The Jinx: prokletstvo sociopatije

Nema, dakle, ničeg oslobađajućeg i subverzivnog u tome što navijamo za Dextera, Dr. Housea ili Dona Drapera, jer bodrimo privilegirane ljude koji su dio sistema, a nisu protiv njega.

Autor: Asja Bakić
Izvor MUF

U svojoj se knjizi Zašto volimo sociopate: vodič kroz kasnovečernju kapitalističku televiziju (2012) Adam Kotsko pojadao kako najviše žali što nije jedan od sociopata jer se, kako je rekao, lako može ustvrditi da živimo u vremenu koje pripada upravo njima. Kotsko je zatim klasificirao različite vrste sociopata prisutnih u popularnim američkim serijama, kako u animiranim tako i u igranim, i pokušao objasniti zašto te likove toliko volimo, zašto se s njima identificiramo i veličamo ih. Iako se s knjigom ne slažem u svemu, jednu njezinu ideju itekako potpisujem. Nije stvar u tome da ti sociopati svojim asocijalnim ponašanjem podrivaju i pobjeđuju kapitalistički sistem kako gledatelji vole misliti, već ga naprotiv – osnažuju zato što je i sam sistem inherentno sociopatski. Nema, dakle, ničeg oslobađajućeg i subverzivnog u tome što navijamo za Dextera, Dr. Housea ili Dona Drapera, jer bodrimo privilegirane ljude koji su dio sistema, a nisu protiv njega. Svojim aplaudiranjem sociopatima potvrđujemo zapravo, kako je Adam Kotsko napisao, vlastiti štokholmski sindrom. Rekla bih da se to posebno odnosi na gledateljice.

Žene su širom svijeta, čini se, indoktrinirane idejom da su po svojoj „prirodi“ brižne i da je uvijek poželjno u asocijalnim, šutljivim i čak nasilnim muškarcima tražiti i nalaziti iskupljujuće kvalitete. Koliki god sociopat netko bio, postoji žena koja je uvjerena da mu može pomoći. Kapitalistička televizija podržava tu ideju nudeći ženama neprestano sociopatske likove s kojima im ne dopušta identifikaciju, ali koje im redovito servira kao idealne ljubavnike jer što je uopće ženi privlačnije od muškarca koji ne zna razgovarati o emocijama, ili – još bolje – muškarca koji emocije uopće nema? Televizija, dakle, neprestano vrti priču o poremećenim, ali „osjetljivim“ muškarcima i ženama koje ih nesebičnom ljubavlju trebaju socijalizirati. Barem privremeno, ako ništa drugo. Znamo, međutim, da je to nemoguć zadatak: sociopati koje žene pokušavaju socijalno rehabilitirati najčešće ih koštaju života jer jedno je biti dio kapitalističkog sistema, a nešto posve drugo biti dio društva.

 

Uzmimo, na primjer, izvrsnu dokumentarnu seriju Andrewa Jareckog The Jinx: The Life and Deaths of Robert Durst (2015). Iz feminističkog rakursa ova je serija čisto zlato jer inherentno sociopatski kapitalizam jasno suprotstavlja rodnoj jednakosti i funkcionalnom društvu. The Jinx paralelno razvija dvije priče. Prva koju pratimo biografska je priča Roberta Boba Dursta, multimilijunera čija obitelj posjeduje pola Manhattana, osumnjičenog za tri ubojstva, te pokušaj Jareckog da dozna što se s tim ubojstvima doista desilo. Druga, koja možda nije odmah očita, pripovijeda kako je sistem žrtvovao njegovu suprugu Kathie da bi dinastija Durst koju je pokrenuo otac Seymour Durst – ostala netaknuta skandalom. Žene dođu i prođu, ali krupni kapital je vječan!

 

Kroz seriju stječemo sliku o Bobu Durstu kao o neprilagođenoj osobi koja teško komunicira s drugim ljudima. Dokumentarac ga prikazuje kao asocijalnog čovjeka prepunog tikova, kojeg je duboko obilježilo to što je kao dječak svjedočio majčinom samoubojstvu i njezinoj sahrani te odrastao uz hladnog, odsutnog oca. Nasuprot njemu, kroz svjedočanstvo njezine obitelji i samog Roberta Dursta, Kathleen McCormack opisana je kao lijepa, komunikativna mlada žena odrasla u sretnoj obitelji, okružena mnogobrojnim prijateljima. U trenutku u kojem Kathie ulazi u svijet muževog kapitala, on od nje traži da se u potpunosti odrekne društva. U svakom trenutku Durst mora znati gdje se njegova žena nalazi, s kim se druži, što radi. Ušla je u sistem, postala njegovo vlasništvo.

 

 

Kako uostalom drugačije objasniti potpunu kontrolu koju je Durst imao nad svojom suprugom nego samopouzdanjem koje mu je davao obiteljski novac? Govorimo o čovjeku koji, bježeći od policije, u dućanu ukrade sendvič, iako u džepu u tom trenutku ima 520, a u gepeku svog automobila – 37 tisuća američkih dolara. Ne samo da u braku suprugu kontrolira neprestanim telefonskim pozivima, već njezinu liječničku karijeru uvjetuje financijski. U trenutku u kojem Kathleen traži razvod i četvrt milijuna dolara, a Durst je odbije – gubi joj se svaki trag. Njezin je brat za dokumentarac izjavio kako se Kathie nikad nije žalila. Pričala je samo o lijepim stvarima, a prešućivala one loše. Iskustvo obiteljskog nasilja držalo joj je jezik za zubima.

 

The Jinx je u svojoj cjelini, u stvari, zapanjujuće detaljna ilustracija institucionalizirane mizoginije. Pokušaj da se filmski rasvijetli misteriozni nestanak Kathleen McCormack Durst u noći 31. 1. 1982. godine, otkriva potpuni nemar njujorške policije i nesposobnog detektiva Michaela Struka koji se uopće nije trudio detaljnije istražiti nestanak mlade žene, iako su mu njezine prijateljice neprestano ponavljale da je Bob Durst sigurno kriv jer ju je fizički zlostavljao i prethodno joj odbio dati razvod. Prijateljice su kopale po smeću, pratile Boba, pitale ljude jesu li slučajno vidjeli Kathie, a Struk se nije čak ni udostojio uzeti izjavu od najbližih Durstovih susjeda.

 

 

U trenutku u kojem na scenu stupa tužiteljica Jeanine Pirro koja, osamnaest godina kasnije, nastoji ponovno otvoriti slučaj nestale Kathleen, Bob Durst uhićen je jer je u gradiću Galvestonu raskomadao čovjeka i bacio ga u vodu. Porota ga oslobađa krivnje zato što su njegovi skupo plaćeni odvjetnici stvorili ženomrzačku atmosferu i optužili Pirro da pokušava izgraditi karijeru proganjajući nevinog čovjeka. Raskomadano tijelo pada u drugi plan jer je u Teksasu očito puno gore biti ambiciozna žena nego ubiti čovjeka i isjeći njegovo tijelo na komade. Kapitalistička sociopatija postaje tako posredstvom Roberta Dursta glavna obrana konzervativnog juga od emancipacije.

 

Adam Kotsko pokušao je u svojoj knjizi povući liniju između kliničke i televizijske sociopatije, ali nisam sigurna da je to moguće napraviti jer u oba slučaja govorimo o duboko mizoginom scenariju za koji nije bitno pišu li ga dramaturzi ili život. Da bi Durstov Manhattan opstao, nije dovoljno ubiti jednu ženu. Bolje ih je indoktrinirati sve odreda televizijskim programom kako bi nastavile romantizirati kapitalizam i sociopate koji dolaze u paketu s njim. Neka samo nastave vjerovati da ljubav liječi sve rane.

 

Izvor MUF