Sociolog Jusuf Žiga: Još nismo dotakli dno

– Kad bih znao da ću kao predsjednik države, entiteta ili bilo čega drugog, postati politički mrtvac ako bilo koga od vaših kolega kao zadnji klošar pošaljem u neku stvar, nikad mi to ne bi na um palo. Ali, kod nas takvi unaprijed znaju da će time postati frajeri, govori u intervjuu za Oslobođenje Sociolog Jusuf Žiga, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

(PIŠE: Jelena MILANOVIĆ – Oslobođenje)

• U susret godišnjici masovnih protesta građana: može li bosanski lonac ponovo proključati?
– Puno je važnije da se govori o tome postoje li i kakvi su stvarni razlozi za nezadovoljstvo ljudi koji ovdje žive, nego što bi mogao biti eventualni povod za neko javno i masovno iskazivanje revolta. Formalni povod da se nešto desi, ovdje govorimo o mogućim masovnim protestima, može biti posve trivijalan, kao što se to pokazalo u bezbroj situacija koje su nam poznate. Nesporno je da većina ljudi koja ovdje živi nije zadovoljna situacijom u kojoj se nalazi, kako zbog nezaposlenosti, pogotovo mladih, tako i one, samo fiktivne zaposlenosti u kojoj su mjesecima ili čak, nerijetko, godinama ti, nazoviradnici, bez plaće, zdravstvenog i penzionog osiguranja, frustrirani smo i zbog tolikih prevara u privatizaciji ovdašnjih preduzeća, neispunjenih predizbornih obećanja, nezadovoljna je i većina umirovljenika zbog minimalnih penzija od kojih se ne može živjeti, nezadovoljni smo zbog posljedica ovdašnjih inat-politika koje se svode na ultimatume, blokade i zaustavljanja svakog pokušaja društvenog razvoja, pa i blamažu svih nas pred čitavim svijetom, a što se pogubno održava na sve narode, odnosno građane koji ovdje žive i da dalje ne nabrajamo.

Vjerovati na riječ

Prema tome, neko novo iskazivanje nezadovoljstva ovdašnjih ljudi je ne samo moguće nego je i realno očekivajuće ako se ništa ne poduzme da se ova vrlo teška situacija u društvu počne konačno prevazilaziti.

• Stranke – pobjednice najavile su moratorij na zapošljavanje u javnom sektoru. Mogu li se vlasti u novom sazivu “vaditi” izgovorom da bi i od dijela javnog sektora otpuštanjem napravile nove socijalne slučajeve?
– Ostaje da se vidi da li će ta obećanja doista biti ispunjena. Teško je, nakon svega što smo imali priliku i čuti i vidjeti u minulom vremenu, povjerovati na riječ bilo kome i u bilo šta. Bojim se da će biti potrebno svima podosta i vremena i dokazivanja za ono što zovemo povjerenjem na riječ.

• Još 2009. ste kazali da će u BiH “deblji kraj uvijek izvući onaj ko je dobroćudan, dobronamjeran, ko nije vičan kriminalu”. Koga okriviti što nam je stanje i danas takvo: vlasti, pravosuđe, policijske agencije, možda i akademsku zajednicu?
– Svjedoci smo da je u bosanskohercegovačkom društvu, pa i šire, došlo do urušavanja temeljne skale društvenih vrijednosti. Gotovo na svakom koraku odašilju se signali o tome da se “isplati biti snalažljiv” i ničim zaustavljiv u ostvarivanju željenih ciljeva, odnosno da se ne isplati biti pošten, radin, altruist i slično. Promovira se ono što zovemo negativnim junakom, kao nešto što je poželjno, s čime bi se mnogi rado identificirali. Istraživanja su pokazala da je puno onih koji bi se radije identificirali sa nekim mafijašem koji lagodno živi, vozi skupocjen automobil i prkosi kome god poželi, nego sa nekim, recimo mladim prvakom znanja na nekoj planetarnoj smotri pameti, za što su potrebni i mukotrpan rad i brojna odricanja. Kako možete objasniti da 75 posto mladih ima želju da se identificira sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, kao prototipom uspjelog čovjeka, a nema sa Stefanom Milenkovićem. U kakav smo se to sunovrat stropoštali? Ko je za to kriv? Radije bih kazao: a ko nije za to kriv, od roditelja i učitelja, preko svećenika i medija, pa do onih koji su zaduženi za preveniranje i sankcioniranje kriminalnih praksi i neetičkih manira u ponašanju, uključujući i svakog pojedinca koji se odluči da bude i ovakav i onakav.

• Poplave su donijele dodatni odliv ljudi iz naše zemlje, mahom mladih i onih koji su tek zasnovali porodicu. Je li suludo očekivati da onima bez članske kartice bilo koje stranke egzistenciju u BiH osiguraju oni koji ih se sjete tek u izbornoj kampanji?
– To je primjer na kome se jasno vidi do koje razine se zapustilo ovo društvo. Nakon svake od elementarnih nepogoda, a svjedoci smo višekratnih i poplava i požara i klizišta i da dalje ne nabrajam, nastavimo se ponašati kao da se one više nikad neće ponoviti. Da smo uložili novaca koliko je bilo štete samo od one nedavne poplave u regulaciju vodotoka, sigurno nam se to više u budućnosti ne bi dešavalo, tako je i sa požarima, klizištima. Ne možete biti benevolentni da se ogole padine, prosijeku saobraćajnice kuda to ne bi smjelo, prave kuće na trusnom području, a očekivati da se neće desiti klizišta. Slažem se da je ova poplava nanijela višestruku štetu, ne samo materijalnu i to prije svega za najugroženiju kategoriju ljudi – povratnike i mlade. Zasigurno, nemali broj njih se više nikada neće ponovo vratiti na ta područja, nakon iskustva koje su imali. Ali, ko to još do njih drži, ma koliko bili mladi i superdragocjeni?

Ne odlaze oni zato što mrze ovo parče planete. Radije bi živjeli ovdje, da mogu živjeti od svog rada. Nevolja ih goni odavde i gone ih oni, koji umjesto da iskoriste komparativne prednosti ovog dijela zemlje, koriste to što ja ne razumijem u imbeciliju u političkom smislu ovdašnjeg čovjeka, kojem se može i duša uzeti, samo ako to radi “onaj moj”. To je suluda matrica. Najgori moj je bolji od najboljeg bilo čijeg drugog. Ko je posegnuo za ijednim djetetom koje je supertalentovano i odnosi medalje na takmičenjima širom planete?

Kad sam djecu slao na ekskurziju, kaže mi prijatelj da je najvažnije da im kupim pitke vode. Zašao sam kao hajvan po prodavnicama, nema bosanske vode. Dajemo dvije milijarde dolara za uvoz hrane i to ko zna kakvog, Bože me oprosti, smeća. A ne proizvesti ovdje. Ne da bismo to mogli, već bismo još toliko mogli prodati. Nije se dosegnulo dno dna. Ukoliko budemo nastavili sa ovakvom imbecilijum-politikom, garant ćemo doći dotle, a onda kom opanci kom obojci.

• Ako nam je Evropska unija pružila “priliku kakvu više nećemo dobiti”, a da će reforme, što se više odgađaju, biti sve bolnije, čemu priča Milorada Dodika o vraćanju na dnevni red presude Sejdić – Finci?
– Već sam to okvalificirao inat-politikama. Međutim, ono što je za mene neshvatljivo je to kako je moguće da oni koji podržavaju takve političare pristanu da ih se tako i toliko puta ponižava, obmanjuje ili, kako se to u narodu voli nazvati, magarči. Ma, zapravo, u pravu su oni analitičari koji kažu da smo još u pretpolitičkom stanju, politički nedorasli i tu se uopće ne slažem sa onima koji kažu, nije do birača, već je samo do političara. Političari, naprosto, uzmu onoliko koliko im birači daju. E, kad se to shvati i uvaži, onda će i političari biti prisiljeni da respektiraju birače i neće im biti ni na kraj pameti da ih pokušaju obmanjivati, a kamoli bezočno ponižavati kao što to sada čine.

Kad bih ja znao da ću kao predsjednik države, entiteta ili bilo čega drugog, postati iste sekunde politički mrtvac ako bilo koga od vaših kolega kao zadnji klošar pošaljem u neku stvar, a što smo gledali, nikad mi to ne bi na um palo. Ali, kod nas takvi unaprijed znaju da će time postati frajeri. Sjetite se zbog čega je Nixon otišao. A bio je u ulozi najmoćnijeg čovjeka na planeti. Narod mora doći sebi, jer kad svaki političar shvati da će njegova riječ i djelo doći na tapet njegove odgovornosti, da može proći kao Ceaușescu, da su svi ljudi spremni da te pitaju za riječ, obećanje ili djelo, onda ću vidjeti facu koja će nekoga moći poslati u neku stvar ili se keziti pred kamerama. Dotad je moguće i gore od ovog što imamo.

• Jer smo razjedinjeni u svemu?
– Krasno ste to rekli. Koja radnička klasa? Radnička solidarnost, sentiment, studentska solidarnost? Nismo obdanište.

• Tokom učešća na jednoj od sesija Kruga 99 istakli ste da aplaudirati ratnim zločincima mogu samo oni “s one strane mozga”. Kako tumačite posljednje poteze odlazećeg potpredsjednika FBiH Mirsada Kebe?
– Ako ste pri pameti, ne znam kako bi bilo moguće to drugačije okvalificirati. Usudit ću se kazati da je čak možda gori od neposrednog izvršioca zločina onaj koji zločin kao takav ne priznaje ili ga opravdava. To znači ne samo da je i sam spreman na takav čin, nego da ga je, dodatno, spreman i braniti. Uostalom, poznati su brojni slučajevi izvršilaca zločina koji se kasnije zbog toga čina pokaju, neki čak vlastiti život prekrate zbog nemogućnosti da to dalje nose na svojoj savjesti. Što se tiče konkretnog slučaja, ne samo stoga što ne želim biti ničiji advokat, radije bih to depersonificirao i podigao na principijelnu razinu, jer bih, u protivnom, trebao imati puni uvid u sve ono čega se tiču te optužbe, a ja ga nemam.

Pametovanje s predumišljajem

Ono što želim kazati je sljedeće: Grozno je, za bilo koga, pogotovo ako se u nekom postupku tek treba ustanoviti šta je istina, javno kazati: E, ti si, primjera radi, ratni zločinac, zaštitnik mafije, ekstremista i ne znam više čega, pa sad se izvoli braniti i dokazati da to nisi. Druga je situacija kada se nešto desi javno, očigledno. Onda tu nema šta da se predumišljajno pametuje. Kad na TV-u gledate, recimo, ono javno strijeljanje mladića iz Srebrenice kod Trnova, onda niko nema pravo maknuti uprti prst sa izvršioca koji je očigledan. Ili, kako možete licitirati sa onim što je, špricerski hladno, izjavio u kameru Ratko Mladić kad je izvršio okupaciju UN-ove sigurnosne zone Srebrenica. Taj čin je, kao takav, neoborivi krunski dokaz o dotičnom djelu.

• Dok policija oba entiteta upada u novinarske redakcije i dok se roditeljima-povratnicima ukida i dječiji doplatak, država ne može zaštititi ni imama, koji se otvoreno suprotstavio odlasku naših građana u Siriju i Irak. Čemu da se nadamo u ovakvom društvu?
– Mogu samo kazati da je teško onom društvu i onima koji ga čine gdje ne funkcionira sloboda, s jedne, te profesionalnost medija, s druge strane. Jer, u ovom modernom dobu, mediji su postali supervažni i odveć moćni. To onda znači da se multiplicira moć onih koji nad njima zagospodare. Otuda i tolika borba za njih. Nije to samo kod nas ovdje, već, nažalost, tako je i na planetarnoj razini. Što se tiče stanja u društvu, govoreći općenito, ponovit ću ono što sam u nekim sličnim prilikama često podvlačio. Shvatimo i uvažimo, već jednom, da je bh. društvo u dubokoj, totalitetnoj krizi, koja nije samo ni politička, ni ekonomska već je i moralna i da ne nabrajam kakva sve još. Imperativno je da se osmisli i odmah aktivira izlazna strategija iz te krize. To vam je kao da imate teško oboljelu osobu, ali koja hitno i istovremeno mora da liječi više bolesti, a ne samo jednu, a sve je i dugotrajno i tantalovski teško. Volio bih čuti ako postoji neki drugačiji način ili neki mađioničarski trik pomoću koga bismo mogli izaći iz ovog stanja.