Težeći savršenom gubimo dobro

Razmišljanja o poslu uglavnom počinju željom da se on savršeno uradi. No, uviđanjem da se često mora pomiriti s nedostatkom vremena i potrebnih “materijala”, pojedinac dođe do “spasonosne” misli da je njegov posao samo jedan u moru takvih, što ga konačno navede na odugovlačenje i površan odnos prema onome što radi

Piše: Ajla Žujo-Demirović

U nedavno objavljenom članku u časopisu “Psihologija danas” stručnjaci objašnjavaju termin “prokrastinacija” što bi najjednostavnije značilo: odlaganje od jednog dana do drugog. Prema novim istraživanjima, problem odugovlačenja i odlaganja obaveza ima čak 20 posto ljudi, ali on nije dovoljno (pre)poznat u društvu te mu se, sukladno tome, ne posvećuje adekvatna pažnja. Osobe koje uvijek odlažu poslove i obaveze, ma kako sitni bili, nemaju problem s pogrešnom percepcijom vremena; njihov problem više čini nedostatak lične samokontrole ili njena umanjenost. Na taj način, ove osobe same sebi postavljaju prepreke na putu ličnog ili profesionalnog uspjeha.
Stručnjaci objašnjavaju kako se sistem navika, bilo da su dobre ili loše, ne rađa, već se stječe i izgrađuje tokom života, te naglašavaju da se prokrastinacija i navike vezane za nju “uče” u porodici. Najvjerovatnije takvo ponašanje predstavlja jedan od odgovora na stroge roditelje: ako su roditelji strogi i skloni kontroliranju, samokontrola kod djeteta se neće dovoljno razviti.
Tri tipa “prokrastinatora”

Prema rezultatima ovog istraživanja, ustvrđeno je nekoliko tipova “prokrastinatora”, odnosno onih koji odugovlače i odlažu. Neki odlaganje smatraju ugodnim te se vode uzbuđenjima da bi konačno završili samoobmanom: “Najbolje radim pod pritiskom. Što teže, to bolje”. Drugi tip su oni koji izbjegavaju obaveze zbog straha od neuspjeha, strahuju da će drugi o njima prosuđivati prema rezultatima njihovog rada i ličnim postignućima. Treći su oni koji odlažu odlučivanje; oni se ne mogu konačno odlučiti za određeni izbor smatrajući da ih to oslobađa odgovornosti za ishod nekog događaja: “Nisam odlučio, nisam kriv”. Radije se prepuštaju razmišljanju o svim mogućnostima kao otvorenim i dozvoljenim. Njima se život, naprosto, dešava. Zajedničko ovim tipovima jeste želja za savršenim, što uključuje sliku o samom sebi.
Je li grijeh ili nije?

Razumljiva je i zbunjenost, tačnije moralna dilema: gdje svrstati prokrastinaciju? Je li grijeh ili nije? Kako kaže jedna gospođa: “Uvijek kasnim. Svako jutro me suprug čeka i ljuti se. Pitam ga: ‘Pa je li grijeh to što kasnim nekoliko minuta?’ I zaključujem za sebe: ‘I da jeste i da nije, grozno je.’ Zaista se grozno osjećam.” Zaista, odugovlačenje je po sebi nejasan fenomen, prokrastinatori često kažu da ni sami ne znaju šta tačno izbjegavaju.
Nadomak rješenja

Tradicionalni etičari, stoici i epikurejci, za razliku od nas danas, ne bi se fokusirali na to koliko je ova pojava zastupljena u društvu, koliko često pojedinac izbjegava i odugovlači, čak ni na to kako lahko svako od nas može pasti u zamku ove navike. Oni bi tražili lažna vjerovanja i uvjerenja koja su uključena u prokrastinaciju. Koja su to? Neka od ovih uvjerenja bila bi relativna važnost poslova koje osoba obavlja, a što završava anksioznošću. Ponekad čak i svijest o vlastitoj relativiziranoj važnosti. Za etičare ovakve loše navike direktan su pokazatelj da osoba još ne razumije šta je istinska vrijednost. Ako ste budni do kasno u noć, još zabrinuti o sutrašnjim obavezama za koje se niste dovoljno dobro pripremili, stoik ili epikurejac u vašoj glavi će reći: “Spavaj. Ti poslovi nisu toliko važni i nisu vrijedni ovog mučenja.”
Ne bi savjetovali ravnodušnost, prije bi savjetovali ugodnost uz posljedice odlaganja i iskrenost. Dobijte loše ocjene, neka ne misle o vama “najbolje”. Budite iskreni prema sebi i ljudima iz svoje sredine. Prihvatite činjenice, ne pokušavajte lagati ili nešto sakriti, te se fokusirajte na ono što je istinski važno.

novovrijeme.ba

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close