Smrt bankarske tajne

Demontaža poreznih rajeva kroz dokidanje bankarske tajne nije nasrtaj na privatnost, na građansku pristojnost (u sklopu koje se “nikada ne pita nekoga koliko zarađuje”) – nego na korupciju.

(AUTOR: INOSLAV BEŠKER – Prenosimo s portala Jutarnjeg lista) 

A korupcija – to postupno stiže u glavu i zakonodavcima i običnoj čeljadi u Uniji – nije samo prijestup protiv javne uprave (naime: potkupljivanje činovnika, dužnosnika, koga li), nego protiv nacionalne ekonomije, a prvenstveno protiv poštenih građana.

Ni utaje poreza ne bi bilo bez korupcije: kroz nju se korumpira i poslodavac, koji “štedi”, ali i bankar, koji krije podatak, jer je svjestan da će novcem koji su kriminalno prisvojili mafijaši, utajivači, lopovi i slični, on moći raspolagati samo ako na njega šape ne stavi bilo sud, bilo porezna uprava. Naravno, suludo je čak i pomisliti da će utajivač namagarčiti državu.

 

Ono što nije naplatila na jednoj strani (od mafijaša, lopova, utajivača…) država će naplatiti na drugoj strani (od uposlenika, putnika, stanara – dakle od onih koji ne mogu uteći). Prema tome, utajivač, ne krade državi, nego preko države krade onome koji je pošten, bilo zato što tako hoće, što mu tako nalaže vjera (u Boga ili u građansku savjest, svejedno), bilo zato što ne može uteći (gorivo mora kupiti, stanovati negdje mora itd.)

 

Ali minira i nacionalnu ekonomiju u toliko što veća utaja tjera državu da povećava poreze onima koje guliti može, pa se investitorima manje isplati tu investirati, a što je manje investitora (ili što više investiraju u financijske spekulacije, a manje u proizvodnju i usluge) – to je manje i uposlenih, manje poreznih osnovica…, da ne nabrajamo u nedogled.

 

Korupcija, i utaja poreza kao njezin “društveno tolerabilan” alias, rak je ekonomije i društva. A bankarska tajna jedna je od legalnih tvrđava kojima se taj rak brani od poreznih krvnih zrnaca, ili ih (mitom i podmazivanjem) ponekad pretvara u nove stanice raka.

 

Eto zašto je važan događaj, unutar Evropske unije, prekjučerašnje potpisivanje talijansko-lihtenštajnskog međudržavnog sporazuma o razmjeni poreznih informacija, kojemu je tri dana ranije prethodio podjednak talijansko-švicarski sporazum.

Švicarska je “bankarsku tajnu” zakonski uvela prije 81 godine, navodno da bi zaštitila židovski imutak od presizanja nacističke Njemačke.

 

Pokazalo se, nedugo zatim, da je tajna korištena i zato da zaštiti švicarsko raspolaganje tim imutkom, u međuvremenu umorenih Židova, kako do njega ne bi dospjeli ni nasljednici, ako nisu znali račun ili eventualnu šifru, a ni židovska zajednica u svijetu ili u Izraelu.

 

Ispalo je da je Njemačka ubijala, a da se Švicarska time okoristila: vreću nije držala III Reichu, ali ju je prisvojila. Držala je vreću, međutim, i mafijama i diktatorima, a dakako i pitomim utajivačima, kako pokazuje i najnoviji skandal Swissleaks, pošto je Hervé Falciani, bivši dužnosnik švicarske filijale britanske banke HSBC, lani odnio popis 100.000 ulagača u tu banku – pa je pregled tog popisa pokazao da su mnogi s njega utajili porez i sakrili novac ondje. A to je bila samo jedna filijala jedne banke u Švicarskoj.

 

Sporazum sa Švicarskom ili Lihtenštajnom (na tapetu je ranije bio i Luksemburg, a još je Monako – da se zadržimo samo na Evropi) znači kraj bankarske tajne, jer predviđa razmjenu informacija o tekućim računima, depozitnim računima i ugovorima o osiguranju, u skladu sa standardima OECD.

 

Automatska razmjena počinje 2018 o podacima za 2017, ali zahtjev za informaciju može se poslati odmah, pa i grupni, što znači da je odmah moguće ustanoviti tko je zaradu sakrio od talijanskih poreznika u Švicarskoj.

Talijanski ministar ekonomije Padoan daje im rok da se sami prijave do rujna, pa neće biti kazneno gonjeni, a i globa će biti daleko manja od one koja ih ide ako ih ulove talijanski financi.

 

S druge strane, dnevnik Il fatto quotidiano tvrdi da su ozbiljni utajivači već otprhnuli s kapitalom u druge porezne rajeve (sjetimo se kako su u Hrvatskoj prije dvadesetak godina bili popularni kao ulagači fondovi s Djevičanskih otoka, nevini i prozračni).

 

U talijanskom slučaju sporazum znači da Italija dobiva kontrolu nad ulozima svojih građana u Švicarskoj, odnosno Lihtenštajnu, ali dobiva i Švicarska, a ponajprije njezine banke: Italija je skida sa “crne liste” poreznih rajeva i omogućava i njenim bankama da posluju u Italiji, što im je dosad bilo zabranjeno.

 

To nije mala stvar: u Sloveniji ih ima koji tvrde da je zabrana poslovanja “Nove” Ljubljanske banke u Hrvatskoj njoj nanijela veću štetu nego što joj je bila korist od zapljene uloga hrvatskih štediša i njihova blokada u “staroj” Ljubljanskoj banci.

 

Zaista, ne budimo naivni: ne bi banke pristale biti poštene, da nije nađen mehanizam po kojemu im se poštenje, na dulju stazu, više isplati. S druge strane, nisu ni talijanske banke podružnica Marijinih kćeri, pobožne djevice koje bi radije umrle nego zgriješile.

 

Budući da građanin praktički ne može ne imati barem jedan tekući račun, da je suzbijanje mafije sasvim dekuražiralo gotovinske transakcije, da je i država uvjerenija da će preko banaka lakše kontrolirati tokove novca (ali svejedno nije bitno suzbila ne samo “sivu” ekonomiju, nego ni onu “najcrnju”, pa su mafije i dalje najunosniji holding u Italiji) – banke ne moraju ni sijati da bi žele, ni saginjati se da bi brale, jer pomalo ali ustrajno deru svakog vlasnika bilo kakva računa.

I u Hrvatskoj banke od svakog vlasnika žiro računa, radio ili ne, beru mjesečno po 5 kuna (pomnožite broj žiro računa sa 60 kuna godišnje – lecnut ćete se), da s tekućih beru i nerijetko tih 60 mjesečno, da ne spominjemo ostalo – čini se da je postalo jeftinije ući u bilježnika nego u banku. S time da u bilježnika možda i godinama ne morate, a banka svoj milodar uzima mjesečno, ili čak dnevno.

 

Da, u Hrvatskoj su mahom u talijanskim rukama (ali transakcija istom vlasniku računa u talijanskoj i u hrvatskoj poslovnici istoga bankovnog kolosa nije ništa jeftinija nego da prenosi svoj novac na svoj račun u, što znam, Maleziji).

 

Pitanje jesmo li zagrebli u ono što hrvatski utajivači skrivaju po talijanskim bankama?

 

A ako se zagrebe – neće li i tada lupeški kapital ozbiljnih “igrača” otprhnuti možda preko oceana, do Kariba, ili na Pacifik?

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).