Srbi ne mrze muslimane, već samo Turke i Bošnjake poturice

VUČIĆEVA NOVA DOKTRINA Srbi ne mrze muslimane, već samo Turke i Bošnjake poturice

Ima jedna značajka koja veže Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, koja im određuje njihove političke karijere. To je činjenica da su Dodik i Vučić svoju harizmu gradili na pitanju, ili problemu muslimana, odnosno na sprsko-muslimanskim odnosima! 

Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Aleksandar Vučić, kao predsjednik Srpske napredne stranke (SNS) i kao premijer Vlade Srbije, i Milorad Dodik, kao predsjednik Republike Srpske i predsjednik SNSD-a, postali su neosporni lideri/voždovi Srba. Koliko god su personalno različiti ljudi, oni djeluju kao tandem lokalno, koji se može opisati metaforom poput dvije morske struje koje se dodiruju, ali se ne miješaju. Na globalnom planu mogu se opisati kao dva krila vascijele srpske politike. Koliko god pojednostavili ove metafore, one dobivaju svoj puni smisao ako se zna da Milorad Dodik svu svoju vanjsku politiku vezuje za Moskvu, dok je Aleksandar Vučić primarno okrenut prema Briselu, dakle Evropi.

Tako su obujmili dva pola geopolitike, odnosno dva suprotstavljena bloka. Stoga je paradoksalno da njih dvojica uopće surađuju, a kamo li da uspijevaju sinhronizirano djelovati. Međunarodna zjednica se pravi mutava kao da to sve ne vidi i ne razumije i za sada ne poduzima nikakve korake da tu razroku srpsku politiku raskrinka. Ali, malo ko bi se smio kladiti da će tako kontradiktorna srpska politika uroditi plodom i donijeti ikakve rezutate.

Šta je zajedničko Dodiku i Vučiću?

Ima jedna značajka koja ih veže i koja im određuje njihove političke karijere. To je činjenica da su Dodik i Vučić svoju harizmu gradili na pitanju, ili problemu muslimana, odnosno na sprsko-muslimanskim odnosima!

Doduše, i ovdje su krenuli iz dijametralno različitih situacija i pozicija. Dok je Dodik došao na vlast zahvaljujući muslimanima, dakle Bošnjacima, kad su ga podržali Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija, a na preporuku još utjecajnog porodičnog komunističkog klana familije Dizdarevića, dotle je Vučić kao četnički podvižnik lamentirao da za svakog Srbina treba ubiti stotinu muslimana.

Danas Dodik osporava muslimanima (Bošnjacima) elementarna nacionalna i vjerska prava; od prava na jezik do prava na državu u smislu da nemaju nikakvih ingerencija na teritoriju entiteta kojim vladaju Srbi! Dok Vučić iz Beograda lamentira da je Srbima najvažniji odnos sa Bošnjacima i stoga priziva opći nacionalni dijalog ova dva naroda.

Bez obzira na kontradiktornosti u političkom razvoju aktualnih sprskih voždova, i bez obzira na proturječne stavove i poglede kad je u pitanju odnos Srba i Bošnjaka uopće na Balkanu, očito je da ih obojicu određuje, kako politički tako i ideološki ovaj problem. Stoga je sasvim izvjesno da će obojica okončati svoje političke karijere onako kako se budu odnosili prema problemu odnosa Srba prema islamu, muslimanima, pa tako primarno prema Bošnjacima.

Dodik je već prešao crvenu liniju i nema mu povratka i spasa kad su u pitanju odnosi Srba i Bošnjaka. On definitvno sanja o otcjepljenju Republike Srpske od BiH, a nema tog Bošnjaka, niti će se takav više roditi, koji bi pristao na to i koji se čak neće usprotiviti bilo kakvoj secesiji. I kad bi se Dodik posuo pepelom po glavi, pa mu sam Vladimir Putin “zavrnuo ruku”, što je sasvim izvjesno, nikad se više ne može vratiti u ambijent mogućeg političkog dijaloga koji bi implicirao suživot Srba i Bošnjaka.

Je li Vučić izbacio iz glave ksenofobične bube?

Kako je onda moguće voditi dijalog i zbog čega bi se taj dijalog Srba i Bošnjaka trebao voditi sa Beogradom, odakle se javlja Aleksandar Vučić? Zar iz tog Beograda u najreferentnijoj formi SANU-a srpska inteligencija ne poručuje da ne priznaje postojanje bosanskog jezika?! Zašto to čini? Da bi uskratila pravo Bošnjacima u Sandžaku da koriste maternji jezik u općinskoj, primarno sudskoj, administraciji! U istoj formi i na istim instancama Dodikov režim u RS-u problematizira i uskraćuje “maternji jezik” Bošnjacima. Eto srpskog cjepidlačenja u vrijeme grlate Vučićeve kampanje za potrebom srpsko-bošnjačkog nacionalnog dijaloga!

I reklo bi se, zaista se tako Vučić predstavlja, da je ovaj ambiciozni srpski vožd, potpuno prozapadnog imidža došao pameti i iz svoje glave izbacio ksenofobične bube, kad se hvali kako je Srbija postupala sa izbjeglicama. Zaista bi se reklo da kad estradne zvijezde donose hranu sirijskim izbjeglicama u jednom od beogradskih parkova, da Srbi, više (!), ne mrze muslimane. Srbija nije ličila na onu posljednju gubu na Balkanu, ocvala u ksenofobiji i šovinizmu.

Tek je nešto od Vučićeve manipulacije izbjegličkom krizom ukazao hrvatski premijer tvrdeći da Srbija pravi predsatvu za javnost u kojoj su izbjeglice statitisti. Milanovića su stoga srpski mediji proglasili ludakom. Ali je ipak u ovoj polemici Vučić gore prošao jer mu je Milanović “okrunio pozlatu” kao energičnom, ambicioznom “dečku sa Balkana”.

Ne treba biti ni zlurad niti minimizirati ičiji humanizam, ali u politici treba uvijek biti oprezan i ne nasjedati na političke manipulacije. Kad je u pitanju srpska politika, oprez je uvijek bio više nego nužan. Zar Vučić nije usred izbjegličke krize otputovao u UAE i od svog “brata” šeika Muhameda En Nahjana dobio još jednu milijardu dolara kredita kao nagradu za dobar odnos prema šejkovoj sabraći iz Sirije?!

Potom je postavljen kamen temeljac velikom investicijskom projektu “Beograd na vodi” kojeg finansiraju UAE. Bizarno je spominjati hotele na Kopaoniku koji će se graditi za šejka čim se Vučić vrati iz Dubaija, itd.

Ovo novo brastvo između Srba i Arapa počelo je prije izbjeglica. Zapravo su ga arapske izbjeglice samo potvrdile.

Da se radilo o turskim izbjeglicama, Srbija bi, kao i sam Vučić sigurno drugačije postupala. Možda bi se Vučić ponašao gore od Orbana. Gradio bi zidove i podizao bodljikavu žicu. Argumenta za takvu politiku tražio bi u historiji gdje je tinjao vjekovni animozitet između Srba i Turaka.

Dakle, Srbi ne mrze muslimane, posebno ne Arape, već samo Turske i (njihove) poturice; Albance i Bošnjake! To je nova politička doktrina Aleksandra Vučića i stoga je njegov poziv na dijalog samo jedna od političkih manipulacija za promjenu ksenofobičnog imidža.

(The Bosnia Times)