Što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu

Na kraju je Yanis Voroufakis, koji je tako uvjerljivo i precizno pisao o Globalnom minotauru, prinešen kao žrtva toj zvijeri.
Varoufakis je, dakle, jutro nakon grčkog „ne“ na referendumu, podnio ostavku.

DIVOVSKI USISIVAČ

To upućuje na to da će grčka Vlada na koncu, kako se to lijepo kaže, „naći zajednički jezik“ sa kreditorima. Narod je rekao svoje, Ministar koji je pravio probleme je sklonjen, sad više nema razloga da se banke ogluše o volju naroda: banke napokon vole i njeguju demokratiju. Naravno, ključno pitanje je ko će i kako protumačiti šta je, zapravo, volja naroda – šta su, zapravo, Grci na referendumu izglasali?

Ako se to protumači u duhu dijaloga i kompromisa, dakle demokratski, svi bi mogli biti na dobitku: Grci su odbranili nacionalni ponos, ispisali još jednu svijetlu stranicu svjetske demokratije, blablabla, grčka Vlada će dobiti kredite i nastaviti da Vlada, a kreditori će plasirati nove kredite, jer stabilnost svjetskog sistema, koji nije drugo nego džinovska piramidalna šema, ionako ne zavisi od toga hoće li dužnici vraćati kredite, nego hoće li uzeti nove.

Drčni grčki Ministar finansija odlazi uzdignute glave: za sad u legendu, a poslije… vidjećemo.

Pod Globalnim minotaurom Varoufakis je mislio na Ameriku. Ali nije potrebno mnogo znanja niti inteligencije da se shvati da je to, ujedno, ime i za svjetski ekonomski sistem.

Varoufakis je pisao kako Minotaur djeluje „poput divovskog usisivača koji uvlači višak tuđe robe i kapitala. I premda je takav „aranžman“ utjelovio najveću zamislivu neravnotežu u planetarnim razmjerama (…) ipak je doveo do nečega što je nalikovalo na globalnu ravnotežu (…) Vodeće svjetske privrede koje stvaraju višak (na primjer Njemačka, Japan i kasnije Kina) i dalje su masovno proizvodile robu koju je Amerika upijala. Gotovo sedamdeset posto zarade koju su te zemlje ubirale u globalnim razmjerama potom se vraćalo u Sjedinjene Države u obliku dotoka kapitala na Wall Streetu“.

Stalni dotok sredstava iz ostatka svijeta u SAD nalik je na žrtve koje su Minotauru podnosili stari Grci.

Varoufakis:

„Kada su SAD izgubile ulogu države s viškom na platnom bilansu, sudbina Globalnog plana bila je zapečaćena. Kao što smo vidjeli, SAD su preokrenule novi dvostruki deficit u svoju prednost. Umjesto napuštanja uloge hegemona i pokušaja smanjenja deficita, učinile su baš suprotno: ojačale su hegemoniju rastom deficita! A kako se deficit mora finansirati, ključ za drugu poslijeratnu fazu bio je u tome da ostatak svijeta generiše cunami kapitala usmjeren prema Njujorku“.

Sad, što jest-jest, znate kako su govorili kvarni Latini: što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu. Ako Amerika rastom deficita jača, to ne znači da će rast deficita pomoći i Grčkoj. Imamo i mi jednu narodnu koja govori o tome: para na paru, uš na fukaru.

KOLIKO JE AMERIČKI DUG

A kad smo već kod volova i fukare… Kada je, nedavno Crna Gora od Kineza, od njihove Eksim banke, uzela kredit za izgradnju autoputa, iz Svjetske banke nam je saopštilo da će se time javni dug Crne Gore podići za 23 posto. Što je, rekli su, neprihvatljivo. Nešto mi govori: da smo kredit uzeli od njemačke ili francuske banke, bilo bi i prihvatljivo i poželjno.

Istovremeno, baš u nedjelji kada je crnogorsko zaduženje od 800 miliona procijenjeno kao neprihvatljivo, čitav se svijet bio grdno zabrinuo, ko zna kolika su srca od napetosti ciknula – hoće li se Amerika još zadužiti? Kongres blokirao dalje zaduživanje, a međunarodni ekonomski eksperti saopštili – američko nezaduživanje je neprihvatljivo i prijetnja je globalnoj ekonomiji.

Onda je odlučilo da će se Imperija još zadužiti i svima nam je laknulo – svijet će se i dalje okretati.

Ali čovjek se pita: šta je, koliki je i kakav je, da prostiš, taj američki dug, kada je tako značajan, kada, kažu nam, stabilnost svijeta kakav znamo zavisi od njega – ne od toga da bude vraćen, nego od toga da bude uvećan? Šta nam to govori? Svijet visi o balonu ofarbanom u boje američke zastave, koji neprekidno valja naduvavati. Ali… kao i svaki balon, i ovaj mora pući, naročito ako neprekidno duvate u njega.

U maju ove godine Amerika je bila dužna 16,699 triliona dolara. To je magija velikih brojeva: kada ste toliko dužni, to je kao da uopšte niste dužni: dug svakako ne može biti vraćen, nikad. Kao što je primijetio J. M. Keynes:

“If you owe your bank a hundred pounds, you have a problem. But if you owe a million, it has”.

Kada ste dužni milijardu, vi ste u problemu. Kada ste dužni 17 triliona, u problemu su svi drugi.

Dakle; kada Amerika uzme još kredita koje neće vratiti, akcije na berzama širom svijeta skoče. Kada Grčka neće da vrati kredit, a bi da uzme još para na kredit, berza pada. Dakle: puno novca za Jupitera, koji neće biti vraćen, izaziva rast finansijskih tržišta. Još malo novca koji neće biti vraćen, za volove, izaziva pad finansijskih tržišta. I onda vam kažu kako to nisu štelovana, nego slobodna tržišta. Ako mene pitate, takozvano slobodno tržište je oružje masovnog uništenja protiv nas volova.

BOLJE JE BITI DUŽAN

Ipak, ono u što se Grci sada mogu pouzdati nije malo. Ljudska je pohlepa na njihovoj strani. Kao što su im i do juče davali kredite koje ovi nisu mogli vratiti, daće im ih i sutra, jer logika sistema izgrađenog na pohlepi to zahtijeva.

Poznavao sam duhovitog čovjeka čija je omiljena kafanska uzrečica, koju je izgovarao kada bi nazdravljao, glasila – kakvo je vrijeme došlo, bolje ti je imat no nemat. Vrijednost te šale leži u tome što ona ono što je zdravorazumsko postavlja kao ono što je  iznimka. Jer prije će deva proći kroz ušicu igle nego što se zdrav razum probiti u svijet. Baš zato što je tako, moguće je da danas važi: kakvo je vrijeme došlo, bolje ti je biti nego ne biti dužan.

Ovo je, insistiram, istinita anegdota: znao sam tipa koji se iz mjeseca u mjesec zaduživao. Neko vrijeme je, kada ne bi vratio dug, dobijao batine. Ali ga to nije omelo da se još zadužuje. Na koncu je bio dužan mnogo, mnogima. Na koncu su mu povjerioci plaćali jutarnje kafe, i dok je hodao gradom bukvalno trčali za njim, nudili mu aspirine, multivitaminske tablete i voće – da mu se slučajno šta ne desi prije nego što vrati dug.

Situacija je, ukratko, očajna, no to nipošto ne znači da je neodrživa, niti znači da ne može biti gora. Stabilnost svjetske ekonomije zavisi od toga da dodatno zadužimo svoju nerođenu djecu. A ako situacija postane još teža? Pa, ta djeca će takođe imati neku djecu, ne? Valjda se možemo malo zadužiti i na njihov račun?

(zurnal.info)