju srozalo na “narcisoidne” mediokritete, isfabrikovane voljom “sive eminencije” koja u međuvremenu dovršava PRIHVATIZACIJU preostalog društvenog dobra.

– Da li perspektiva ovog grada uslovljena “kompleksom manje vrijednosti” svih onih koji se nameću kao kretaori ovdašnjeg prosperiteta i razvoja.

Cjenim da je suština ovdašnjih političkih pitanja sažeta u ova tri, sve ostalo su posljedice – kolaterala.

U javnosti se nameće pitanje liderskih pozicija na općinskom nivou za Halima Zukića, Muhameda Husića i Kemala Mušinbegovića.  Ko su alterantive njima.
Da li i koliko mijenjati mogu, recimo Nermin Kadrić, Jasmina Zubić ili Nevzeta Begić.

Nije nam namjera prejuducirati bilo koje kadrovsko rješenje. U ovom slučaju špekuliramo s glasinama javnosti i ovdašnjih medijskih “suncokreta”.
Hipotetički, i da prvi ili alternative prvima žele mijenjati trenutno stanje ka boljem, neizostavno se postavlja pitanje s kojim “suncokretima”. Nisu li i jedni i drugi uslovljeni činjenicom da promjene postignu sa aktuelnim političkim aktivistima. Nitko od njih nije u mogućnosti da aktuelni saziv političkih aktivista promjeni. A svaki analitički osvrt će potvrditi da je aktuelna politička agonija posljedica političkih aktivista koji su se afirmirali na mentalnoj osnovi “klijentelističkog” preživljavanje, narcisoidnosti ili mladalačke ambicioznosti.

Bilo tko u bilo kojoj političkoj opciji u BiH, samim tim i u Visokom osuđen je na neuspjeh ako se politička učinkovitost sagledava od izbora do izbora, koji su ovdje svake dvije godine. Političke okolnosti otežava činjenica da je desetine i hiljade radnih mjesta uslovljeno “političkom voljom”. Priča o konkursima i transparentnosti u radu svega što ima veze s vlašću je klasičan primjer “šuplje na kvadrat” – UBLEHA nad ublehama.
Politički klijentalizam je formula za uspjeh. U Visokom to potvrđuju političke sudbine – Adnan Frljak, Elvir Špiodić, Dalibor Tomičić, Mirnes Fatić i još bezbroj manje-više znanih. Imenovani su mi prvi pali napamet, a ne radi se ni o kakvom prozivanju jednih, a pod zajednički imenitelj svrstavenje drugih.
S druge strane, nisam optimista ni po pitanju inih društvenih reformatora koji vrijeme množe s nulom do njihova dolaska uz tvrdnju da historija i boljitak dolaze i počinju sa njima.

KRITIČKI DISKURS ne postoji u ovdašnjem miljeu, a to je preduvjet kvalitativne selekcije kadrova na one koji znaju i umiju na jednoj strani – nasuprot onih koji za sve, od svih neophodnih preduslova, imaju samo dobru volju i “iskren nijet”.

Danas i ovdje, više nego očito je da svaka od političkih partija ima samo jedan stvarni problem, a on se ogleda u unutarstranačkim antagonizmima, podjelama političkog tijela na one “ZA” I “PROTIV” aktuelnih rukovodstava u njima.
Niti jedna od političkih partija nemaju politički program, strategiju i aktuelni plan rada za tekuću godinu u vlastitim redovima, pa kako onda očekivati da imaju za društvenu zajednicu. Ne želeći griješiti dušu, možda i imaju, ali javnost s tim nije upoznata.

Politika nam je postala poput realiti šoua, politički akteri se estradiziraju bez ikavog političkog bekgraunda – budimo realni, kao “kurbani” pred Bajram. Biraju se na sentimentalnoj osnovi koja se fabrikuje medijskim klijentelizmom i predizbornima teferićima.

Postoji još jedna karika, može se reči ključna, u sagledavanju društvene agonije. Ona se zove administrativna birokratija – državni uposlenici, koji najbolje i najsmislenije iskorištvaju sve društvene devijacije i nedostatke. S pravom se može reči da uz anemične, pasivne i bezlične građane – administrativna birokratija strateški uzgaja društveno beznađe, na taj način štiteći sve benefite koje im donose pozicije na kojima se krčme društvena dobra i poreski novci.

I pored svega naprijed napisanog, jedino moguće rješenje je pružanje šansi novima – bekonačno pravo da se bira i da se bude birano. Političko institucionaliziranje pojedinaca jeste krajnje ishodište dosadašnjih politika i zato bi trebalo principijelno insistirati da se nikada niti jednom političkom lideru ne dozvoli produžavanje ili obnavljanje mandata. Svaki dobronamjernik ima bezbroj mogućnosti da u vlastitom političkom i društvenom okruženju nastavi svoju korisnost upražnjavati, bez da je uvjetovana liderskom pozicijom.
Političke partije ili bilo koji drugi vid društvenih organizacija ako poprima osobenosti “društva jednog lica”, samim tim prestaju biti to za šta se deklarativno predstavljaju.

Kako ovdašnja javnost, a i javnost uopće, nije sklona čitanju dugih tekstova, ovaj rukopis ću završiti preporukom svim političkim akterima i društvenim djelatnicima da Visoko počnu doživljavati kao složen konglomerat od preko 40.000 interesnih mogućnosti, koje sigurno nikada nisu, a niti će moći biti uprošćene na “jednoumlje”.
Tražeći potvrdu vlastitosti u drugima i drugačijima, ovdašnji politički i društveni akteri manifestiraju vlastitu isfrustriranost, a pri tome negirajući i svjetovnu i teološku odrednicu da se bogatstvo zasniva i ogleda u različitosti.

“Ljudi su spremni da naškode drugima kada su ubijeđeni da to čine zbog višeg cilja” – Stiven Dejvid Rajher, psiholog Sent Endrjuz univerziteta u Škotskoj. “Stvarni problem nije to da li su ljudi svjesni da čine zlo. Problem je što misle da čine dobro”.

41.352 stanovnika općine Visoko, ako je vjerovati posljednjoj popisnoj evidenciji koja manevriše sa tim brojem stanovnika – danas su žrtve nekolicine pojedinaca i sa desetak “suncokreta”.
I površan osvrt na vremenski period od rata do danas, jednim temeljitijim sagledavanjem otkrit će nam nekolicini pojedinaca koji su konstanta, a na desetine “suncokreta” koji su bili “laste za jedno proljeće”.

Bez bilo kave dvosmislene konotacije ili višesmislenog isčitavanja, krajnje je vrijeme da se postavi pitanje društvene odgovornosti i učinkovitosti – recimo Mustafe Uzunalića, Amira Zukića, Hajrudina Hadžimehanovića, Vehida Šahinovića, Muhameda Lemeša… itd.
Da li je današnji politički i društveno angažirani kadar njihov izbor, te ako jeste zašto javnosti ne pojasne čime su bili vođeni prilikom izbora istih.
Zašto, sada skoro već godinu dana od formiranja Privrednog savjeta Općinske načelnica Amre Babić – isti se javno ne oglašava, niti nalazi za shodno javno se angažirati.
Mustafa Uzunalić, predsjednik spomenutog Privrednog savjeta je jedna, a možda i jedina privredna, politička i društvena konstanta ovog grada od prvih višetranačkih izbora do danas. Uz njega, i sa istim kvalifikacijama, se može izdvojiti Amir Zukić, podpredsjednik Privrednog savjeta Općinske načelnice i budući ministar u federalnoj Vladi.

Da li će Mustafa Uzunalić i ovog puta biti presudni faktor u izboru političkih lidera na općinskom nivou. Iako je formalno pravno član SDA, javnosti je manje-više poznato da velika većina političkih aktera drugih partija počesto znaju otići na “kahvu” u rezidencijalno zdanje IGM-a.

Iz te perspektive gledano, ne bi trebalo začuditi da ishod političkih izbora u spomenutim političkim patijama ne ispuni očekivanja javnosti. Javnost uvijek očekuje promjene i teško se miri sa činjenicom da postoji zavidan broj društvenih činilaca kojima nije do promjena. Bilo kakve promjene bi stvorile mogućnost preispitivanja okolnosti i u retroaktivnom smislu. A u Visokom je odveć mnogo stvari koje se godinama “guraju pod tepih”.

Ako se ovakve procjene obistine, za očekivati je da Halim Zukić i Kemal Mušinbegović produže ili obnove mandate u partijama, a jedina novina bi mogla biti Jasmina Zubić na čelu visočkog SDP-a.

(Nastavit će se )

www.magazinplus.eu