‘U Bosni više nemam što tražiti’, rekao je ratni zločinac Como i pobjegao u Hrvatsku

‘U Bosni više nemam što tražiti’, rekao je ratni zločinac i pobjegao u Hrvatsku –  Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti“, rezignirano se novinaru Večernjeg lista povjerio D. I. iz Kiseljaka, jedan od desetina hiljada bosanskohercegovačkih Hrvata s dvojnim državljanstvom – pasošem maćehe Bosne i putovnicom Majke Domovine – koji su sreću potražili u potonjoj, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Nakupilo se u njemu gorčine i nemoćnog bijesa, shvatio je da u Bosni i nema više ni što ni zašto, pa je jednog jutra samo rasprodao imovinu, pozdravio se s prijateljima, spakirao stvari, sjeo u automobil i zapalio preko Kamenskog u Hrvatsku.

Kaka ili mladi fizičar?

„U Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti.“

Čime je tako gorko razočaran D. I.? Je li on neki mladi i perspektivni nogometaš, Kaka iz Kiseljaka, koji je nadrastao uske okvire provincijskih vilajetskih liga, pa prihvatio ponudu nekog Zdravka Mamića na proputovanju za Real? Je li on nadareni mladi fizičar ili biogenetičar, za kojega u tamnom vilajetu više nema izazova ni napretka? Ili fantastično talentirani pijanist, možda čelist, koji više nema što tražiti u Bosni?

Ne. D. I. – punim imenom Dominik Ilijašević, a zovu ga još i Como – najveći je Hrvat svih vremena i pravomoćno osuđeni ratni zločinac.

Dominik Ilijašević Como osuđen je zbog sudjelovanja u masakru u Stupnom Dolu, stravičnom pokolju u kojemu je brutalno ubijeno trideset sedam stanovnika tog malog muslimanskog sela kraj Vareša.

Za koji tjedan točno će dvadeset godina od toga hladnog jutra, 23. listopada 1993. Mještane Stupnog Dola probudile su snažne detonacije, nakon čega je u selo upalo dvije stotine vojnika u uniformama Hrvatskog vijeća obrane, među kojima i pripadnici specijalne jedinice HVO-a, zloglasnih Maturica pod zapovjedništvom Dominika Ilijaševića Come, koji se tih slavnih dana Kiseljakom običavao voziti s uhom jednog ubijenog muslimana zakačenim na antenu automobila.

U sljedećih nekoliko sati sravnili su Stupni Do sa zemljom, zapalili gotovo sve kuće i brutalno ubili trideset sedam mještana, silujući žene, zaključavajući ih s obiteljima u kuće i žive ih spaljujući. Samo šestorica ubijenih bili su vojno sposobno muškarci: ostali su bili starci, žene i djeca. Najmlađoj žrtvi masakra bile su samo dvije godine.

„Sida je molila da ne diraju djecu. ‘Što vam rade djeca?’ Taj je vojnik Sidu nogom zakačio, stavio je na jedno cjepalo, gdje se grane cjepaju, i ispucao je puškom pod plećke. I kako je ispucao, tako je i ostala. Moja noga jedna je bila pod njom. Samo sam vidjela kako joj mišići zamiru i kako joj se kaput drma. Eto tako…“, ispričala je kasnije na sudu svjedokinja Ferida Likić, koja je bijegom iz zapaljene štale izbjegla sudbinu svoga muža.

„Jedan od njih naredio je mome mužu da legne potrbuške. Kad je legao da ga ubiju, kad se potrbušio, okrenuo se ovako na lijevu stranu, gledao je u mene, ja sam gledala u njega. Njegove su oči molile za pomoć, ali pomoći nije bilo.“

Za čudovišni zločin u Stupnom Dolu Dominik Ilijašević Como je u Zenici osuđen na petnaest godina zatvora, od čega je odslužio devet i pol. Kaznu je služio u mostarskom zatvoru Ćelovina, iz kojega je nedavno, zbog dobrog vladanja, pušten na jednomjesečni godišnji odmor.

Dobro ste pročitali: zahvaljujući preporukama mostarskih zatvorskih vlasti, ratnom zločincu Dominiku Ilijaševiću osuđenom na napornu petnaestogodišnju robiju odobren je zasluženi jednomjesečni godišnji odmor.

Dominik Ilijašević napravio je, jasno, ono što bi napravio svaki ratni zločinac na njegovom mjestu: rasprodao je imovinu, pozdravio se s prijateljima u kafiću, spakirao stvari, sjeo u automobil i zapalio preko Kamenskog u Vir kraj Zadra.

„Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti“, pomalo rezignirano povjerio se onda novinaru Večernjeg lista. „Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine ponosimo se što imamo dvije države, i zašto ja ne bih imao pravo biti tu?“

Zaista, zašto Como ne bi imao pravo koje imate i vi? Zar samo zato što je osobno vodio vojsku u silovanje i pljačkanje, paljenje sela i ubijanje trideset sedmoro ljudi? Je li on zbog toga manje Hrvat nego vi, pa da ne bi „imao pravo biti tu“? Ili je možda zbog toga – ne dakle uprkos ratnom zločinu, nego upravo zahvaljujući njemu – veći Hrvat od vas, pa na to ima točno onoliko više prava koliko i vjere?

„Vjerujem u hrvatsku državu, njene zakone i pravosuđe“, kaže u svojoj potresnoj ispovijedi Dominik Ilijašević Como, i čovjeku kad to čita suza sama krene na oko. Zaista, ne osjećate li i vi vulkanski ponos što živite u zemlji u koju tako duboko i iskreno vjeruje Dominik Ilijašević Como?

Comina Hrvatska, naime, za razliku od Bosne i Hercegovine njeguje lijep pravosudni običaj da ljude pušta iz zatvora nakon dvije trećine odslužene kazne.

Njegov ponos na dvije domovine vrlo je stoga opipljiv i mjerljiv: u jednoj od njih, onoj Jedinoj I Vječnoj, on će – kad ga po međudržavnom sporazumu o izvršenju sankcija hrvatska policija ovih dana sprovede u hrvatski zatvor, kao svoga na svome – za koji mjesec, punih pet godina prije nego u Bosni i Hercegovini, izaći na konačnu slobodu. Za tu se slobodu, uostalom, i borio.

Da, gospodo, Hrvatska se branila i u Stupnom Dolu. Gdje ste vi bili 23. listopada 1993.? Jeste li i vi bili spremni umrijeti za hrvatstvo?

„Ja sam za hrvatstvo spreman umrijeti, i tko god želi, ja ću mu dati napunjen pištolj, a nek’ mi on dadne svoj, i za hrvatstvo pucat ćemo sebi u glavu“, rekao je tih ratnih dana u intervjuu Nacionalu Dominik Ilijašević Como, najveći Hrvat svih vremena. Barem dok se ne nađe veći. S napunjenim pištoljem.

Dvadesetak godina kasnije, međutim, Como za hrvatstvo nije spreman ni pet godina ležati u zatvoru, a kamoli iz napunjenog pištolja pucati sebi u glavu. Devalviralo hrvatstvo, piše Dežulović za Slobodnu.

Quo vadis, Croatia?