SDP – Socijaldemokratska partija BiH, Godina Nulta

U subotu 6. XII. 2014. god. održati će se Vanredni kongres Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Povod za održavanje ovoga Kongresa je katastrofalni poraz Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine na zadnjim općim izborima.

Piše: prof. dr. sc. Salmedin Mesihović
tacno.net

Veliki je broj uzroka toga najtežeg poraza najveće socijaldemokratske i ljevičarske stranke Bosne i Hercegovine od uvođenja višestranačkog sustava. Te uzroke koji su stvorili teško stanje u SDPu, sam u ranijim tekstovima (posebno u filipikama iz 2013. god.) detaljno obrazlagao i elaborirao i nemam namjeru ih papagajski ponavljati.

Međutim, ta dobronamjerna upozorenja tadašnja najuža vrhuška SDPa, koja je kreirala stratešku politiku i kadrovska rješenja, uopće nije uzimala u razmatranja niti shvatala kao analitički doprinos daljem radu Partije, naprotiv smatrala ih je ugrožavanjem sopstvenih pozicija. A ako ko ima pravo da kritizira hazjaninsko ponašanje dosadašnjeg predsjednika Zlatka Lagumdžije i njegovo vođenje Partije onda sam to ja. Još kao dječak sam ušao u SDP BiH (u vrijeme kada ga je vodio njegov osnivač i nesumnjivi velikin BH političkog života, Nijaz Duraković), i imam 20 i kusur godina političkog angažmana. Nažalost, prije dvije decenije sam ipak bio dovoljno politički nezreo, mlad i „zelen“ da napravim jednu od svojih najvećih životnih grešaka. Na II. Kongresu SDP BiH održanom 6. IV. 1997. god., kojega se velika većina socijaldemokrata više i ne sjeća, kao delegat dao sam glas Zlatku Lagumdžiji, umjesto Nijazu Durakoviću. Taj čin, obično zaokruživanje na komadu papirića, me skoro svaki dan već 13 godina proganja i podsjeća da čovjek u životu uvijek mora biti mnogo promišljeniji i pametniji, jer u suprotnom posljedice mogu biti vrlo štetne, jer se prošlost ne može vratiti. Zanimljivo je da se i dvojica tadašnjih mojih partijskih drugova koji su me ubijedili da glasam za Lagumdžiju na aprilskom Kongresu, isto već godinama „grizu“ za ono što su učinili.

Problem u vođenju SDPa je nastao u kasnim noćnim satima 20. IV. 2000. god. kada su u izborne štabove SDPa počeli stizati nezvanični rezultati koji su ukazivali na fenomenalnu pobjedu socijaldemokratije, i masovnu podršku građana kandidatima Partije. Naravno, SDP kampanja za te izbore je bila i jedna od najorganiziranijih i najbolje vođenih sa hiljadama i hiljadama volontera svih godišta. I te noći, predsjednik pobjedničke stranke Zlatko Lagumdžija je mogao slaviti, ali kada se ukazao na televiziji njegovo lice, govor i gestikulacija su govorili nešto što me je već tada zabrinulo. U tome deliriju oduševljenja zbog veličanstvene pobjede, gledajući predsjednika koji govori o pobjedi, osjetio sam da nešto nije u redu. Kao da on tu pobjedu nije doživio u stilu: „POBIJEDIO JE SDP ZAHVALJUJUĆI RADU 3000 AKTIVISTA“, nego više u stilu: „JA SAM POBIJEDIO“. Sklopka je pala, i te noći je počelo usporeno, teško klizanje socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini.

Naredne godine su bile teške za SDP BiH. Prvo se desila Alijansa za promjene, jedan prilično mastodontsko zamišljeni politički projekt koji od početka nije imao šansi za neki uspjeh, uslijed i vanjskih opstrukcija (najbolji primjer je uspostava tzv. „hrvatske samouprave“), ali i unutarnjih problema u okvirima te koalicije. Zatim su rasli unutrašnji sukobi u samome rukovodstvu SDPa, i to između uglavnom Stare Garde, odnosno kadrova koji su stvorili Socijaldemokratsku Partiju BiH na pepelu nekadašnjeg Saveza komunista Bosne i Hercegovine na jednoj strani i predsjednika SDP i grupe (uglavnom mlađih kadrovika) okupljene oko njega. Brzo su uslijedile čistke u pravoj staljinističkoj maniri, i Stara Garda je u roku od par godina skoro sva izbačena ili iz vođenja Partije, ili čak i iz same Partije. Historijski i znanstveno gledano, BH hazjanin se poslužio istim metodama kao gruzijsko – sovjetski hazjanin kada je ovaj eliminirao skupinu poznatu kao „Stari boljševici“. Nakon prvih čistki, slijedile su i druge, pa su u toku decenije nakon Kongresa iz 2002. god. iz SDP BiH očišćene mase kadrova i to na svim nivoima, uključujući i one koji su podržavali Lagumdžiju u ranijim čistkama i stranačkim pretumbavanjima. Čistke su posebno pogodile i osakatile sarajevske osnovne organizacije, dok su se manje osjećale i primjenjivale u drugim dijelovima zemlje. SDP je ostao tako bez ne samo velikog broja dobrih i sposobnih ljudi, nego i bez podrške dobrog dijela intelektualne javnosti koji se smatrao da pripada ljevičarskoj misli. Umjesto toga, na samome vrhu SDP BiH se stvarala jedna posebna vrsta partijske nomenklature, kojoj je bitnije bilo održavati svoje političke i druge privilegije, nego opće interese Partije i ideja koje bi trebala ova strana da reprezentira. Tako su izgleda neki počeli doživljavati SDP BiH i kao neku vrstu firme koja će osigurati njihovu financijsku i drugu materijalnu egzistenciju i uhljebljivanje na unosne političke i druge pozicije. Unutarpartijska demokratija je postepeno zamirala i gubila se tako u interesima „mladih lavova“ koji su neposredno okruživali Lagumdžiju i održavali njegov kult ličnosti, te raznoraznih sumnjivih likova koji su svojim djelovanjem i prisustvom u Partiji samo nanosili štetu. Kritička riječ je postala opasnost, a bilo kakvo ideološko ili drugoj suprotstavljanje je bilo gledano sa pozicija ugrožavanja pozicija, a ne kao demokratski dijalog i ukazivanje na određene greške.

U praktičkom političkom djelovanju Partija je u potpunosti skrenula sa tračnica ljevice i ljevičarske misli. Nestali su i najmanji tragovi da je riječ o stranci nastaloj na razvalinama titoističkog Saveza Komunista BiH, izuzev kada bi se dešavala predizborna kampanja i mahalo crvenim zastavama i poziralo sa Titovim slikama. SDP BiH je postao (čast časnim izuzetcima u rukovodstvu i pojedinim lokalnim organizacijama) u potpunosti jedna neoliberalna stranka, bez imalo sluha za ideje radi kojih je nastao i razvijao se. Period od kraja 2010. do 2014. god. kada je SDP BiH bio opet vodeća stranka u Bosni i Hercegovini je samo pokazao kako je hazjaninsko vođenje Partije loše i štetno. Ako je Zlatko Lagumdžija u unutarstranačkom spletkarenju pravi maher i savršen taktičar, u ove posljednje četiri godine on se pokazao kao totalni nesposobnjaković u strateškom političkom djelovanju na višim razinama. Više se nije znalo sa kim je SDP BiH u koaliciji (uključujući u prve dvije godine čak i stranku, sljedbenicu ustaškog pokreta) u datom momentu, i mislim da su se u službi za informiranje Partije ljudi teško više i snalazili koju stranku i koje pojedinci kada trebaju  svojim saopćenjima da napadaju ili da brane.

I katastrofalni poraz SDP BiH je bio neminovan, čega su pojedinci postali svjesni već krajem prošle godine. O teškom stanju i situaciji u zemlji i Partiji je vrlo detaljno govoreno i na konferenciji „Dijalog o socijaldemokratiji: Promišljanja, ideje, stavovi i pitanja o socijaldemokratskoj ideologiji i aktuelnoj politici u Bosni i Hercegovini“ održanoj 18. IX. 2013. god. u organizaciji Fridrich Ebert Stiftung i Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH. Međutim, dva od tri prisutna člana rukovodstva SDP BiH (pogotovu Lidija Korać) nisu niti shvatila niti razumijela upozorenja i prijedloge kako izaći iz teške situacije, nego su se čak upustili u otvorenu svađu sa ljudima koji su više nego dobronamjerni prema ideji socijaldemokratije i ljevičarske misli općenito. Nešto kasnije na sjednici Savjeta za razvoj SDP BiH, održanoj 9. IV. 2014. god., i koja je prilično dugo trajala, dubinski je analizirana trenutna situacija i opet se i kritički govorilo, i predlagala rješenja. Ovaj put nije bilo nikakve svađe, vjerojatno radi nedolaska pojedinaca iz same vrhuške nomenklature, i više – manje je postignut priličan konsenzus o unutarnjoj situaciji i ponuđena su konkretna rješenja u vidu zaključaka i urađenog transkripta sjednice. Tada se prvi put kao mogućnost transformacije Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine ne samo spomenula, nego i kao realna opcija ponudila „neposredna demokratija“. Međutim, najuža vrhuška nomenklatura, zaglibljena u živo blato samodopadnosti i zaštite sopstvenih interesa, nije uopće niti razmatrala zaključke i transkript Savjeta za razvoj niti ih je usvojila u bilo kom obliku. I naravno, to im se obilo od glavu u oktobru 2014. god. Međutim, na ovom mjestu je bilo potrebno ukazati na jednu vrlo bitnu činjenicu, a to je da glasovi koje je SDP BiH dobio 2010. god. nisu otišli ni SDA niti Radončićevoj stranci, nego su više – manje ostali unutar onoga bloka koji se smatra bar nominalno ljevičarskim (Demokratska Fronta i Naša stranka su se najviše okoristili katastrofom SDPa iz oktobra 2014. god.).

E sada, historičari dobro znaju da su i krize savršeni ambijent za pojavu novih prilika i novih preduzimljivosti, i uklanjanje ili samo podrezivanje trulih, zakržaljih i osušenih grana. Zato se poraz iz oktobra 2014. god. može upravo promatrati i na taj način, a to je da Vanredni kongres i za godinu dana Redovni kongres, uključujući i sve aktivnosti između ta dva kongresa mogu da preporode i ozdrave Socijaldemokratsku partiju u svakom pogledu, uključujući i ideološko jasnije profiliranje i kadrovsku renesansu. Koliko sam upoznat sa trenutnim zbivanjima na samome terenu, osnovne organizacije pokazuju priličnu živost u predlaganju mjera i kadrova. Ovaj put se te osnovne organizacije osjećaju prilično slobodnim u djelovanjima, kao da je sa njihovih leđa spala teška hazjaninska ruka. Ono što se da  primijetiti u konkretnim prijedlozima velike većine osnovnih organizacija, a koje nesumnjivo izražavaju želje ubjedljive većine, jeste značajan interes za promjenu unutarnje strukture SDP BiH u vidu uvođenja neposredne demokratije i to na svim nivoima, uključujući i prijedloge za uvođenje sistema primarnih izbora (primary elections) koji bi određivali kandidatske liste, uvođenje manjinskog mišljenja i legaliziranje frakcija. Sudeći po tome sustav jedan čovjek – jedan glas za izbore rukovodstava u SDP BiH i radikalna demokratska preobrazba bi trebali biti uvedeni kao pravilo. Razlike u prijedlozima su čisto tehničke prirode, ali načelno skoro sve osnovne organizacije podržavaju uvođenje neposredne demokratije. Pojavilo se i mišljenje da li upotrijebiti neki francuski ili američki model. Po mome stručnom mišljenju, o tome je deplasirano govoriti, jer američki model za SDP BiH je neprimjenjiv. Prvo USA imaju dvopartijski sistem, koji zavisi od krupnog kapitala, a Demokratska partija u svome najljevijem kontekstu ima više socijaliberalni, nego socijaldemokratski ili socijalistički karakter. Francuski model je isto neodrživ, imajući u vidu slab rejting predsjednika Holanda i njegove Socijalističke partije. Po mome mišljenju najbolje su primjenjivi latinoamerički modeli, i to Ujedinjene socijalističke partije Venecuele, Radničke partije Brazila i Širokog Fronta Urugvaja. Sve tri opcije baštine radikalne oblike neposredne demokratije u izborima rukovodstava i primarnih izbora na kojima se donose kandidatske liste, a imaju i unutarnje frakcije koje se kreću od nekih socijaliberalnih skupina pa do anarhokomunista i trockista. I sve to jako dobro ukomponirano i funkcionalno već skoro dvije decenije. U skladu sa tim je neophodna i promjena mentaliteta kadrova SDPa, a to je napuštanje načina razmišljanja koji možemo kolokvijalno nazvati „Poljine“ (sticanje bogatstva, imovine, moći, nepotizam, jaranstvo, uhljebljivanje na državne i političke jasle, uvođenje u neke elitne klubove /tipa madridski/ i ostalih materijalnih i elitističkih gluposti) i prelazak na način života koji nam nudi genije i idol moderne ljevice Hoze Mujica, dugogodišnji predsjednik Urugvaja. Vidjeti ćemo u subotu 6. XII. 2014. god. da li će SDP BiH imati snage da ozdravi i pokrene svoju novu epohu, svoju novu nultu godinu….po drugi put u zadnjih 24 godine.