Semjuel Beket: Život kao igra viših sila

Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek svedan na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno “trajanje” ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.

BUKA

Semjuel Beket, dramatičar i romanopisac irskog porijekla, rodio se 13. aprila 1906. godine u Dablinu, a umro je 22. decembra 1989. godine u Parizu. Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom. Prijateljevao je sa Džejms Džojsom, kojem je bio i lični sekretar. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beket je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda.

Beket je najslavniji po drami “Čekajući Godoa” koju je kritičar Vivian Mercier opisao glasovitim riječima: “drama u kojoj se dvaput ništa ne događa”. Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma.

Poput mnogih djela nakon 1947., napisao ju je na francuskom (En attendant Godot). Drama je nastala između oktobra 1948. i januara 1949, objavljena je 1952. godine, a premijerno izvedena 1953.

Doživjela je uspjeh kod kritike i publike, te potakla kontroverze. I danas se izvodi vrlo često po cijelom svijetu.

Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih Bekettje na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se često unatoč njegovu izričitom protivljenju nazivaju “trilogijom”: Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.).

Kroz ta tri romana čitatelj može pratiti razvitak Beketova zrela stila i tema. Molloy ima više osobina konvencionalnog romana: vrijeme, mjesto, zbivanje i radnju. Malone umire uglavnom se rješava zbivanja i radnje, ali ostaju naznake mjesta i vremena.

“Radnja” knjige ima oblik unutrašnjeg monologa. Napokon, u Bezimenome nestaje i osjećaj mjesta i vremena. Osnovna je tema tog romana sukob između želje glasa da nastavi govoriti i time nastavi postojati, te gotovo jednako jake želje za tišinom i ništavilom.

Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek svedan na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno “trajanje” ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.

Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beket napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na grotskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku).

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close